moguće je i da tete zatvaraju oči pred problemom, nisu dovoljno dorasle situaciji, ne znaju kako reći roditeljima da njihovo djete postupa ovako ili onako, zatvaraju oči pred problemom, jer to je htjele ili ne i njihov problem
ako su nekad nešto i pokušale, razgovor s roditeljem djeteta nasilnika i upućivanje na problem nije lak, jer takav roditelj uglavnom nije spreman na razgovor, ne vidi problem i ima stav " ne nije moje djete takvo, izazvano je postupkom drugog djeteta"
moje troje djece(neki mirni i povučeni, neki u određenoj fazi spremni šakama srediti stvar) je pohađalo vrtić od prve godine života, imala sam raznih iskustava, od toga da nisu znale kako reći ni da je moje djete bilo nasilno, ni da je bilo žrtva drugog djeteta
poznavajući svoje djete ja sam znala što očekivati pa sam svaki put doznala da se nešto događalo natuknuvši im da je moglo biti to i tako i svoj stav spram toga pa su shvatile da sam za suradnju
nažalost nisu svi roditelji spremni reagirati na način da razgovaraju s drugim roditeljem bez obzira jel njihovo djete mala žrtva ili nasilnik, a do mjenjanja stvari može doći samo zajedničkim akcijama i postupanjem u odnosu na djecu