Kako imati malo mira...???

[Jelena]

Meni se kao jako bitan moment cini i to da ima sve vise ljudi bez djece. Pogotovo samaca bez djece koji nabiju tempo na poslu. Oni su ti konkurencija, s njima se usporedjujes. Tu majka u tradicionalnom drustvu jako pati, muskarac nesto manje. Ne moze se njih pratiti. I sama kancelarka nema djece. Prijateljica mi je doktorica nuklearne fizike. Odlicna osoba. Kod kuce je s troje djece u predgradju Minhena, otkad se prvo rodilo. Nema sanse. Zivjeli su i u Dresdenu pa je malo pomagala u izvodjenju nastave. Morali su preseliti zbog muzevog posla (doktor teorijske fizike).
Čim hoćeš neko radno mjesto koje bi odgovaralo obrazovanju i interesima moras prihvatiti da ces 30% radnog vremena putovati pa ti vidi kako ces to dugorocno organizirati.
Kod nas jos nije skroz tako, al ide u tom smjeru. Kod nas je problem ako ostanes bez posla, u Njemackoj nije. Em sto lako nadjes novi (ako imas vremena da radis cijeli dan i putujes), em sto se od jedne place normalno zivi.

[šafran]

Meni se kao jako bitan moment cini i to da ima sve vise ljudi bez djece. Pogotovo samaca bez djece koji nabiju tempo na poslu. Oni su ti konkurencija, s njima se usporedjujes.

I to živa istina, mogu potvrditi iz našeg iskustva. Dvojica kolega na muževom poslu, sredina 40-tih, nemaju familije, namaju djecu, treba raditi prekovremeno nema problema, treba prokljuviti nove kodove, nema problema imaju vikende, treba tako mjesecima nema beda oni to mogu, ne čekaju ih doma dvoje, troje male djece, niti familija koja bi osim bolesti, temparatura i kaosa u kući, voljeli nekud sa tatom otići za vikend pogotovo kad je lijepo vrijeme. I naravno da oni brže i lakše napreduju na poslu, u ovom slučaju senior project manageri i što je najbolje od svega s time ide i duplo jača plača koja bi upravo trebala ovoj familiji sa dvoje, troje malih i tako...

[tigrić]

slažem se sa petrlin...svi imamo mogućnost izbora,...naravno da bi bilo idealno kada bi sve svoje potencijale mogao iskazati na poslu koji radiš i za to biti nagrađen/unaprijeđen i sl. i istovremno izostajati s posla kad ti je dijete bolesno i raditi prekovremeno...to bi svi htjeli..ali imaš prioritete i ne možeš sve..problem je u novcu, dakako, i to da smo svi podplaćeni je istina..ali isto tako ruku na srce svi smatramo da nam treba puno više nego što to zaista i jest..i onda kukamo jer nemamo za "normalan" život.mislim da smo svi malo u zabludi što to uopće normala život je, i što je za njega potrebno.
neki dan u dm-u neka akcija, 20% na ukupnu kupovinu, gužva nemoguća, svi trpaju puna kolica, maltene sve badava..idem i ja, kupit ću pelene, isplati se.iza mene stoji žena mojih godina, 30-tak, s punim kolicima, sokića, kašica, keksića, vlažnih m.,krema i kremica...i sad te ja pitam, žena očito to sve i inače troši budući da se nakrcala sad još ekstra jer je popust, što iz tih kolica njoj zapravo treba? tako mala djeca koja jedu kašice sokove ni netrbaju piti, kašice sama može doma raditi, umjesto maramica ima vodu i da ne nabrajam..a koliko će tek morati raditi da sve to plati?! jer to sve košta! i onda će takva žena pričati kako jedva spaja kraj sa krajem i kako su djeca skupa. ne želim uvrijediti one koji stvarno teško žive i bore se ali ti ni ne kukaju.

[rehab]

neki dan u dm-u neka akcija, 20% na ukupnu kupovinu, gužva nemoguća, svi trpaju puna kolica, maltene sve badava..idem i ja, kupit ću pelene, isplati se.iza mene stoji žena mojih godina, 30-tak, s punim kolicima, sokića, kašica, keksića, vlažnih m.,krema i kremica...i sad te ja pitam, žena očito to sve i inače troši budući da se nakrcala sad još ekstra jer je popust, što iz tih kolica njoj zapravo treba? tako mala djeca koja jedu kašice sokove ni netrbaju piti, kašice sama može doma raditi, umjesto maramica ima vodu i da ne nabrajam..a koliko će tek morati raditi da sve to plati?! jer to sve košta! i onda će takva žena pričati kako jedva spaja kraj sa krajem i kako su djeca skupa. ne želim uvrijediti one koji stvarno teško žive i bore se ali ti ni ne kukaju.

