Mislim da i naš pristup liječenju i bolestima ima ishodište u našem vlastitom iskustvu. Onaj čija djeca nisu baš nešto boležljiva i sklona nekim upalama sigurno neće isto reagirati kao drugi čija djeca jesu sklona i osjetljivija i koja imaju kompliciraniju situaciju (kod nas je to alergija na antibiotik na kojeg, po riječima većine liječnika s kojima smo se ovih godina susretali, nitko nije alergičan).

Imali smo situaciju gdje mi je dijete (5 godina tada) leglo zdravo, probudio se u 4 ujutro da je žedan i ja shvatim da gori (38,7 C) da bi ujutro u 8 bili na zaraznoj jer nije mogao hodati - završio je 7 dana u bolnici, od toga pola vremena na infuziji, dijagnoza viroza.
Imali smo situaciju gdje je dobio temperaturu 39.7 iznenada, povraćao i sav bio klonuo, da bi se idućeg jutra probudio skroz bez ikakvih simptoma i bio skroz normalno.
Ja sam bila bolesna do te mjere da nisam mogla hodati, disati od začepljenih sinusa, užasne grlobolje i pečenja u plućima te zimice koja me tresla, a nisam imala uopće temperaturu i tako sam se vukla dva tjedna jer mi je bilo bezveze ići liječniku bez da imam temperaturu. Tad sam shvatila da temperatura nije glavna ako je opće stanje loše, samo što je meni kod sebe same bilo to teško prepoznati - činilo mi se da imam jaču prehladu i bilo mi je glupo ići liječniku dok se god mogu vući.