Prije petnaestak godina sam bila u Maroku. Išli smo i kroz unutrašnjost zemlje preko visokog i srednjeg Atlasa, kroz sela pa do Marakeša.
Moram reći da su mi ljudi u tim "sporim" rulalnim područjima izgledali umorno, staro, u prosjeku barem 30% starije od nas, izmoždeno, izborano, bez zubiju, puno ih je šepalo, teško hodalo .... O prošenju, djeci koja su trčala za nama ni neću pričati.

Prošle godine sam poslom bila u Parizu, ali ne u turističkim djelovima, nego u onim drugima, sa stanovništvom imigranata iz Magreba. Točno se sjećam kako me je udarilo u solarni pleksus.
Užasno puno staro izgledajućih ( ovdje ne mislim na estetiku diktata mladosti) baš istrošenih ljudi, usporenih, umornih, životom obilježenih.

Ne znam, meni u usporedbi s tim, naš stres razvažanja djece po baletima i slično, pravljenje tjednih rasporeda tko sto kada i kako, izgleda prilično podnošljivo.