Zgrožena sam. Ne razumijem zašto uopće imaš potrebu viriti u tuđa kolica, osuđivati nekoga zato jer je kupio kašice i vlažne maramice, zašto misliš da ta žena kuka, itd. Ono, cijelu teoriju si isplela oko žene koju si vjerojatno prvi put vidjela u životu i osuđuješ je na temelju sadržaja njenih kolica za kupovinu.
Prestrašno.

[Peterlin]

Zgrožena sam. Ne razumijem zašto uopće imaš potrebu viriti u tuđa kolica, osuđivati nekoga zato jer je kupio kašice i vlažne maramice, zašto misliš da ta žena kuka, itd. Ono, cijelu teoriju si isplela oko žene koju si vjerojatno prvi put vidjela u životu i osuđuješ je na temelju sadržaja njenih kolica za kupovinu.
Prestrašno.

A što ne bi žena smjela imati svoje intimno mišljenje? Pa nije napala tu drugu da što joj to treba...

[tigrić]

A što ne bi žena smjela imati svoje intimno mišljenje? Pa nije napala tu drugu da što joj to treba...

nisam, kunem se nisam je ni ružno pogledala....svaka je iz tog dm-a otišla sama sa svojim mislima

[Jelena]

Zgrožena sam. Ne razumijem zašto uopće imaš potrebu viriti u tuđa kolica, osuđivati nekoga zato jer je kupio kašice i vlažne maramice, zašto misliš da ta žena kuka, itd. Ono, cijelu teoriju si isplela oko žene koju si vjerojatno prvi put vidjela u životu i osuđuješ je na temelju sadržaja njenih kolica za kupovinu.
Prestrašno.

O zgražanju.

[rehab]

O zgražanju.

Miješaš kruške i jabuke. Da, zgrožena sam i šokantna mi je sama pomisao da netko iza mene zaviruje u moja kolica, gleda što sam kupila, pita se što će mi to, tko će to platiti, zaključuje da sigurno kukam u svakodnevnom životu kako je sve skupo, a nakrcavam se nepotrebnim stvarima i slično.
Ono, to mi je.... Bolje da ne napišem, prefin je ovo forum.

[sillyme]

Meni se cini bas dramatiziranje i preuvelicavanje "uzasa" oboje zaposlenih roditelja. Za pocetak, ako roditelji imaju malo bolje place onda se nesto vremena i kupi - npr. teta koja 1x tjedno sredi stan pa nemas taj gubitak vremena, onda kupljen rucak ili vecera pa ne nakuhavas preko tjedna i vikenda i sl.

Kao drugo, opet famozno sotoniziranje "ustanova", vec sam prije pisala da mi je 1.000.000x draze da mi o djetetu brine "ustanova" nego famozno "selo" - jer s ustanovom bar znas na cemu si. Moja djeca se bude oko 7:30-7:45, spremim ih, u 8:15 smo vani, ostavim ih u vrticu do 8:30 i tamo su do 16:30-17h (znaci max 8-9h) Ja sam doma do 18h i onda imamo 4 sata u kojima ih naravno ponekad lijepo zamolimo da se malo sami igraju dok mi nesto napravimo ili makar se samo malo odmorimo, ponekad mi "pomazu" i naravno ponekad se igramo s njima, i ne mislim da ce zbog toga sto nisam provela 8-9-10 sati "posvecena" njima nego na poslu imati dozivotne traume, uostalom prije su roditelji imali jos manje vremena jer su imali vise fizickog posla. Ali ne, nabijmo zaposlenima krivnju savjesti da ce djeca imati traume zbog "neposvecenih" roditelja koji ganjaju karijeru, i onda pisimo clanke kako su jadni izludjeni jer ne stignu sve sto im se servira kao "obavezno"

[Peterlin]

I to živa istina, mogu potvrditi iz našeg iskustva. Dvojica kolega na muževom poslu, sredina 40-tih, nemaju familije, namaju djecu, treba raditi prekovremeno nema problema, treba prokljuviti nove kodove, nema problema imaju vikende, treba tako mjesecima nema beda oni to mogu, ne čekaju ih doma dvoje, troje male djece, niti familija koja bi osim bolesti, temparatura i kaosa u kući, voljeli nekud sa tatom otići za vikend pogotovo kad je lijepo vrijeme. I naravno da oni brže i lakše napreduju na poslu, u ovom slučaju senior project manageri i što je najbolje od svega s time ide i duplo jača plača koja bi upravo trebala ovoj familiji sa dvoje, troje malih i tako...

