Ostati na jednom djetetu

[Mrvna]

N ovom forumu ima tema "kako ga nagovoriti na još jedno dijete" ali nisam se tamo pronašla jer svi navijaju za treće, četvrto dijete ali što kad zapne već nakon prvog?

Naša jedinica je bila izuzetno teška, i nije nam bilo nakraj pameti ići na drugo dijete uz prvo koje skače s lustera. Onda je malo odrasla i postala razumnija ali je prokleta kriza udarila svoj pečat pa smo zaključili da možda nije vrijeme za to. Onda se on počeo razbolijevati od stresa na poslu - samo nam fali još jedna beba uz sve to! U međuvremenu smo jedinica i ja razvile dosta turbulentan odnos, tako da je povremeno i meni bilo upitno mogu li se/želim li se nositi s još jednom prinovom? Što, o bože što ako bude jednako neobuzdana kao i ova?

Sad nam kćer ima 5 godina, svi oni izgovori (koji su, čini mi se, uvijek bili inicirani s njegove strane) više nisu aktualni ali mm ne osjeća želju za još jednim djetetom. Ja imam sestru, on je jedinac - mislim da bi moje dijete bilo zbilja zakinuto da ostane sama.

Mm me neki dan pitao bi li zaista bilo tako grozno da ostanemo na jednom djetetu? Nisam mogla razgovarati o tome, jer odmah počnem cmoljiti a nisam naročito uspješna u pregovaranju dok balavim Zapravo me strah ozbiljnije načeti temu jer je jedan od dva moguća dogovora/zaključka da nećemo imati više djece a nisam psihički spremna na to. Ne znam hoću li ikada biti....

Ima li još netko da je (ne htijući) ostao na samo jednom djetetu, i kako se nosite s time?

[martinaP]

Koliko je tebi godina? Ako te ne pritišću godine (pri tom mislim +35 godina), onda imaš još vremena za predomišljanje. A odluka da ostaneš na jednom djetetu je ok, kao i svaka druga varijanta, ako ste vi s tom odlukom mirni.

[Superman]

Ima li još netko da je (ne htijući) ostao na samo jednom djetetu, i kako se nosite s time?

Ima. Moj razlog je vrlo jednostavan: razvod braka. Trebalo mi je neko vrijeme da "otpustim" tu svoju želju/fantaziju o još jednom djetetu (kao i slike "savršene" obitelji koje sam nosila u svojoj glavi). Ali uspjela sam! Danas sam savršeno sretna sa svojim jednim i jedinim sinom!

[Mrvna]

Koliko je tebi godina? Ako te ne pritišću godine (pri tom mislim +35 godina), onda imaš još vremena za predomišljanje. A odluka da ostaneš na jednom djetetu je ok, kao i svaka druga varijanta, ako ste vi s tom odlukom mirni.

33 U bilo kojoj drugoj situaciji mi se čini taman, ali u ovom kontekstu mi je puno.
On je miran, njemu bi to bilo skroz ok ali ja se i dalje zamišljam s dvoje djece, to je problem.

[Jurana]

Mogu ti ponuditi svoje iskustvo koje nije kao tvoje, ali bolje išta nego ništa

Nakon prvog djeteta imala sam dva spontana, a jako sam željela dijete. I muž je, ali je nekako izgledalo kao da od toga neće biti ništa jer bi sve bilo u redu, a onda bih jednostavno izgubila bebu. Od pustih pretraga nikakve koristi, i ja sam se nekako počela pripremati da neću imati više djece. A stvarno sam jako željela još jedno dijete, neke tri godine sam imala dojam da samo o tome mislim. Doživljavala sam u tom času našu tročlanu obitelj kao nepotpunu (oprostite mi svi koji imate takvu obitelj, ne mislim za ijednu drugu obitelj da nije potpuna). Pa sam počela sebi rezonirati da moram biti zahvalna na jednom zdravom djetetu - koliki ljudi nemaju ni tu sreću. U međuvremenu sam ostala trudna i imala sreće da je i iznesem.
Bio je i naš stariji jako zahtjevan, ali meni to ni u jednom času nije zaustavljalo da želim još djece (mom mužu je ta želja došla kad je mali prošao 3 godine).

Kažeš da uplakana ne možeš pregovarati, a ja ne vidim što je loše u tome - to su tvoji iskreni osjećaji. Reci mu jasno i glasno što si nama ovdje napisala - da ne možeš zamisliti da nemaš više djece i ne vjerujem da zaključak tog razgovora može biti definitvno odustajanje od ideje. Ako on nije spreman, vjerojatno ćete samo odgoditi odluku, ali barem pričajte o tome.

[annvilli]

A zašto bi jedna rasprava o tome morala završiti definitivnom odlukom?
Meni se čini da on ne odbija kategorički svaku pomisao na još jedno dijete, samo da je zadovoljan i miran ovako. Tako i ti njemu možeš postaviti pitanje zar bi bilo tako "grozno" da imate 2.
Ne znam nikoga tko je požalio što ima još jedno

p.s. 33 nije puno

[lisica]

