Kod nas je dugo dugo godina bila upravo takva situacija. Kad je sin (prvijenac) imao nekih 5 g. meni je bilo 26 i imala sam luuudu želju za još djece, međutim mm me odgovorio u stilu; tek smo počeli spavati i živjeti, tek smo zgotovili kuću, ovo - ono (krize nije bilo još na vidiku tih davnih godina ). Sin je isto tako bio vrlo živahno dijete, nestašan do bola, boležljiv (astma dan danas ostala), nikad mu se nije spavalo i sl., a mm je imao posao gdje je 11 mj. gotovo provodio na terenu.
Nakon toga sam tu želju zatomila u sebi na dugo, dugo godina i tako smo "ulovili zadnji vlak", tj. kad je sin napunio 13 g. dobio je prvu seku, a sa 15 g. je dobio i drugu.
Ono što nemora biti pravilo je to da smo mi njega (s obzirom na njegovu dob) prije pitali što on o tome misli, a dijete je bilo oduševljeno i rekao je doslovce: "Brat ili sestra će mi ispuniti prazninu u životu", a mi smo ostali zijevati u čudu jer je on takav da nikad u životu nije pitao, cendrao, tražio brata/sestru ili pokazao, rekao, na bilo koji način da u njegovom životu postoji neka praznina.