Ma je i nije... Prije je isto bilo dosta ljudi bez djece, iz ovih ili onih razloga.

Iz mm-ove obitelji (starija generacija, prije 2. svjetskog rata) od sedmoro djece samo su dvojica zasnovali obitelji i imali djecu, a petoro (i muških i ženskih) su ostali neženje/neudane. Iz moje obitelji isto, tata je imao neudatu najstariju sestru (jednostavno je zaključila da brak nije za nju). Deda mi je imao isto sestre koje se nisu udale. Baka je imala sestrične koje se nisu udavale. Uostalom, da se vratim na sadašnje generacije, moj brat je neženja s 40+, ne zanima ga to. Nije stvar u tome da ne može naći djevojku ili bilo što slično - to je njegov IZBOR i gotovo. Isto kao što je njegov izbor da ne vozi i ne posjeduje auto, na primjer. Meni je neimanje djece ili bračnog druga savršeno ravnopravan izbor kao i moj da to sve imam. Nije taj život ništa siromašniji ni bogatiji - jednostavno je drugačiji i to je sve. Bilo je toga i prije, bit će i dalje. Gledam kolege i kolegice koji imaju odraslu djecu - nikome od njih se ne žuri u brak, a mnogi to jednostavno ne žele, ni sad ni bilo kad. Dovoljni su sami sebi, zarađuju, žive tako i misle da im je ok. I jest ok, isto kao što je ok nečiji izbor da ima npr. petoro djece. Sve je to prihvatljivo i razumljivo.

[Jelena]

Izbor od tigrić mi se čini sasvim u redu. Ako želiš biti super roditelj i super na profesionalnom planu, to jako teško ide. Mislim kao i šafran da nije bitno sad uspoređivanje s nekim bivšim vremenima. Da sam u situaciji kao tigrić, vjerujem da bih isto napravila.

Ja kao neroditelj imam drugu prizmu. Moje je viđenje, kad se već ne mogu afirmirati kao roditelj, mogu na poslovnom planu i mene recimo nerviraju situacije gdje se na temelju staža, a ne učinka dodjeljuje neke beneficije, jer nismo mi plaćeni za to što radimo doma. O troškovima - ima li ih više onaj tko ima djecu ili tko nema, najmanje ima onaj tko nema i ne želi. Onaj tko nema, a želi, njegovi se troškovi penju u neslućene visine, ovisi o tome što može platiti. Ja nisam morala dizati kredit, ali sam morala izgoriti u koordiniranju svojih obaveza i MPO postupaka, operacija, putovanje poslovno, a ide ovulacija, nosi šprice, bodi se po parkiralištima itd. Ne želim se žaliti, nego samo jednu drugu perspektivu ubaciti.

I još da se osvrnem na post od cvijete koja gušta dok čeka uz kavicu - to mi je najbolji post ovdje

[tigrić]

Izbor od tigrić mi se čini sasvim u redu. Ako želiš biti super roditelj i super na profesionalnom planu, to jako teško ide. Mislim kao i šafran da nije bitno sad uspoređivanje s nekim bivšim vremenima. Da sam u situaciji kao tigrić, vjerujem da bih isto napravila.

Ja kao neroditelj imam drugu prizmu. Moje je viđenje, kad se već ne mogu afirmirati kao roditelj, mogu na poslovnom planu i mene recimo nerviraju situacije gdje se na temelju staža, a ne učinka dodjeljuje neke beneficije, jer nismo mi plaćeni za to što radimo doma. O troškovima - ima li ih više onaj tko ima djecu ili tko nema, najmanje ima onaj tko nema i ne želi. Onaj tko nema, a želi, njegovi se troškovi penju u neslućene visine, ovisi o tome što može platiti. Ja nisam morala dizati kredit, ali sam morala izgoriti u koordiniranju svojih obaveza i MPO postupaka, operacija, putovanje poslovno, a ide ovulacija, nosi šprice, bodi se po parkiralištima itd. Ne želim se žaliti, nego samo jednu drugu perspektivu ubaciti.