Hm..Dok sam čitala tvoj post mislila sam da ti djetešce ima 13 godina! :D 5 godina je mala tvrdoglava osobica kojoj bi vjerojatno dobro došla mini zanimacija za koju bi osjećala odgovornost, ponos, bilo bi važno uključiti je od početka u sve. Bez zadrške. Ne znam kakve su vam financije, MM je imao gadan sres na poslu, kad se rodilo drugo ja sam se vratila na posao dok je bebi bilo 4 mj. a MM je uzeo porodiljni. Kaže da mu je to najljepši dio života. Nakon te rekupacije je promijenio posao, ne da nam je krenulo na bolje, nego..Uh, kad se sjetim. Najteže se nakon prvog odlučiti na drugo. Ja sam doslovce užicala jer mi je bio roćkas! :p i od jednog jedinog puta..MM je bio na vagi. Treće je inicirao on, sad se oboje bavimo mišlju o 4. Logistički bi nam bilo idealno moje vrijeme sa djecom doma, on bi išao na dodatnu edukaciju. Ako osjećaš u kostima da nisi rodila svu svoju djecu-razgovaraj sa TMom, nemoj se bojati. Gledaj na to kao na izazov. Iz mog iskustva-što je više djece lakše se nauče nositi i sa svojim egom i sa karakterom, socijalizacija postaje pjesma, manipulacija roditeljima nestaje i tako..Ali ako ostaneš na jednom djetetu ne predbacuj si. Sigurno i to ima prednosti. Kad ti mala krene u školu i na aktivnosti imat ćeš više vremena i za baviti se sobom. I sa TMom. I imat ćeš više strpljenja za slatke mama dijete sukobe.
Sretno, ma šta da odlučite! Ali razgovarati svakako morate.

[Anemona]

Ima li još netko da je (ne htijući) ostao na samo jednom djetetu, i kako se nosite s time?

Evo me. Kako se nosim? Teško. Godinama teško, ali pomalo je došlo vrijeme da se pokušam pomiriti s time, pa što bude.
Kad razmišljam dok smo se teško borili za prvo dijete da mi je netko dao jedno, odmah bih potpisala do kraja života, bez razmišljanja, a sad se osjećam nezahvalno što bih u srcu još.

Jako teško je uskladiti srce i razum, jako teško. Najviše od svega bih voljela biti mirna s odlukom, a nisam.

[Deaedi]

Pa mi smo nekih 4g mislili da ćemo ostati samo na 1 djetetu. Odjednom, došla nas želja za drugim. Spontano...poklopilo se nekoliko dobrih stvari: ok posao koji je mogao podnijeti da odem na porodiljni 6mj, porodiljne naknade 6mj u punoj plaći...

[winnerica]

Kod nas je dugo dugo godina bila upravo takva situacija. Kad je sin (prvijenac) imao nekih 5 g. meni je bilo 26 i imala sam luuudu želju za još djece, međutim mm me odgovorio u stilu; tek smo počeli spavati i živjeti, tek smo zgotovili kuću, ovo - ono (krize nije bilo još na vidiku tih davnih godina ). Sin je isto tako bio vrlo živahno dijete, nestašan do bola, boležljiv (astma dan danas ostala), nikad mu se nije spavalo i sl., a mm je imao posao gdje je 11 mj. gotovo provodio na terenu.
Nakon toga sam tu želju zatomila u sebi na dugo, dugo godina i tako smo "ulovili zadnji vlak", tj. kad je sin napunio 13 g. dobio je prvu seku, a sa 15 g. je dobio i drugu.
Ono što nemora biti pravilo je to da smo mi njega (s obzirom na njegovu dob) prije pitali što on o tome misli, a dijete je bilo oduševljeno i rekao je doslovce: "Brat ili sestra će mi ispuniti prazninu u životu", a mi smo ostali zijevati u čudu jer je on takav da nikad u životu nije pitao, cendrao, tražio brata/sestru ili pokazao, rekao, na bilo koji način da u njegovom životu postoji neka praznina.

[marija1411]

Nakon gubitka prvog, mm je se dvoumio oko drugog trebalo ga je nagovarati kao da je on sve to prošao i kao da će on ponovo roditi . Voljela bi da moje dijete ima još nekog uz koga će odrastati ali mm neće ni da čuje. Ne bi voljela da razlika između djece bude velika a i u tridesetim smo.

[Majuška]

Evo me. Kako se nosim? Teško. Godinama teško, ali pomalo je došlo vrijeme da se pokušam pomiriti s time, pa što bude.
Kad razmišljam dok smo se teško borili za prvo dijete da mi je netko dao jedno, odmah bih potpisala do kraja života, bez razmišljanja, a sad se osjećam nezahvalno što bih u srcu još.

Jako teško je uskladiti srce i razum, jako teško. Najviše od svega bih voljela biti mirna s odlukom, a nisam.

X

S time da mi (ja) još ne odustajemo
nadam se da neću morati doći do tog zida

[cvijeta73]

ovo kad jedan silno želi, a drugi neće ni da čuje - to jest problem.
moje poznanike skoro do rastave doveo, s time da je ona bila ta koja nije htjela ni čut.
i mi smo bili u sličnoj situaciji neke 2-3 godine, nakon kojih sam ja popustila. odnosno, nekako mi došao gušt. a trebalo mi je skoro 6 godina.

mrvna, nema ti druge nego moraš biti uporna
s time da ja ne bih kao argument uzimala zakinutost djeteta jer mi to nije nikakav argument, a uostalom tm se niti na koji način kao jedinac ne osjeća zakinuto.

vremena imate, nije preša i potpisujem lisicu, lijepo je to napisala.

[Peterlin]

Meni je s pol guzice i danas žao što nismo išli na treće, ali dok su ova dvojica bila u pelenama, nisam imala sape + zagazila sam u četrdesetu. Nekak si mislim kao i Anemona da ne treba biti nezahvalan.

