Kako imati malo mira...???

[seni]

Meni se kao jako bitan moment cini i to da ima sve vise ljudi bez djece. Pogotovo samaca bez djece koji nabiju tempo na poslu. Oni su ti konkurencija, s njima se usporedjujes. Tu majka u tradicionalnom drustvu jako pati, muskarac nesto manje. Ne moze se njih pratiti. I sama kancelarka nema djece. Prijateljica mi je doktorica nuklearne fizike. Odlicna osoba. Kod kuce je s troje djece u predgradju Minhena, otkad se prvo rodilo. Nema sanse. Zivjeli su i u Dresdenu pa je malo pomagala u izvodjenju nastave. Morali su preseliti zbog muzevog posla (doktor teorijske fizike).
Čim hoćeš neko radno mjesto koje bi odgovaralo obrazovanju i interesima moras prihvatiti da ces 30% radnog vremena putovati pa ti vidi kako ces to dugorocno organizirati.
Kod nas jos nije skroz tako, al ide u tom smjeru. Kod nas je problem ako ostanes bez posla, u Njemackoj nije. Em sto lako nadjes novi (ako imas vremena da radis cijeli dan i putujes), em sto se od jedne place normalno zivi.

Kancelarka nema djece. Ministrica, možda buduća kancelarka ima sedmoro. Vremena se mijenjaju.

Ja mislim da je situacija tvoje nuklearne fizičarke prvenstveno kodirana, ne konkurencijom samaca, nego njenim stavom i odlukom što i kako želi u svom životu. Ovo govorim naravno figurativno, ne poznam ženu, niti je na meni da razglabam o njenim razlozima i željama.

Eto isto fizičarka, profesorica u Beču, dobitnica nekih najačih grantova u Europi, i austrijske najvažnije nagrade za znanost Wittgenstein, je majka dvoje djece, udata za znanstvenika, koji ju je pratio na njenim profesurama od Amerike do Beča. Imaju djecu, oboje rade i ne misle da je to neko čudo svjetsko. Nego potpuno normalna pojava. Živiš, imaš obitelj i oboje radite. To je stvarnost, realnost i potpuno normalna pojava za 85 % stanovništva Zapada. Najnormalnija. Nikakvo herojsko djelo, niti podvig za orden hrabrosti. Naprosto normalna, podrazumjevajuća stvar.
Bez obzira na to da li imaš super, visoku, srednju, ili početnu karijeru. Ili samo posao, jer se zaraditi novce mora. Pošto se od njih u ovom svijetu živi.

[Jelena]

Kancelarka nema djece. Ministrica, možda buduća kancelarka ima sedmoro. Vremena se mijenjaju.

Ja mislim da je situacija tvoje nuklearne fizičarke prvenstveno kodirana, ne konkurencijom samaca, nego njenim stavom i odlukom što i kako želi u svom životu. Ovo govorim naravno figurativno, ne poznam ženu, niti je na meni da razglabam o njenim razlozima i željama.

Eto isto fizičarka, profesorica u Beču, dobitnica nekih najačih grantova u Europi, i austrijske najvažnije nagrade za znanost Wittgenstein, je majka dvoje djece, udata za znanstvenika, koji ju je pratio na njenim profesurama od Amerike do Beča. Imaju djecu, oboje rade i ne misle da je to neko čudo svjetsko. Nego potpuno normalna pojava. Živiš, imaš obitelj i oboje radite. To je stvarnost, realnost i potpuno normalna pojava za 85 % stanovništva Zapada. Najnormalnija. Nikakvo herojsko djelo, niti podvig za orden hrabrosti. Naprosto normalna, podrazumjevajuća stvar.
Bez obzira na to da li imaš super, visoku, srednju, ili početnu karijeru. Ili samo posao, jer se zaraditi novce mora. Pošto se od njih u ovom svijetu živi.

Of kors, može se. Al ne brine ona o djeci. Nema šanse. Ima nekog koga vuče sa sobom, vjerojatno neku sittericu. Svaki put kad promijeniš sveučilište, osim što si na poslu u totalno novom okruženju, ispočetka traži stan, vrtić, školu, muzičku školu, zubara, pedijatra, ginekologa, opće prakse, mijenjaš vozačku, navikavaš se na to kako se smeće sortira, gdje se vraćaju boce, gdje se kupuju žniranci za cipele, isprobavaš kruhove i kave dok ne nađeš prihvatljive...
Moj šef, jedan od tih velikih s dvoje djece, profesure Japan, USA..., kad je slavio jubilarni rođendan, njegova je žena bila presretna jer ga konačno vidi. Od ljudi koje dobro poznajem (a imam solidan uzorak), NEMA nijedna žena da radi puno radno vrijeme, da je vrhunska znanstvenica i da je doma s djecom dovoljno, tj. da ima 40 satno radno vrijeme i trenutak praznog hoda na poslu. Ne govorim o hrvatskim okvirima. Oni koji nisu ostali u znanosti, oni su non-stop na putu. Jedino ako ubodeš mjesto državnog službenika, onda ide.