I još da se osvrnem na post od cvijete koja gušta dok čeka uz kavicu - to mi je najbolji post ovdje

mislim da je najbitnije biti na miru sa onim što želiš. meni u ovom trenutku mog života karijera nije važna, iako sam na ugovor na određeno i nemam sigurnost. svoje obaveze obavljam uredno, ali se neću trgati da me uoče i unaprijede nego ću doći doma, zaboraviti na posao i ići se igrati. dobro, ja nemam tipa kredit za otplaćivati, ali ni love za bacanje. prosječnu plaću ja i ispodprosječnu muž. ali tako sam sad postavila stvari u glavi jer bi se previše grizla u suprotnom i ispalila na živce.
moja mama je uvijek radila (samohrani roditelj) i nikad se nije igrala samnom i ja je danas ne smatram neroditeljem, dapače izvrsnom majkom koja je živjela najbolje kako je mogla i znala u datim okolnostima.da se nebi mislilo da su oni koji su izabrali drugu stranu lošiji roditelji od ovih drugih. bitno je biti iskren prema sebi.

[Deaedi]

mislim da je najbitnije biti na miru sa onim što želiš. meni u ovom trenutku mog života karijera nije važna, iako sam na ugovor na određeno i nemam sigurnost. svoje obaveze obavljam uredno, ali se neću trgati da me uoče i unaprijede nego ću doći doma, zaboraviti na posao i ići se igrati. dobro, ja nemam tipa kredit za otplaćivati, ali ni love za bacanje. prosječnu plaću ja i ispodprosječnu muž. ali tako sam sad postavila stvari u glavi jer bi se previše grizla u suprotnom i ispalila na živce.

E vidiš, u ovome je razlika, ti nemaš kredit za stan koji otplačuješ, pa možeš staviti mozak na pašu i baviti se sadržajem tuđih kolica za kupovinu.

[tigrić]

E vidiš, u ovome je razlika, ti nemaš kredit za stan koji otplačuješ, pa možeš staviti mozak na pašu i baviti se sadržajem tuđih kolica za kupovinu.

e jbg, sad ste stvarno malo zabrijali,....ako sam ja tako grozna osoba jer sam razmišljala o nečijim kolicima i na temelju toga donijela stav o nekoj osobi onda ni ti nisi baš drugačija kad možeš donositi sud o meni na temelju toga jer ja nemam kredit. možda nemam kredit ali imam neke druge brige koje ti možda nemaš... mislim, ne kužim? ovo je bio PRIMJER,kao što bi ih našla milijon drugih,ne razumijem zašto se toliko uzrujavate oko toga. ovo je forum, razmjena mišljenja, što ne?

[Peterlin]

E vidiš, u ovome je razlika, ti nemaš kredit za stan koji otplačuješ, pa možeš staviti mozak na pašu i baviti se sadržajem tuđih kolica za kupovinu.

E, s ovim se pak ja ne bih složila. NEMA te sile zbog koje bi čovjek bio primoran uzeti kredit. Pokriješ se koliko ti je dugačak poplun. Pa što god to značilo... Ufff... To me podsjeća na neke razgovore u široj okolini tipa "lako tebi, ti imaš veliku plaću..." a kad se trebalo školovati, nije bilo zicflajša, kad je trebalo pregristi go*vno i biti podstanar 20 godina jer nisam uspjela dobiti posao u rodnom gradu, onda nikome nije padalo na pamet da me žali... joj jadna - ona je podstanar, a mogla bi biti kod mame i tate. Je, mogla sam biti i probala, ali bez posla. Daklem, život je kompromis. Ali kredit - ma nema šanse. Tako je to u mom malom svemiru. Pa si neki misle da mi je jako dobro. Ako netko nema kredit znači da je imao debelu sreću (rijetki) ili da je i te kako imao pameti koju može sad staviti na pašu u trenutku kad su mnogi opterećeni tečajem švicaraca i koječime još, jer misle da se neke stvari moraju. E, ne moraju se. Isto kao što se ne mora sakriti sadržaj kolica pred blagajnom. A neke je izgleda primjedba koju je tigrić napisala pogodila u bolno mjesto. Tja, svak zna svoje... i najte kaj zameriti. Ne mogu mirne duše čitati zločestoću.