Ont. to sam isto mislila i kad smo se odlučivali na pokušaj drugog djeteta (uspjeli odmah) jer sam se pribojavala hoće li uspjeti. Pomirila se unaprijed - imam jedno dijete, ako dođe i drugo - super, ako ne dođe - nema veze. Pa smo na tome i ostali. A ostali bi i na prvom da nismo drugo uspjeli zamijesiti u roku godinu-dvije. Ponekad mislim da dragi bog zna bolje.

[vissnja]

Ja ko Anemona i Majuška.
Još ne znam da li da krenem da žalim i otpuštam polako ili da se nadam i planiram.
MM je za sada protiv drugog deteta, ali sa njim za sada ne ulazim u priču, dok ne budem načisto sa sobom.
A vreme ide...

[Angie75]

s time da ja ne bih kao argument uzimala zakinutost djeteta jer mi to nije nikakav argument, a uostalom tm se niti na koji način kao jedinac ne osjeća zakinuto.

vidiš, meni su prošle godine u isto vrijeme dvije prijateljice (jedna jedinica, druga ima brata) saznale da im mame boluju od raka. mame su im umrle (nevjerojatna koincidencija) u roku od dva mjeseca, s par dana razlike.
prijateljica koja je jedinica je doslovno na poslu umirala od tuge, sjećam se kad mi je rekla - blago tvojoj prijateljici xy, ona ima brata. Ja nemam s kim razgovarati o svojoj mami, nitko je nije poznavao i volio kao ja, nitko sa mnom sad ne dijeli taj osjećaj. Ljudi me saslušaju i čak i razumiju, i sve je to ok, ali ni sa kim ne mogu podijeliti ove osjećaje...
Znam da je ovo sad morbidno spominjati, ali mene je to bilo užasno streslo i bila sam tako zahvalna što imam sestru, što s njom mogu podijeliti te osjećaje, doživljaje i priče koje fakat s drugima ne možeš

[mitovski]

Dali ce se braca i sestre slagati u odraslom zivotu i kuda ce ih zivot odvesti je veliko pitanje. Lijepo je kad imas brata ili sestru s kojim se slazes i koji ti je oslonac u zivotu ali to nazalost nije zagarantirano krvnom vezom.

Uvijek sam mislila i zeljela imati 3 djece i to prvo u dvadesetima. Onda me zivot odveo drugim smjerom i prvo je doslo s 31. Trudnoca mi je ostala kao trauma, zavrsila carskim rezom i dugo mi je trebalo da se psihicki i fizicki oporavim. J. je bila izuzetno zahtjevno dijete, imamo i ja i MM ptsp od njene prve godine.
Plan je bio kad J. bude imala 2-3 godine idemo na drugo. Od treceg sam se u startu oprostila.
Onda mi je umro tata, mama je oboljela od alzheimera i sad ja radim a MM cuva moju mamu. Uz sve to ne pada nam napamet imati drugo.
Muci me to, ne zelim imati samo jedno dijete, a ni MM ali ne dolazi nam zelja i strah me sto ako nam ni ne dodje. Znam, osjecam da to nikada necu prezaliti i da cu kad budem stara jedino za tome zaliti jer poznajem sebe.
Strah me ne imanja zelje, a ne pomaze ni to sto ove godine pusem 35 svijecica.
Bas me to muci onako u podsvjesti. Osjecam to kao teret.

[Kloto]

Ja i MM uopće nismo htjeli djecu kad smo se upoznali. Pa smo se nakon 2 godine braka predomislili. Kćer nam sad puni 7 mjeseci i ja bih vrlo brzo išla na dugo dijete jer imam 36.

On baš i ne. Tako da sam u sličnoj situaciji. On je jedinac, ja imam sestru.
I netko je spomenuo, nemam osjećaj da sam rodila svu svoju djecu (definitivno bi još jedno), a i meni je moj odnos sa sestrom poseban i nije sličan nijednom drugom odnosu, da bih htjela i da moje dijete ima to u životu.

[Idnom]

Pratim temu... Moje dijete vrlo vjerojatno nece imati ni brata ni sestru jer smo ostali sami. Puno puta me to muci i mislim si koliko je uskracen radi toga. Bi li mu djetinjstvo (a mozda i cijeli zivot) bili ljepsi, potpuniji, bogatiji da odrasta uz jos nekoga? Mislim da bi... Jer imati brata ili sestru je neka vrsta prve zivotne skole, ogromno iskustvo - s njima najcesce prolazis prva dijeljenja, zajednicku igru i veselje, svadje i sve sto uz to ide.

[sirius]

Mislim da nije prirodno ne pokusati ako postoji želja , ne postoje zdravstveni problemi i postoje normalni ekonomski uvjeti.
Više od toga se i ne može traziti, ako postoji želja.
A što se muza tice...
nekako u toj dobi starijeg djeteta (super kompliciranog i zahtjevnog) konacno sam stekla uvjete za porodiljni (do tada godinama na ugovorima).
Iako smo nekako imali vise od jednog djeteta u planu, MM se poceo premišljati jer smo konacno tada malo odahnuli od obaveza oko karakterno vrlo teskog klinca.
Mislim da je par puta i predlozio da sto bi nam falilo da ostanemo samo na jednom. Meni to nije dlazilo u obzir jer je moja želja bila jaka , a zdravsvenih prepreka nije bilo.
i tako 6 godina nakon toga , i jednog (karakterno ) potpuno drugacijeg djeteta, MM ponekad spomene da on ne bi imao nista protiv -treceg.

