su mi se sva ta vrsta tekstova postali nekako svi na isti kalup. uvijek isto. sve neki ludi roditelji koji samo trce, izbezumljeni i napeti. puni kalendari. i slicno. i naravno djeca za koju se nema vremena. ne znam. garntirano ti je da ako napises takvu knjigu, da ce postati bestseller.
svaka generacija misli da je njoj najteze, sto je i logicno, jer se okrece naprijed i uvijek zeli bolje i bolje. da smo mi preoptercena generacija u odnosu na druge - u to vise ne vjerujem. svako vrijeme nosi svoje i ima pluseve i minuse.
mislim da je to uvijek, ali uvijek bila avantura koja nosi i srecu i stres. i uvijek se je uskladivalo i zanimanje i brak i djeca. uvijek. uvijek se je uskladivao sam zivot. ne mozes ga zivjeti ako ga ne uskladis.
samo sto se prije nije ni propitivalo, nije bilo puno izbora, te je refleksija o vlastitom zivotu bio poprilicni luksuz samo za sacicu odabranih.
i da dodam: ne mislim uopce da je smanjeni broj djece iskljucivi proizvod brzog zivljenja i stresa. mislim da je to samo djelomicno razlog.
ima sasvim dovoljan broj ljudi koji ne zele djecu. i ne moraju je zeljeti. i ne moraju objasnjavati zasto.