[seni]

I to živa istina, mogu potvrditi iz našeg iskustva. Dvojica kolega na muževom poslu, sredina 40-tih, nemaju familije, namaju djecu, treba raditi prekovremeno nema problema, treba prokljuviti nove kodove, nema problema imaju vikende, treba tako mjesecima nema beda oni to mogu, ne čekaju ih doma dvoje, troje male djece, niti familija koja bi osim bolesti, temparatura i kaosa u kući, voljeli nekud sa tatom otići za vikend pogotovo kad je lijepo vrijeme. I naravno da oni brže i lakše napreduju na poslu, u ovom slučaju senior project manageri i što je najbolje od svega s time ide i duplo jača plača koja bi upravo trebala ovoj familiji sa dvoje, troje malih i tako...

Sve je to razumljivo. No svijet nije poslozen, niti je ikada bio ( a da li će biti, ne zna se) da plaća ide koliko nekome treba, nego po tome koliko netko zaradi. A posjetila bih nas, da svi ti sustavi po kakti principu - koliko nekome treba- nisu ni malo slavno završili.

Osim toga, sto uopce znaći - koliko treba- to nemožeš objektivirati. Uz to ideja da će netko raditi više, a dobijati manje je čista utopija.

[šafran]

Sve je to razumljivo. No svijet nije poslozen, niti je ikada bio ( a da li će biti, ne zna se) da plaća ide koliko nekome treba, nego po tome koliko netko zaradi. A posjetila bih nas, da svi ti sustavi po kakti principu - koliko nekome treba- nisu ni malo slavno završili.

Osim toga, sto uopce znaći - koliko treba- to nemožeš objektivirati. Uz to ideja da će netko raditi više, a dobijati manje je čista utopija.

Naravno da ne, i to je tako u redu, to niti nije bila svrha mog osvrta na Jelenin post, ali činjenica ostaje kad imaš familiju predanost poslu ne može biti u onoj mjeri koliko može biti kad je nemaš, naravno već u ovisnosti želiš li to ili ne želiš, odnosno naravno da može, ali onda predanost familiji ne može biti u onoj mjeri koliko bi želio, jer dan i danas još uvijek traje samo 24 sata i tu jesu u prednosti oni bez djece u izgradnji karijere, brzini napredovanja itd..makar sad možemo opet udariti po tome kako ima super mama i super tata koji su uspiješni baš u svemu, ali i sam si rekla doris day fikcija.

[seni]

Naravno da ne, i to je tako u redu, to niti nije bila svrha mog osvrta na Jelenin post, ali činjenica ostaje kad imaš familiju predanost poslu ne može biti u onoj mjeri koliko može biti kad je nemaš, naravno već u ovisnosti želiš li to ili ne želiš, odnosno naravno da može, ali onda predanost familiji ne može biti u onoj mjeri koliko bi želio, jer dan i danas još uvijek traje samo 24 sata i tu jesu u prednosti oni bez djece u izgradnji karijere, brzini napredovanja itd..makar sad možemo opet udariti po tome kako ima super mama i super tata koji su uspiješni baš u svemu, ali i sam si rekla doris day fikcija.

to je tocno. u globalu. ali zato ovi nemaju familiju. osim toga ima sasvim dovoljan broj samaca koji rade prosjecne poslove. uopce mi se ne cini da su samci u prosjeku uspjesniji. mislim da statisticki gledano jos uvijek najveci broj jako uspjesnih i uspjesnih karijera potpada pod model muskarca kojem zena drzi zalede.

no ispravak mali. to nije doris day fikcija. jer danas zaista ima savim ozbiljan broj ljudi koji imaju obitelj, obije rade i prilicno su uspjesni u poslu.

pod doris day fikcijom sam mislila na zivot u kome nema stresa, nema problema, nema muke, a to sve pada s neba. jer cim se pozalis da ti je tesko, evo svemir doljece da rijesi problem.

[seni]

Meni se kao jako bitan moment cini i to da ima sve vise ljudi bez djece. Pogotovo samaca bez djece koji nabiju tempo na poslu. Oni su ti konkurencija, s njima se usporedjujes. Tu majka u tradicionalnom drustvu jako pati, muskarac nesto manje. Ne moze se njih pratiti. I sama kancelarka nema djece. Prijateljica mi je doktorica nuklearne fizike. Odlicna osoba. Kod kuce je s troje djece u predgradju Minhena, otkad se prvo rodilo. Nema sanse. Zivjeli su i u Dresdenu pa je malo pomagala u izvodjenju nastave. Morali su preseliti zbog muzevog posla (doktor teorijske fizike).
Čim hoćeš neko radno mjesto koje bi odgovaralo obrazovanju i interesima moras prihvatiti da ces 30% radnog vremena putovati pa ti vidi kako ces to dugorocno organizirati.
Kod nas jos nije skroz tako, al ide u tom smjeru. Kod nas je problem ako ostanes bez posla, u Njemackoj nije. Em sto lako nadjes novi (ako imas vremena da radis cijeli dan i putujes), em sto se od jedne place normalno zivi.