[cvijeta73]

a sirius, tebi nije dolazilo u obzir. a što sa njemu nije dolazilo u obzir drugo?
ne možeš sam pokušati ići na drugo.

mene je na mahove lovila želja za trećim. piplica i vertex su me smutile.

mm je bio toliko protiv, ono, 100% protiv. nema majci.
pa je nabavio bebu psa
želja me prošla, sad imam nećaku od 4 mjeseca i psa i to mi čist dosta
al da nije, da mi je to bilo jako jako važno...ne znam.
ok, nisam ja nešto bila jako uporna, i to je isto istina. vjerujem da bih ga ipak nekako nagovorila da mi je bilo jako važno. kao što će mrvna

[sirius]

meni nije dolazilo u obzir da ne pokusam imati drugo (dvostruka negacija u recenici,zbunjujuce. Dakle , jako sam zeljela probati imati drugo, obzirom da sam se dugo godina suzdrzavala zbog posla.) . u tom trenutku MM nije bio izricito protiv, ali niti izricito za. Onako vise : " hajde , dobro, kad je tebi tako stalo. Ali u ovom trenutku ne bih se bunio da ti nije stalo.".

[vissnja]

Ja uopšte ne želim i ne žalim za drugim detetom zbog prvog. Ono, imam toliko u okolini primera lošeg slaganja braće i sestara, ima naravno isto toliko i lepih primera.
Ja želim drugo dete zbog sebe, zbog mirišljave bebe, dojenja, nosanja, svega. Ali me svašta i koči.
Pa lebdim ni tu ni tamo.
MM još nije ni došao na red da se pita.
A punim 35 ove godine

[mamitzi]

naš je filip bio neobična i teška beba, kasnije veliki nesrećnik, nije želio se družiti, nije želio jesti, ma sve naopako. muž je bio nekoliko mjeseci u americi svake godine, ja sam radila skoro svaki vikend i tako nismo mogli skombinirati gdje bi došlo još jedno dijete.
i na kraju sam slučajno zatrudnila (37 god., pcos, kombinacije kontracepcija kojs očito nije bila dobra). dva dana sam plakala, a onda sam odlučila roditi. mm je odmah bio za bebu, ja sam se premišljala o pobačaju. u međuvremenu muž je promjenio posao, a moje prekovremene je smanjila kriza u građevinarstvu.
sad smo sretni. nabavili smo mačku i psa i to nam dođe kao treće dijete.

[enela]

Ja sam na jednom dijetetu svojom odlukom. Za sad ne zalim.
MP jos uvijek sanja o jos barem jednom. Ja ne.
Kcer je sad 7, njoj bi bilo zabavno imati brata ili sestru, ali cim je malo u kontaktu s nekom bebom vidi da to bas i nije kako si ona zamislja.
Nikako ne mislim da je razlog za drugo dijete taj da ona nekog ima. Mogu si biti super, a mogu biti ko pas i macka, nema pravila.
Uostalom, ja sam 40+

[vertex]

...kasnije veliki nesrećnik...

Joj, mamitzi, umirem od smijeha...

[Anemona]

Mislim da bi trebalo otvoriti temu mama (ne samo mama, nego obitelji) s jednim djetetom, nekako se uvijek lijepo piše o mnogobrojnim obiteljima, prednostima braće, sestara, ali budimo realni ima puno roditelja koji će ostati na jednom, svojevoljno ili na žalost ne svojom voljom.
Jer nije isto pisati na temi s aspekta jedan bi htio, drugi ne bi, pa se nabrajaju prednosti, ili s aspekta htjeli bi, a ne može, tu bome prednosti višebrojnih obitelji dolaze kao sol na ranu, a ova tema miješa obje situacije.

[sillyme]

S obzirom da sam ja svoje prvo rodila s 34 ovih 33 mi se ne cini jako puno, dapace
Mi kad ne mozemo donijeti finalnu odluku onda je odgodimo. Probaj tako i ti. Ok, sad tm ne zeli, pa pricekaj jos godinu-dvije, tko zna sto se sve promijeni do tada. Mozda se on predomisli, a mozda se ti predomislis. U svakom slucaju imate vremena za "konacnu" odluku...

[sonata]

