Postojim na forumu mislim od 2003. godine. Tada sam prvi put u trazilicu upisala “ostati trudna bez jajovoda”. Sa tadasnjih 22 godine, friskom dijagnozom neplodnosti pocela sam traziti odgovore na sva pitanja u mojoj glavi. A zaista nisam znala nista. Slijedi mi uspjesan postupak, postajem mama iz orvog pokusaja. Lutam bespucima foruma godinama nakon po raznim temama, nekad sam aktivnija, nekad manje, ali uvijek citam temu potpomognute...ovdje postoje moji razliciti upisi, od pozitivne bete do objave prestanka dojenja, do kalvarije u kojoj su me na VV skoro unistili... pa godine pauze u pisanju, ali nikad u pracenju cura s potpomognute. Pitam se cesto sto je s nekima kojih vise tamo nema.
I tek danas naletih na ovu temu. Tko zna, mozda ce bas danasnji dan biti neki buduci stvorendan.
Upravo izasla iz neuspjelog postupka... nije to nista cudno, mnoge moje suborke ovdje prosle su vecih kalvarija od mene. Ali naravno da svaku od nas njena boli najvise... ovaj postupak bio je nesto sto sam planirala godinama. Nije se desavao radi sto razlicitih okolnosti. Ali kad je napokon poceo...1. DC...tu noc je umrla mama mog muza. I da samo to ne bude dovoljno tuzno, to je dan kada je prije godinu dana naglo umrla moja mama. Mlada i puna zivota. Jos nisam prihvatila ni tu cinjenicu... ali odlucila sam, odlucili smo da nas to ne omete, da ne odgadjamo ponovo, idemo dalje, a one obe ce nam otamo gore zajedno pomoci da dobijemo bebu. Krenusmo. I proslo je sve u redu... dobili odlicne blastice i na sam dan transfera shvatim da je taj dan bio planirani dan termina poroda mog prvorodjenog. I u tome sam vidjela simboliku, srecu i nadu...nije se desilo ovaj put. Ali hoce...mozda vec sljedeci... Neizmjerno sam tuzna. Doma sam jaka, ne placem i ne tugujem, to radim u javnosti sasvim neocekivano ispred nepoznatih ljudi... lakse je. Ne zamjerite mi ako fulah temu...jednostavno sam i ovo morala nekome reci...