Kancelarka nema djece. Ministrica, možda buduća kancelarka ima sedmoro. Vremena se mijenjaju.

Ja mislim da je situacija tvoje nuklearne fizičarke prvenstveno kodirana, ne konkurencijom samaca, nego njenim stavom i odlukom što i kako želi u svom životu. Ovo govorim naravno figurativno, ne poznam ženu, niti je na meni da razglabam o njenim razlozima i željama.

Eto isto fizičarka, profesorica u Beču, dobitnica nekih najačih grantova u Europi, i austrijske najvažnije nagrade za znanost Wittgenstein, je majka dvoje djece, udata za znanstvenika, koji ju je pratio na njenim profesurama od Amerike do Beča. Imaju djecu, oboje rade i ne misle da je to neko čudo svjetsko. Nego potpuno normalna pojava. Živiš, imaš obitelj i oboje radite. To je stvarnost, realnost i potpuno normalna pojava za 85 % stanovništva Zapada. Najnormalnija. Nikakvo herojsko djelo, niti podvig za orden hrabrosti. Naprosto normalna, podrazumjevajuća stvar.
Bez obzira na to da li imaš super, visoku, srednju, ili početnu karijeru. Ili samo posao, jer se zaraditi novce mora. Pošto se od njih u ovom svijetu živi.

[Jelena]

Kancelarka nema djece. Ministrica, možda buduća kancelarka ima sedmoro. Vremena se mijenjaju.

Ja mislim da je situacija tvoje nuklearne fizičarke prvenstveno kodirana, ne konkurencijom samaca, nego njenim stavom i odlukom što i kako želi u svom životu. Ovo govorim naravno figurativno, ne poznam ženu, niti je na meni da razglabam o njenim razlozima i željama.

Eto isto fizičarka, profesorica u Beču, dobitnica nekih najačih grantova u Europi, i austrijske najvažnije nagrade za znanost Wittgenstein, je majka dvoje djece, udata za znanstvenika, koji ju je pratio na njenim profesurama od Amerike do Beča. Imaju djecu, oboje rade i ne misle da je to neko čudo svjetsko. Nego potpuno normalna pojava. Živiš, imaš obitelj i oboje radite. To je stvarnost, realnost i potpuno normalna pojava za 85 % stanovništva Zapada. Najnormalnija. Nikakvo herojsko djelo, niti podvig za orden hrabrosti. Naprosto normalna, podrazumjevajuća stvar.
Bez obzira na to da li imaš super, visoku, srednju, ili početnu karijeru. Ili samo posao, jer se zaraditi novce mora. Pošto se od njih u ovom svijetu živi.

Of kors, može se. Al ne brine ona o djeci. Nema šanse. Ima nekog koga vuče sa sobom, vjerojatno neku sittericu. Svaki put kad promijeniš sveučilište, osim što si na poslu u totalno novom okruženju, ispočetka traži stan, vrtić, školu, muzičku školu, zubara, pedijatra, ginekologa, opće prakse, mijenjaš vozačku, navikavaš se na to kako se smeće sortira, gdje se vraćaju boce, gdje se kupuju žniranci za cipele, isprobavaš kruhove i kave dok ne nađeš prihvatljive...
Moj šef, jedan od tih velikih s dvoje djece, profesure Japan, USA..., kad je slavio jubilarni rođendan, njegova je žena bila presretna jer ga konačno vidi. Od ljudi koje dobro poznajem (a imam solidan uzorak), NEMA nijedna žena da radi puno radno vrijeme, da je vrhunska znanstvenica i da je doma s djecom dovoljno, tj. da ima 40 satno radno vrijeme i trenutak praznog hoda na poslu. Ne govorim o hrvatskim okvirima. Oni koji nisu ostali u znanosti, oni su non-stop na putu. Jedino ako ubodeš mjesto državnog službenika, onda ide.

