Citiraj Jelena prvotno napisa Vidi poruku
Of kors, može se. Al ne brine ona o djeci. Nema šanse. Ima nekog koga vuče sa sobom, vjerojatno neku sittericu. Svaki put kad promijeniš sveučilište, osim što si na poslu u totalno novom okruženju, ispočetka traži stan, vrtić, školu, muzičku školu, zubara, pedijatra, ginekologa, opće prakse, mijenjaš vozačku, navikavaš se na to kako se smeće sortira, gdje se vraćaju boce, gdje se kupuju žniranci za cipele, isprobavaš kruhove i kave dok ne nađeš prihvatljive...
Moj šef, jedan od tih velikih s dvoje djece, profesure Japan, USA..., kad je slavio jubilarni rođendan, njegova je žena bila presretna jer ga konačno vidi. Od ljudi koje dobro poznajem (a imam solidan uzorak), NEMA nijedna žena da radi puno radno vrijeme, da je vrhunska znanstvenica i da je doma s djecom dovoljno, tj. da ima 40 satno radno vrijeme i trenutak praznog hoda na poslu. Ne govorim o hrvatskim okvirima. Oni koji nisu ostali u znanosti, oni su non-stop na putu. Jedino ako ubodeš mjesto državnog službenika, onda ide.

Ne govorim o ordenu, nego - za nešto se moraš odlučiti, inače si frustriran. Jedan dio olabaviš na uštrb drugog.
ne znam sto mi s tim zelis reci. prvo ne zelim se fokusirati samo na neke velike karijere, nego na cinjenicu da ljudi u dvoje rade. i da im je to normalno. (osobno kad sam dosla na ovo germansko podrucje, zaista sam bila sretna da sam odrastala u onom vremenu, gdje su u razredu gotovo od svih kolega, radili oboje roditelja i sto je to bilo normalno. niti se tko busao u prsa, niti trazio orden zasluga za narod. a bilo ih je i cistacica i sluzbenika i voditelja apoteka i profesora na faksu, sefice filijale banke, i prodavacice u nami i uciteljice....itd. mama nije bila kao cvijetina, ali su mi i mama i tata usadili kao normalno da za svoj zivot skrbis. i da se to podrazumjeva. kako ces i sto ces to je na meni, odnosno na mojoj sestri bilo)

elem, danas je situacija u austriji po tom pitanju jako drugacija u odnosu na prije 20, 30 godina.
pa u mom krugu prijatelja i poznanika osim jedne obitelji, nema nijedne u kojoj oboje ne rade. i ima i samohranih i majki i oceva, i rastavljenih i patchwork, i sa kerijerama vecima i manjima i sa poslovima ovakvima i onakvima.

ako odlucis studirati medicinu, onda znas da te ceka 6 godina napornog studija, staz..itd..itd pa ces tako postavit svoj zivot.
ako ides u znanost, isto tako.
ako okopavas vrt ispred kucice u cvijecu znas sto je plus, sto je minus
a isto tako ako vrtis po kompjuterima i webu, pa ti se potrefi da si osnivac instagrama , znao si u sto se upustas
dakle, ja ne razumijem poantu.
niti znam sto se podrazumjeva pod tim: biti dovoljno sa djecom. i brinuti ili ne brinuti za djecu. to si na srecu ipak svatko sam treba posloziti.

inace, osobno mi se cini, ako cemo gledati samo fizicko vrijeme, da su recimo pomorci jako malo sa djecom. no ljudi znaju u sto se upustaju.

ako mi se posreci pitati cu nasu rektoricu (prvu zenu u povijesti tehnickog sveucilista) kemicarku, udatu, majku dviju studentica, da li ce ona svoje bivanje sa djecom okarakterizirati kao nedovoljno. sumnjam.