Mi smo prije braka razgovarali o djeci i ja sam odmah izrazila zelju da bih voljela dvoje. MM ima dvoje djece iz 1.braka, stariji je od mene dosta i nakon sto se rodila kcer prvih par godina oboje nismo mogli ni zamisliti jos jedno. Kcer je vrlo ziva i nabrijana tak da smo bili krepani. Pogotovo on, jer jednostavno nema vise zivaca kao u dvadesetima. E onda je mala napunila 4, priviknula se na vrtic, imali smo konacno vremena za sebe i nekako smo uspjeli napuniti baterije, raditi neke stvari koje su nam nedostajale i ja sam prva pocela razmisljati o svojoj zelji. Ja imam brata, muz je jedinac. Netko je gore spominjao smrt roditelja, meni je isto umrla mama i neizmjerno sam sretna sto imam brata, ne znam sto bih bez njega. A sto se tice slaganja izmedju brace i sestara, naravno da se ne moze znati kako ce se slagati ali dosta krece i od kucnog odgoja i opcenito kucne klime, barem ja tako mislim.
I tako sam ja shvatila ako ne krenem u pregovore s muzem, sigurno cu za 10tak godina zaliti jer znam kakva sam. U pocetku nije bio odusevljen, otvoreno smo razgovarali, rekli cega se bojimo oboje, opet sve iz pocetka, opet gubis komociju koju si konacno sa starijim djetetom poceo dobivati...Bojala sam se iskreno i kako ce to utjecati na nas brak, nervoza, nespavanje itd. Ali sam nekako sama sebi rekla da je to opet par godina a onda ce i to dijete narasti, bit ce samostalnije i bit ce lakse. Ne traje to zauvijek a moja ce kcer dobiti nekoga za drustvo, posebnu vrstu ljubavi i jednog dana nadam se i podrske. Muz je smatrao da je to i fer prema meni, jer sam i prije braka rekla da zelim dvoje djece a i njegovo dvoje sam prihvatila kao svoje i nikada nisam pravila nikakve probleme vezano za njih.
I tako smo dobili malog princa koji je unio neopisivu svjezinu u nas zivot,MM je doslovno zaljubljen u njega i ne prodje dana da to ne izjavljuje.
Mislim da je bitno i napomenuti da s 2. djetetom sve nekako brze ide,meni je ovih 10.mj.proletjelo, uopce ne znam kada...lakse je sve,iako naravno ima teskih trenutaka, da sad ne bi ispalo da pisem bajke.
Ako je tvoja zelja za djetetom jaka, morala bi ozbiljno porazgovarati s muzem o tome. Najgore je poslije se cijeli zivot kajati, tako sam ja barem za sebe razmisljala.

[sirius]

Mislim da bi trebalo otvoriti temu mama (ne samo mama, nego obitelji) s jednim djetetom, nekako se uvijek lijepo piše o mnogobrojnim obiteljima, prednostima braće, sestara, ali budimo realni ima puno roditelja koji će ostati na jednom, svojevoljno ili na žalost ne svojom voljom.
Jer nije isto pisati na temi s aspekta jedan bi htio, drugi ne bi, pa se nabrajaju prednosti, ili s aspekta htjeli bi, a ne može, tu bome prednosti višebrojnih obitelji dolaze kao sol na ranu, a ova tema miješa obje situacije.

Pisala sam o svojoj poziciji kad jos nismo imali drugo dijete, a gledala sam post otvaracice teme.
u trenutku kad sam ja zeljela, a muzu je bilo ( hajde recimo ) svejedno.
ako muz nije izricito protiv, zena ima zarku zelju , nema zdravstvenih tegoba , ekonomski stoje solidno , imaju normalne partnerske odnose i solidne kapacitete za nove stvari...
u takvoj situaciji mislim da stvarno treba razmisliti o imanju ili bar pokusaju da imaju drugo dijete , a ne se miriti sa cinjenicom da je jedno dosta.
mislim da je nepotrebno tu zelju potiskivari , a uvjeta za ostvarenje ima.

[flopica]

mislim da broj djece sam za sebe nije pokazatelj ni mjerna jedinica ičega
to što se pod prizorom brojne obitelji s puno djece podrazumijeva veselje, radost, smijeh, život, kreacija, puno ljubavi na jednom mjestu ne znači da sve brojne obitelji doista tako i žive;
osim toga, zar obiteli s jednim djetetom ne može biti potpuna, sretna, ispunjena jednako ili više od neke druge, brojne obitelji? vidjeh brojnih obitelji koje su bile strašno nesretne
pa mi je malo nepravedna takva konstatacija, ne ovdje, nego općenito....
iako ja smatram da je moje starije dijete profitiralo puno dobitkom sestre i da NAŠA obitelj sad jest potpunija; valjda se to dijete naprosto trebalo roditi
i sve je dobilo jednu drugu dimenziju, i možda bi još jedno, da mi se neke prilike imalo poslože, ako Bog da, dobro da, ako ne, hvala na ovome što imam

zapravo bi rekla da kod onih s više djece postoje neke druge dimenzije, neke druge relacije, koje se kod ovih s jednim djetetom naprosto ne mogu ostvariti - jednostavno je drugačije

[trampolina]

Broj djece je recimo odluka koju smo donosili želudcem, prvenstveno. Nismo naravno zanemarili ni prizemne razloge, ali nismo čekali ni ne znam kako sigurne uvjete. Ako uopće i postoje sigurni uvjeti u ovoj državi.
Od šestero planiranih prije braka spala knjiga na tri slova, tako će i ostati. A mislim da su to i moji osobni kapaciteti.

Svaka je odluka ok, ukoliko su oba roditelja s njom u miru.

Osobno ne poznam niti jednog roditelja koji je nakon rođenja drugog (trećeg...) djeteta požalio.

[Mrvna]

Mislim da bi trebalo otvoriti temu mama (ne samo mama, nego obitelji) s jednim djetetom, nekako se uvijek lijepo piše o mnogobrojnim obiteljima, prednostima braće, sestara, ali budimo realni ima puno roditelja koji će ostati na jednom, svojevoljno ili na žalost ne svojom voljom.
Jer nije isto pisati na temi s aspekta jedan bi htio, drugi ne bi, pa se nabrajaju prednosti, ili s aspekta htjeli bi, a ne može, tu bome prednosti višebrojnih obitelji dolaze kao sol na ranu, a ova tema miješa obje situacije.

Meni je zapravo draže da mi ljudi nabroje svoja raznolika iskustva, jer samo na temu "ja bih, on ne bi" se nema puno toga reći - 50-50 su šanse, samo se dvije odluke mogu donijeti.