Ne govorim o ordenu, nego - za nešto se moraš odlučiti, inače si frustriran. Jedan dio olabaviš na uštrb drugog.

[seni]

Of kors, može se. Al ne brine ona o djeci. Nema šanse. Ima nekog koga vuče sa sobom, vjerojatno neku sittericu. Svaki put kad promijeniš sveučilište, osim što si na poslu u totalno novom okruženju, ispočetka traži stan, vrtić, školu, muzičku školu, zubara, pedijatra, ginekologa, opće prakse, mijenjaš vozačku, navikavaš se na to kako se smeće sortira, gdje se vraćaju boce, gdje se kupuju žniranci za cipele, isprobavaš kruhove i kave dok ne nađeš prihvatljive...
Moj šef, jedan od tih velikih s dvoje djece, profesure Japan, USA..., kad je slavio jubilarni rođendan, njegova je žena bila presretna jer ga konačno vidi. Od ljudi koje dobro poznajem (a imam solidan uzorak), NEMA nijedna žena da radi puno radno vrijeme, da je vrhunska znanstvenica i da je doma s djecom dovoljno, tj. da ima 40 satno radno vrijeme i trenutak praznog hoda na poslu. Ne govorim o hrvatskim okvirima. Oni koji nisu ostali u znanosti, oni su non-stop na putu. Jedino ako ubodeš mjesto državnog službenika, onda ide.

Ne govorim o ordenu, nego - za nešto se moraš odlučiti, inače si frustriran. Jedan dio olabaviš na uštrb drugog.

ne znam sto mi s tim zelis reci. prvo ne zelim se fokusirati samo na neke velike karijere, nego na cinjenicu da ljudi u dvoje rade. i da im je to normalno. (osobno kad sam dosla na ovo germansko podrucje, zaista sam bila sretna da sam odrastala u onom vremenu, gdje su u razredu gotovo od svih kolega, radili oboje roditelja i sto je to bilo normalno. niti se tko busao u prsa, niti trazio orden zasluga za narod. a bilo ih je i cistacica i sluzbenika i voditelja apoteka i profesora na faksu, sefice filijale banke, i prodavacice u nami i uciteljice....itd. mama nije bila kao cvijetina, ali su mi i mama i tata usadili kao normalno da za svoj zivot skrbis. i da se to podrazumjeva. kako ces i sto ces to je na meni, odnosno na mojoj sestri bilo)

elem, danas je situacija u austriji po tom pitanju jako drugacija u odnosu na prije 20, 30 godina.
pa u mom krugu prijatelja i poznanika osim jedne obitelji, nema nijedne u kojoj oboje ne rade. i ima i samohranih i majki i oceva, i rastavljenih i patchwork, i sa kerijerama vecima i manjima i sa poslovima ovakvima i onakvima.

ako odlucis studirati medicinu, onda znas da te ceka 6 godina napornog studija, staz..itd..itd pa ces tako postavit svoj zivot.
ako ides u znanost, isto tako.
ako okopavas vrt ispred kucice u cvijecu znas sto je plus, sto je minus
a isto tako ako vrtis po kompjuterima i webu, pa ti se potrefi da si osnivac instagrama , znao si u sto se upustas
dakle, ja ne razumijem poantu.
niti znam sto se podrazumjeva pod tim: biti dovoljno sa djecom. i brinuti ili ne brinuti za djecu. to si na srecu ipak svatko sam treba posloziti.

inace, osobno mi se cini, ako cemo gledati samo fizicko vrijeme, da su recimo pomorci jako malo sa djecom. no ljudi znaju u sto se upustaju.

ako mi se posreci pitati cu nasu rektoricu (prvu zenu u povijesti tehnickog sveucilista) kemicarku, udatu, majku dviju studentica, da li ce ona svoje bivanje sa djecom okarakterizirati kao nedovoljno. sumnjam.

