Citiraj seni prvotno napisa Vidi poruku
Prije petnaestak godina sam bila u Maroku. Išli smo i kroz unutrašnjost zemlje preko visokog i srednjeg Atlasa, kroz sela pa do Marakeša.
Moram reći da su mi ljudi u tim "sporim" rulalnim područjima izgledali umorno, staro, u prosjeku barem 30% starije od nas, izmoždeno, izborano, bez zubiju, puno ih je šepalo, teško hodalo .... O prošenju, djeci koja su trčala za nama ni neću pričati.

Prošle godine sam poslom bila u Parizu, ali ne u turističkim djelovima, nego u onim drugima, sa stanovništvom imigranata iz Magreba. Točno se sjećam kako me je udarilo u solarni pleksus.
Užasno puno staro izgledajućih ( ovdje ne mislim na estetiku diktata mladosti) baš istrošenih ljudi, usporenih, umornih, životom obilježenih.

Ne znam, meni u usporedbi s tim, naš stres razvažanja djece po baletima i slično, pravljenje tjednih rasporeda tko sto kada i kako, izgleda prilično podnošljivo.
Dosta sam vikenda i godišnjih u životu provela u nerazvijenom dijelu Hrvatske. Ni tamo nemaju zube već u srednjoj školi, to su ljudi moja generacija, s kojima sam se igrala kao dijete, danas izgledaju kao da su mi roditelji. Je li im stresno, narade li se, zašto nemaju zube, zašto kraće žive? Mislim da je to teško odgovoriti u nekom postu, to je kompleksniji sociološki problem. Ja ne mislim da se ubijaju od posla, bili bi vjerojatno drugačiji da su u Zagrebu. Ja sam već zaključila da ima nešto u vodi zbog čega već u srednjoj počinju propadati.

Mislim da uspoređujemo kruške i jabuke