ja sam sa svojim djetescem od svega 5 godina napravila ooooogromnu gresku sto se tice svih vrsta ekrana

od kad se rodio, al doslovno...nije se znao igrati sam bez mene, ko priljepak. cijele dane sam provodila u nekim aktivnostima s njim,presretna ako se na 5 minuta zaigra sam
osim kad bi predvecer dala da pogleda ika-pika
tokom dana su uglavnom baka i djeda baratali daljenskim pa se cesto prebacivalo na baby tv
ok,,,to je bio pocetak i nista strasno
onda je otkrio kompjuter, sa neke 3 godine, dali smo mu da malo crta, da proba ovo ono, al nije trajalo dugo, opet koncentracija po 5 minuta i dosta
dok ovo ljeto nije dosla seka, a i prilicna guzva u kuci i za sezonu, a mali je otkrio igrice...i koncentraciju na njih
ja sam bila odusevljena s tim sto uspije odrzati koncentraciju na tome tako da sam ga pustala po sat vremena...
i odvajala ga doslovno silom, nikakvo preusmjravanje paznje, molbe ni ucjene nisu palile
pa ga je na neko vrijeme proslo, dok nekako nije otkrio minecraft...i tu je krenula prava pravcata ovisnost i opcinjenost
da ne duljim, trenutno provodimo drasticne mjere i prozivljavamo apstinencijsku krizu