[šafran]

Of kors, može se. Al ne brine ona o djeci. Nema šanse. Ima nekog koga vuče sa sobom, vjerojatno neku sittericu. Svaki put kad promijeniš sveučilište, osim što si na poslu u totalno novom okruženju, ispočetka traži stan, vrtić, školu, muzičku školu, zubara, pedijatra, ginekologa, opće prakse, mijenjaš vozačku, navikavaš se na to kako se smeće sortira, gdje se vraćaju boce, gdje se kupuju žniranci za cipele, isprobavaš kruhove i kave dok ne nađeš prihvatljive...
Moj šef, jedan od tih velikih s dvoje djece, profesure Japan, USA..., kad je slavio jubilarni rođendan, njegova je žena bila presretna jer ga konačno vidi. Od ljudi koje dobro poznajem (a imam solidan uzorak), NEMA nijedna žena da radi puno radno vrijeme, da je vrhunska znanstvenica i da je doma s djecom dovoljno, tj. da ima 40 satno radno vrijeme i trenutak praznog hoda na poslu. Ne govorim o hrvatskim okvirima. Oni koji nisu ostali u znanosti, oni su non-stop na putu. Jedino ako ubodeš mjesto državnog službenika, onda ide.

Ne govorim o ordenu, nego - za nešto se moraš odlučiti, inače si frustriran. Jedan dio olabaviš na uštrb drugog.

Za nekoga ko nema djece u biti kužiš problematiku savršeno, točno je ovako, pogotovo kad se seliš radi posla u durgi kvart, ili drugi grad, i svima fali vrijeme sa familijom, baš svima i onim velikima i onim malima, samo što ovi veliki imaju daleko više novaca pa sa tim novcem donekle mogu kupiti ili vrijeme ili pomoć oko djece, što kaserke u Lidlu ne mogu jer jedva imaju za preživaljvanje.

Ne mogu oboje raditi i mama i tata od 9-18 (bar još dva sata putovanja tamo vamo, dakle od 8-19h), letiti sa sastanka na sastanak, vikende provoditi na seminarima, predavanjima u nekom drugom gradu po par dana i tako u krug iz godine u godinu da bi se izgradila karijera (a ona se ne gradi tako da sjediš u uredu od 9-16h i jedva čekaš da zbrišeše doma) i govoriti o kvalitetnom provođenju vremena sa djecom jer sa tom djecom ne provode vrijeme uopće, djecu odgajaju siterice, bake, servisi, vrtići, ustanove, a ne roditelji, s time da je kod male djece to ipak problem, ona daleko više trebaju prisutnost roditelja, nego oni veći. To je jednostavno činjenica. A raditi se mora, tj. raditi moraju oboje jer često (maknimo sad za trenutak želju za karijerom po strani, fakultete, sveučilišne profesore, znanstvenike..) se od jedne plaće ne može živjeti.

Nitko ne traži orden za to što radi, nego samo razgovaramo kako uopće to sve uskladiti, jednostavno teško, bez upravo to - da jedno olabaviš na uštrb drugoga.
Raditi se mora, svi radimo da bi živjeli, tj. radi novca čisto pojednostavljeno do krajnosti, i mali i veliki, razlika je jedino u tome što ovi mali rade da bi preživjeli, a veliki da bi dobro, recimo kvalitetnije živjeli i još usput gradili karijere jer su zato i studirali, ali u konačnici svi radimo da bi uopće mogli živjeti, opet pojednostavljeno do krajnosti, razlika je jedino u odnosu na nekada od prije što danas i žena ima pravo na obrazovanje i rad i na pravo izbora jednako kao i muškarac.

A tu bi odmah odgovorila i Seni, slažem se da još uvijek danas je muškarac koji se više poslovno afirmira nego žena dok mu ona drži štangu kako si napisala, ne znam točno što kažu statistike, ali ravnam se po onome što gledam oko sebe, i vjerojatno je to više karakteristično upravo za familije sa malom djecom, pogotovo ako ih je više jer žena onda malo olabavi svoje ambicije oko karijere i preuzme svu ostalu logistiku na sebe od odgoja do odlaska kod mehaničara kad crkne auto, pogotovo kad su djeca još mala da bi familija funkcionirala i time daje vrijeme i prostor mužu da se brže i lakše afirmira na poslu. Neke se onda vrate karijeri kad djeca porastu i osamostale se, a neke ne, ima stvarno raznovrsnih primjera. Teško je je jednostavno klasificrati životne priče i situacije, u biti nemoguće.

Ovo za Doris Day, mislila sam na filmsku fikciju gdje je sve tako roza i savršeno i ponekad toliko uvjerljivo da ljudi povjeruju da je tako i u realnom životu samo da kod njih nije tako. Ono baš u svemu uspiješni mama i tata, super junaci koji sve stižu, uvijek nasmijani, raspoloeni, spremni na igru i još briljiraju na poslu, ljubavnom životu, i još povrh svega super izgledaju i tako svaki dan.