Zanimalo me kako se ljudi nose sa svojom malom, jednodjetetnom obitelji, bez obzira je li im to bio prvi izbor ili nije. Ne, ona nije po defaultu manje sretna ali ja ni ne tražim "veću" sreću pomoću još jednog djeteta.

moj problem je u tome što.. da se radi samo o mojoj žarkoj želji, bilo bi lakše. Kao što sam navela, prvo dijete mi je izuzetno zahtjevno, roditeljski ptsp mi nije nepoznat i definitivno ima dana kad si mislim da mi drugo dijete ne treba, da to samo jajnici u određeno vrijeme mjeseca manipuliraju mnome... I nama je sad super što možemo bilo gdje otići, s njom ili bez nje, jer je već velika, a beba će sve to resetirati.. No na kraju, unatoč mojim sumnjama, vidim se za 30, 40 godina, sa samo jednim djetetom, kao ženu koja beskrajno žali što nije iskoristila priliku dok je mogla.

vidiš, meni su prošle godine u isto vrijeme dvije prijateljice (jedna jedinica, druga ima brata) saznale da im mame boluju od raka. mame su im umrle (nevjerojatna koincidencija) u roku od dva mjeseca, s par dana razlike.
prijateljica koja je jedinica je doslovno na poslu umirala od tuge, sjećam se kad mi je rekla - blago tvojoj prijateljici xy, ona ima brata. Ja nemam s kim razgovarati o svojoj mami, nitko je nije poznavao i volio kao ja, nitko sa mnom sad ne dijeli taj osjećaj. Ljudi me saslušaju i čak i razumiju, i sve je to ok, ali ni sa kim ne mogu podijeliti ove osjećaje...
Znam da je ovo sad morbidno spominjati, ali mene je to bilo užasno streslo i bila sam tako zahvalna što imam sestru, što s njom mogu podijeliti te osjećaje, doživljaje i priče koje fakat s drugima ne možeš

Možda zbilja zvuči morbidno u ovom trenutku razmišljati o takvim stvarima, ali znam točno na što misliš i ovo apsolutno stoji. Nismo dužni roditi djecu da bi se oni međusobno mogli igrati, posuđivati si šminku i biti jedno drugome rame za plakanje kad umremo, ali ajmo si priznati važnost tog bratskog/sestrinskog odnosa. U konačnici, nije da ga ne uzimam u obzir kad razmišljam o još jednom djetetu.

[enela]

No na kraju, unatoč mojim sumnjama, vidim se za 30, 40 godina, sa samo jednim djetetom, kao ženu koja beskrajno žali što nije iskoristila priliku dok je mogla.

Ma, ja mislim da tako govore samo zene koje su zeljele jos djece.
Nekako vjerujem da zena koja nije nikad pozeljela vise od jednog/dvoje/troje djece ne zali za tom "mitskom djecom" ni sa 70.
To ti je bas ono ŠTBBKBB.

[Mima]

Pa čuj, ljudi kojima je jedno dijete bilo prvi izbor, ili pak nije nego im se život jednostavno tako posložio a nemaju želje za više djece, nemaju osjećaj da se sa nečim trebaju nositi (ili kako se kaže na drugoj temi da si imaju što posložiti u glavi), nego im je njihova obitelj sa jednim djetetom najnormalnija stvar na svijetu. Meni nikad i ne padne na pamet da imam jednodjetetnu obitelj.

[sirius]

Meni je zapravo draže da mi ljudi nabroje svoja raznolika iskustva, jer samo na temu "ja bih, on ne bi" se nema puno toga reći - 50-50 su šanse, samo se dvije odluke mogu donijeti.

Zanimalo me kako se ljudi nose sa svojom malom, jednodjetetnom obitelji, bez obzira je li im to bio prvi izbor ili nije. Ne, ona nije po defaultu manje sretna ali ja ni ne tražim "veću" sreću pomoću još jednog djeteta.

moj problem je u tome što.. da se radi samo o mojoj žarkoj želji, bilo bi lakše. Kao što sam navela, prvo dijete mi je izuzetno zahtjevno, roditeljski ptsp mi nije nepoznat i definitivno ima dana kad si mislim da mi drugo dijete ne treba, da to samo jajnici u određeno vrijeme mjeseca manipuliraju mnome... I nama je sad super što možemo bilo gdje otići, s njom ili bez nje, jer je već velika, a beba će sve to resetirati.. No na kraju, unatoč mojim sumnjama, vidim se za 30, 40 godina, sa samo jednim djetetom, kao ženu koja beskrajno žali što nije iskoristila priliku dok je mogla.


Možda zbilja zvuči morbidno u ovom trenutku razmišljati o takvim stvarima, ali znam točno na što misliš i ovo apsolutno stoji. Nismo dužni roditi djecu da bi se oni međusobno mogli igrati, posuđivati si šminku i biti jedno drugome rame za plakanje kad umremo, ali ajmo si priznati važnost tog bratskog/sestrinskog odnosa. U konačnici, nije da ga ne uzimam u obzir kad razmišljam o još jednom djetetu.

Upoce nije bitno da li im je nesto bilo prvi izbor ili ne.
bitno je da im je kasnije to bio izbor koji su donjeli potpuno prirodno.
bez zaljenja i forsiranja.

ako u srcu zelis dijete , tada dobosis odluku samo o tome da li zelis ugroziti svoju komociju.
ako zelju ne osjecas, ako si mirna i tvoja ti se obitelj cini potpuna, tada se uopce ne trebas pitati da li bi zbog nekih davnih odluka trebala imati jos jedno dijete.