Ne govorim o ordenu, nego - za nešto se moraš odlučiti, inače si frustriran. Jedan dio olabaviš na uštrb drugog.

[seni]

Of kors, može se. Al ne brine ona o djeci. Nema šanse. Ima nekog koga vuče sa sobom, vjerojatno neku sittericu. Svaki put kad promijeniš sveučilište, osim što si na poslu u totalno novom okruženju, ispočetka traži stan, vrtić, školu, muzičku školu, zubara, pedijatra, ginekologa, opće prakse, mijenjaš vozačku, navikavaš se na to kako se smeće sortira, gdje se vraćaju boce, gdje se kupuju žniranci za cipele, isprobavaš kruhove i kave dok ne nađeš prihvatljive...
Moj šef, jedan od tih velikih s dvoje djece, profesure Japan, USA..., kad je slavio jubilarni rođendan, njegova je žena bila presretna jer ga konačno vidi. Od ljudi koje dobro poznajem (a imam solidan uzorak), NEMA nijedna žena da radi puno radno vrijeme, da je vrhunska znanstvenica i da je doma s djecom dovoljno, tj. da ima 40 satno radno vrijeme i trenutak praznog hoda na poslu. Ne govorim o hrvatskim okvirima. Oni koji nisu ostali u znanosti, oni su non-stop na putu. Jedino ako ubodeš mjesto državnog službenika, onda ide.

Ne govorim o ordenu, nego - za nešto se moraš odlučiti, inače si frustriran. Jedan dio olabaviš na uštrb drugog.

ne znam sto mi s tim zelis reci. prvo ne zelim se fokusirati samo na neke velike karijere, nego na cinjenicu da ljudi u dvoje rade. i da im je to normalno. (osobno kad sam dosla na ovo germansko podrucje, zaista sam bila sretna da sam odrastala u onom vremenu, gdje su u razredu gotovo od svih kolega, radili oboje roditelja i sto je to bilo normalno. niti se tko busao u prsa, niti trazio orden zasluga za narod. a bilo ih je i cistacica i sluzbenika i voditelja apoteka i profesora na faksu, sefice filijale banke, i prodavacice u nami i uciteljice....itd. mama nije bila kao cvijetina, ali su mi i mama i tata usadili kao normalno da za svoj zivot skrbis. i da se to podrazumjeva. kako ces i sto ces to je na meni, odnosno na mojoj sestri bilo)

elem, danas je situacija u austriji po tom pitanju jako drugacija u odnosu na prije 20, 30 godina.
pa u mom krugu prijatelja i poznanika osim jedne obitelji, nema nijedne u kojoj oboje ne rade. i ima i samohranih i majki i oceva, i rastavljenih i patchwork, i sa kerijerama vecima i manjima i sa poslovima ovakvima i onakvima.

ako odlucis studirati medicinu, onda znas da te ceka 6 godina napornog studija, staz..itd..itd pa ces tako postavit svoj zivot.
ako ides u znanost, isto tako.
ako okopavas vrt ispred kucice u cvijecu znas sto je plus, sto je minus
a isto tako ako vrtis po kompjuterima i webu, pa ti se potrefi da si osnivac instagrama , znao si u sto se upustas
dakle, ja ne razumijem poantu.
niti znam sto se podrazumjeva pod tim: biti dovoljno sa djecom. i brinuti ili ne brinuti za djecu. to si na srecu ipak svatko sam treba posloziti.

inace, osobno mi se cini, ako cemo gledati samo fizicko vrijeme, da su recimo pomorci jako malo sa djecom. no ljudi znaju u sto se upustaju.

ako mi se posreci pitati cu nasu rektoricu (prvu zenu u povijesti tehnickog sveucilista) kemicarku, udatu, majku dviju studentica, da li ce ona svoje bivanje sa djecom okarakterizirati kao nedovoljno. sumnjam.

