Drage mame, evo da s vama podijelim ono što me muči već neko vrijeme. Dvije godine, točnije.Užasno me pogađa i značajno narušava kvalitetu života. Guši.
I tako...da ne duljim. Novi posao-mrak!Super prilika, iskrsnula je nenadano, u mojoj branši teško da može biti ljepši posao.
Problemi su počeli otprilike odmah po mom dolasku. Ne s svima .U stvari ja niti ne doživljavam ni dan danas da imam bilo kakav stvarni, konkretan problem s bilo kim osim s tom jednom gospođom koja me valjda na prvu zamrzila kao nikog u životu. Mrzila me još prije nego me vidjela(znala sam jer je pričala kako dolazi netko tko će primati plaću i ne raditi ništa). Ona je u tom kolektivu neka vrst alfa-ženke, a "alfom" se postavila tako što je dovoljno "luda" i surova da joj se nitko ne usuđuje oponirati.
I tako, odmah mi je na početku, pri prvim susretima dala do znanja da sam za nju nitko i ništa, obična balavica kako sam nevažna toliko da mi niti ne mora polagati račune koje je po radnoj dužnosti dužna, kako me nikada neće prihvatiti i kako moje radno mjesto uopće ustanovi nije potrebno jer su oni funkcionirali predobro i bez mene. Ja nisam osoba koja u takvim situacijama popušta i umjesto da joj podilazim, dodvoravam joj se i sl. ja sam odlučila ostati čvrsta na nogama, okrenuti njoj leđa, i prekinuti odlučno svaki kontakt, ignorirajući je. Na van sam odavala dojam čvrste i samouvjerene osobe, dok sam unutar sebe bila jako uplašena i u panci. To ju je toliko šokiralo, povrijedilo i napunilo silovitim bijesom!Žene moje, otad je sustavno i bez imalo milosti radila(i radi) na tome da mi naruši pozicije u tom kompletnom kolektivu. One koje su joj najbliže gotovo su isti dan postale užasno hladne, službene, rezervirane(do tad su sipale med i mlijeko, i bila sam im naoko vrlo draga) Neke, kad uđem u sobu u kojoj su s dotičnom, javljale bi se u pola glasa, najtiše, ne bi li ih ova primjetila kako me pozdravljaju.
Sad se povratak jako približio, i osjećam se tako jadno. Najviše zato što sam u susretima kroz trudnoću i porodiljni, i kod nekih drugih, inače susretljivih i prije ljubaznih ženica, počela osjećati nekakvu rezerviranost. Kao da im nije najdraže na svijetu sresti me...To me toliko pogodilo, da riječima ne mogu dočarati.
Jako, jako me pati to što sam za dobro primila toliku količinu negativnosti, zamjeranja, srditosti i ogorčenosti...i to sve samo zato što sam se prijavila na taj natječaj i prihvatila taj posao. "Posao snova"ispostavio se da je noćna mora...a ja raditi moram jer sad dvoje dječice čeka kruh na stolu. Skoru promjenu radnog mjesta ne vidim jer teško da će biti prilike za to...
Nikad nisam imala nikakva slična iskustva. U svim dosadašnjim kolektivima bila sam vrlo prihvaćena, i poštivana. Ovdje nisam očekivala lovorike. Iako sam totalno druga branša od svih u ustanovi u kojoj radim, i iako služim kao svojevrsni nadzor vlastite domene u uvjetima u kojima ti ljudi rade,nisam se postavila kao neki egocentrik, nego sam koraknula među njih ljubazna, nasmješena, onakva kakva jesam...Očekivala sam samo da će biti korektne, da će se sa mnom slagati barem kao i sve ostali ljudi s kojima sam do sad surađivala.Međutim, očito sam zalutala u gujinje gnijezdo, u kojem jedna žena kontrolira i manipulira ostatkom legla...Ispada da ja, kao najmlađa u kolektivu jedina imam energije i hrabrosti oduprijeti se toj asimilaciji, i ne dopustiti joj da vlada mnome, mojom glavom i mojim poslovima. Ne mogu prihvatiti da jedan dan srdačno pozdravi, a drugi okrene leđa na moj pozdrav,...da mi svašta govori iza leđa, a ja joj nakon toga idem niz dlaku iz straha,...da joj dopuštam da o mene briše noge svaki put kad je bijesna, isfrustrirana, zlovoljna...Nema šanse.A to je ono kako ona tretira te druge žene.I one su s tim fajn. Čist ok.
Imate li kakav savjet, sugestiju?Ima li nade da se ta saga ne nastavi, da se nekim postupkom(s moje strane) sve okonča?Iskreno, pomišljala sam i na otkaz puno puta, ali ne bih mogla dozvoliti mužu da crnči za nas, i da živimo mnogo manje kvalitetno zbog toga.Tu su dječica. A opet, kad pomislim na to što me čeka kad se vratim...uhvati me panika. Uzlupa mi se srce. Sva se duboko uznemirim i uzrujam.
Ima li spasa ili je otkaz jedini način?
Unaprijed HVALA na svakoj riječi koju mi uputite. Već mi je lakše samim tim što sam vam se pojadala kuckajući ovdje svoje misli...