[Tashunica]

N ovom forumu ima tema "kako ga nagovoriti na još jedno dijete" ali nisam se tamo pronašla jer svi navijaju za treće, četvrto dijete ali što kad zapne već nakon prvog?

Naša jedinica je bila izuzetno teška, i nije nam bilo nakraj pameti ići na drugo dijete uz prvo koje skače s lustera. Onda je malo odrasla i postala razumnija ali je prokleta kriza udarila svoj pečat pa smo zaključili da možda nije vrijeme za to. Onda se on počeo razbolijevati od stresa na poslu - samo nam fali još jedna beba uz sve to! U međuvremenu smo jedinica i ja razvile dosta turbulentan odnos, tako da je povremeno i meni bilo upitno mogu li se/želim li se nositi s još jednom prinovom? Što, o bože što ako bude jednako neobuzdana kao i ova?

Sad nam kćer ima 5 godina, svi oni izgovori (koji su, čini mi se, uvijek bili inicirani s njegove strane) više nisu aktualni ali mm ne osjeća želju za još jednim djetetom. Ja imam sestru, on je jedinac - mislim da bi moje dijete bilo zbilja zakinuto da ostane sama.

Mm me neki dan pitao bi li zaista bilo tako grozno da ostanemo na jednom djetetu? Nisam mogla razgovarati o tome, jer odmah počnem cmoljiti a nisam naročito uspješna u pregovaranju dok balavim Zapravo me strah ozbiljnije načeti temu jer je jedan od dva moguća dogovora/zaključka da nećemo imati više djece a nisam psihički spremna na to. Ne znam hoću li ikada biti....

Ima li još netko da je (ne htijući) ostao na samo jednom djetetu, i kako se nosite s time?

kod nas je bila ista situacija.
zbog očajnog poroda i malog vražićka iliti vražice,
meni nije padalo na pamet više razmišljati o trudnoći i drugom djetetu.
MM i ja uopće nismo razgovarali o tome,
ono, ispod zadnje rupe na svirali,
sve dok prva nije napunila 8 godina.
nekako smo oboje u isto vrijeme počeli razmišljati o tome
i odlučili se za.
trebalo nam je neko vrijeme, tako da je razlika između djece više od 10 godina.

i samo da ti još pripomenem,
od male haharice i divljakuše razvila se prekrasna djevojka u svim segmentima.

[ninik]

ja imam brata, a sve moje prijateljice su jedinice...i cijelo vrijeme odrastanja sam mislila kako je njima baš super
pa sam rodila ćupi i tri godine mi nije palo na pamet ići na drugo iako sam cijelo vrijeme mislila da nisam rodila svu djecu....
pa su godine prolazile, okolnisti se mijenjale i ostala je ćupi sama, iako silno želi bracu ili seku...
a ja sam se sad pomirila da je ona ono pravo i jedino i da će jednog dana netko misliti kako je njoj baš super što je jedinica

poanta...brat ili sestra ne garantiraju ti sreću, zadovoljstvo i ispunjenje...to je samo i isključivo roditeljska želja i htjenje...
a ja...kao drugo dijete...sam se uvijek vodila onom...roditelji rade djecu dok god nisu zadovoljni rezultatom...pa su moji stali kad sam došla ja :LOL:

šalim se...da ne bi bilo prozivke

[Anemona]

poanta...brat ili sestra ne garantiraju ti sreću, zadovoljstvo i ispunjenje...to je samo i isključivo roditeljska želja i htjenje...

Ma ovo je milijon posto točno, ali ja nekako iz svoje pozicije gledam - ako ih imaš imaš šansu za tu dodatnu "sreću", a ako ih nemaš - nemaš.

Evo glupa usporedba, meni je to kao i s diplomom. Na puno tema se provlači misao kako diploma uopće nije bitna, kako se to kod nas ne cijeni, kako to ne znači ništa,...., ali ja uvijek razmišljam da je bolje imati diplomu u džepu, pa ako će ikad značiti nešto tko je ima, ima je, a tko nema ne može s njom mahnuti.

[Lili75]

Ma ovo je milijon posto točno, ali ja nekako iz svoje pozicije gledam - ako ih imaš imaš šansu za tu dodatnu "sreću", a ako ih nemaš - nemaš.

Evo glupa usporedba, meni je to kao i s diplomom. Na puno tema se provlači misao kako diploma uopće nije bitna, kako se to kod nas ne cijeni, kako to ne znači ništa,...., ali ja uvijek razmišljam da je bolje imati diplomu u džepu, pa ako će ikad značiti nešto tko je ima, ima je, a tko nema ne može s njom mahnuti.

ova ti je dobra Anemona.

[Neli]

Ima. Moj razlog je vrlo jednostavan: razvod braka. Trebalo mi je neko vrijeme da "otpustim" tu svoju želju/fantaziju o još jednom djetetu (kao i slike "savršene" obitelji koje sam nosila u svojoj glavi). Ali uspjela sam! Danas sam savršeno sretna sa svojim jednim i jedinim sinom!

eto tako nekako i kod mene...
i zaista savršeno sretno uživam u tom jednom malcu iako su planovi i želje bili drugačiji

[roman972]

A što se tiče zakinutosti jedinaca...
MM je jedinac i kaže da to nikad nije osjećao, ni u djetinjstvu, ni sad u odrasloj dobi.
Čakštoviše, u dječjoj dobi je prijatelje s bratom/sestrom doživljavao kao zakinute, jer su ti morali dijeliti vrijeme/ljubav/novac roditelja.
A kod jednih je, nažalost, bratska ljubav definitivno pukla nakon smrti roditelja, prilikom podjele ostavine....
MM nema puno svoje familije, i nikad mu nije falilo...
(Ipak, imamo više od jednog djeteta...)