[šafran]

Of kors, može se. Al ne brine ona o djeci. Nema šanse. Ima nekog koga vuče sa sobom, vjerojatno neku sittericu. Svaki put kad promijeniš sveučilište, osim što si na poslu u totalno novom okruženju, ispočetka traži stan, vrtić, školu, muzičku školu, zubara, pedijatra, ginekologa, opće prakse, mijenjaš vozačku, navikavaš se na to kako se smeće sortira, gdje se vraćaju boce, gdje se kupuju žniranci za cipele, isprobavaš kruhove i kave dok ne nađeš prihvatljive...
Moj šef, jedan od tih velikih s dvoje djece, profesure Japan, USA..., kad je slavio jubilarni rođendan, njegova je žena bila presretna jer ga konačno vidi. Od ljudi koje dobro poznajem (a imam solidan uzorak), NEMA nijedna žena da radi puno radno vrijeme, da je vrhunska znanstvenica i da je doma s djecom dovoljno, tj. da ima 40 satno radno vrijeme i trenutak praznog hoda na poslu. Ne govorim o hrvatskim okvirima. Oni koji nisu ostali u znanosti, oni su non-stop na putu. Jedino ako ubodeš mjesto državnog službenika, onda ide.

Ne govorim o ordenu, nego - za nešto se moraš odlučiti, inače si frustriran. Jedan dio olabaviš na uštrb drugog.

Za nekoga ko nema djece u biti kužiš problematiku savršeno, točno je ovako, pogotovo kad se seliš radi posla u durgi kvart, ili drugi grad, i svima fali vrijeme sa familijom, baš svima i onim velikima i onim malima, samo što ovi veliki imaju daleko više novaca pa sa tim novcem donekle mogu kupiti ili vrijeme ili pomoć oko djece, što kaserke u Lidlu ne mogu jer jedva imaju za preživaljvanje.

Ne mogu oboje raditi i mama i tata od 9-18 (bar još dva sata putovanja tamo vamo, dakle od 8-19h), letiti sa sastanka na sastanak, vikende provoditi na seminarima, predavanjima u nekom drugom gradu po par dana i tako u krug iz godine u godinu da bi se izgradila karijera (a ona se ne gradi tako da sjediš u uredu od 9-16h i jedva čekaš da zbrišeše doma) i govoriti o kvalitetnom provođenju vremena sa djecom jer sa tom djecom ne provode vrijeme uopće, djecu odgajaju siterice, bake, servisi, vrtići, ustanove, a ne roditelji, s time da je kod male djece to ipak problem, ona daleko više trebaju prisutnost roditelja, nego oni veći. To je jednostavno činjenica. A raditi se mora, tj. raditi moraju oboje jer često (maknimo sad za trenutak želju za karijerom po strani, fakultete, sveučilišne profesore, znanstvenike..) se od jedne plaće ne može živjeti.

Nitko ne traži orden za to što radi, nego samo razgovaramo kako uopće to sve uskladiti, jednostavno teško, bez upravo to - da jedno olabaviš na uštrb drugoga.
Raditi se mora, svi radimo da bi živjeli, tj. radi novca čisto pojednostavljeno do krajnosti, i mali i veliki, razlika je jedino u tome što ovi mali rade da bi preživjeli, a veliki da bi dobro, recimo kvalitetnije živjeli i još usput gradili karijere jer su zato i studirali, ali u konačnici svi radimo da bi uopće mogli živjeti, opet pojednostavljeno do krajnosti, razlika je jedino u odnosu na nekada od prije što danas i žena ima pravo na obrazovanje i rad i na pravo izbora jednako kao i muškarac.

A tu bi odmah odgovorila i Seni, slažem se da još uvijek danas je muškarac koji se više poslovno afirmira nego žena dok mu ona drži štangu kako si napisala, ne znam točno što kažu statistike, ali ravnam se po onome što gledam oko sebe, i vjerojatno je to više karakteristično upravo za familije sa malom djecom, pogotovo ako ih je više jer žena onda malo olabavi svoje ambicije oko karijere i preuzme svu ostalu logistiku na sebe od odgoja do odlaska kod mehaničara kad crkne auto, pogotovo kad su djeca još mala da bi familija funkcionirala i time daje vrijeme i prostor mužu da se brže i lakše afirmira na poslu. Neke se onda vrate karijeri kad djeca porastu i osamostale se, a neke ne, ima stvarno raznovrsnih primjera. Teško je je jednostavno klasificrati životne priče i situacije, u biti nemoguće.

Ovo za Doris Day, mislila sam na filmsku fikciju gdje je sve tako roza i savršeno i ponekad toliko uvjerljivo da ljudi povjeruju da je tako i u realnom životu samo da kod njih nije tako. Ono baš u svemu uspiješni mama i tata, super junaci koji sve stižu, uvijek nasmijani, raspoloeni, spremni na igru i još briljiraju na poslu, ljubavnom životu, i još povrh svega super izgledaju i tako svaki dan.