[biserko]

Imamo djecaka od sest godina, i sve troje zelimo jos jedno , ali ne ide. Imala sam tri spontana u cetiri godine i stvarno sam patila. Nisam odustala ali mi se negdje u podsvijesti javlja misao da mozda, eto, necu uspjeti. Ovih dana bas razmisljam o tome kako sam mozda mog malenog zapostavila u toj zelji za jos jednim, da mozda grijesim prema njemu jer ispada da mi nije dovoljan za srecu - a jeste. To su moji osjecaji i moja "sebicna" zelja za bebom. A sto se tice njega, nazalost, na vlastitom sam primjeru naucila koliko znace braca i sestre u nevolji - emotivno i finansijski.
A zelim je i zbog toga sto me i sam cesto pita kad cemo imati bebu, iako mu ja ni u jedan od tri spontana nisam ni spominjala da sam trudna - prvi put je bio premalen,a druga dva puta jer nisam zeljela da pati ako neste krene po zlu. Jedno vrijeme je neprestano pitao i ja sam nekako osjecala da je brat ili sestra najvredniji kapital koji mu mogu ostaviti.

[Jurana]

Pitao je i moj stariji u vrijeme dok sam gubila trudnoće, a onda kad je upalilo, rekao je da se predomislio

[biserko]

Jurana, super (Moju prijateljicu je sin nakon par dana za novorodjenu sestricu pitao: a mozemo li je sada vratiti?)

[šalabajzerići]

Nemoj da odustaješ, ali bez obzira na to šta ti se mota po glavi, nemoj da zapostaviš klinca. Mada mislim da ga i nisi stvarno zapostavilia, nego da osećaš krivicu, podstaknuta silnom željom da mu daš batu/seku. Ako upali- super, ako ne upali- Bože moj! Imam puno drugara koji su jedinčići, i skroz su OK. Takođe, ima puno drugih koji imaju sestre i braću, a jako loše se slažu, neki čak i ne govore. Razumem tvoju želju i brigu, ja sam htela samo jedno dete, pa kad smo se odlučili na drugo, nikako da upali. A joj, mnogo sam se jela. Ali na kraju je uspelo. Tako da (ponavljam se) polako i opušteno, mnogo toga je u glavi (mislim na stres).

[Lucky2]

ja sam uvijek negdje u primozgu imala dvoje u planu, a onda nakon teškog poroda
i godinu dana nespavanja, kad smo MM i ja hodali uokolo ko zombiji, nije mi na pamet padalo da imamo još jedno

taman smo se vratili u normalu nakon sinekove treće, i jedna mi je poznanica uvalila bubu u uho
(pa kad ćete ako ne sad?) i odlučili da ako idemo na drugo, to mora biti sad ili nikad

MM se složio, nije jadnik znao u što se upušta, a bome ni ja (vidi potpis)

silno bih željela da moja djeca imaju odnos kakav imam sa svojom sekom, BFF

[annvilli]

Meni je nezamislivo da (stabilni) roditelj jednog dana kaže: ajme da bar nismo imali još jedno, dvoje, x djece. i nikad to nisam doživjela, ni kod onih koje su muž ili žena trebali "nagovarati" na još jedno, ni kod onih koji nisu planirali bebu.
I kasnije im je smiješno kako su mislili da će ih još jedno dijete zakinuti za nešto.

Ako postoje uvjeti za još jedno dijete i (bar) jedan roditelj to jako želi, ne vidim zašto bi to drugi definitivno odbio.

[Carmina406]

Jednom davno 50i neke godine siromašna je žena ostala trudna. Imali su puno zajedničke djece ona i muž,i još djece iz prvog braka tog čovjeka,udovca koji je izgubio tragično prvu ženu i 5djece. Ona isto udovica,također izgubila i djete iz prvog braka. Broj djece im je u tom trenutku bio dvoznamenkasti. Ona je imala 45g,a muž 65. Plakala je nad svojom trudnoćom,ali beba se usprkos teškom fizičkom majke održala (morala je tako u tim vremenima) Ta beba je moj otac. Mnogo im je kasnije značio,bio im na ponos. I dan danas nakon mnogo godina održava uspomenu na svoje roditelje živom. Prenosi je i na djecu,unučad,rodbinu. Nikad neznaš šta ti život nosi i koliko je djece dovoljno. Ja ih imam dvoje,ali razmišljam jesam li zapravo rodila svu svoju djecu. Neznam.

Svaka osoba ima svoju odluku,svaka je odluka jednako vrijedna,a nekad nas i život iznenadi svojim odlukama.

[duma]

Nasa prica je mozda sebicna...moj drugi bebonja da se nije "sam" dogodio/ nije planiran/ - sigurna sam da bi T ostao sam! Zeljeli smo djecu, dugo smo bili sami ali, iskreno, ni u snu nisam mislila da je toliko tesko biti Mama. Ma ustvari, kao i u svemu , postoje dobri i losi dani


Sent from my iPhone using Tapatalk