Ja sam jedinica koja je izgubila mamu u 19 godini. I svaki dan pozelim brata ili sestru.do tada se nikada nisam osjetila zakinutom već povlaštenom
Ja sam jedinica koja je izgubila mamu u 19 godini. I svaki dan pozelim brata ili sestru.do tada se nikada nisam osjetila zakinutom već povlaštenom
I ja sam jedinica i cijeli život sam željela sestru.A pogotovo nakon što mi je prije 4 godine umrla mama.Imam dvije kćeri koje se svađaju po cijeli dan,a ja im uporno pokušavam objasniti koliko su sretne što imaju jedna drugu.Zasad samo okreću očima...
što je meni bilo presudno da idem na drugo?
danas sutra ako me vlastito dijete bude pitalo zašto ja nemam brata ili sestru što joj reći?? pogledati ju u oči i reći istinu... ali samo istinu (pa nećemo djeci o tim stvarima koje su tako bitne lagati)..
svi odgovori koji su mi se motali po glavi nisu mi bili dovoljno dobri a istina mi je zvučala tako sebično....
i tada je prevagnulo na 50:50 taj 1% da ipak pokušamo... pa ako ne bude išlo mogu ju u oči pogledati i reći, pokušali smo draga moja ali nije išlo ali jesmo... zaista samo pokušali... i eto .. vrlo brzo sam ostvarila trudnoću i moja starija kćer ima tu željenu seku...
Zasad se slažu.. mislim da je stvar karaktera djece u njihovom slaganju (ne spola)... a isti spol je možda olakšica samim roditeljima (pišem možda)
Sad tek vidim, prošlo je vremena dovoljno za veći dio trudnoće otkad sam postala ovu temu Većina se fokusirala na dijete koje je jedinac ili ima braću i/li sestre - hvala, taj dio sam imala priliku izvrtiti s različitih strana.
Zbog spleta različitih okolnosti, mm je prisiljen gotovo svaki drugi dan ranije izlaziti s posla da bi stigao po kćer u vrtić. Ne pitajte, glupo radno vrijeme vrtića, uprava nesklona ustupcima roditeljima (ne znam jesmo li mi tu zbog njih ili oni zbog nas, al' ajde), bake i djedovi koji žive daleko.... nakupilo se tu dosta toga a s obzirom na vrijeme u kojem živimo, na mm-ovom poslu se svaki taj odlazak registrira. On to, naravno, nadoknađuje, ali teško je rasiti u takvim uvjetima. Dijete mi još godinu dana ide u vrtić i onda kreće u školu pa prestaju muke po dežurstvu. Kada bismo imali još jedno, to bi se produžilo na sljedećih 6 godina a mm to više ne može tako gurati.
Ne znam, pomalo se mirim da ćemo ostati na jednom. Krivo mi je, ali sreća moje cjelokupne obitelji mora biti ispred nejasne želje da bi bilo dobro još jednom ispočetka iskusiti majčinstvo. Nisam sigurna da sam to dobro artikulirala ali vi ste pametne žene, shvatit ćete me
(i dalje primam utjehu i ohrabrenje, i najtoplije zahvaljujem )
Vi zivite u malom mjestu? Gdje postoji samo jedan vrtic?
Ne znam kako bih ti rekla , meni to radno vrijeme vrtica se cini kao dobar izgovor, ali ne kao i dobar razlog odustati od svoje zelje.
Naravno da je potpuno opravdano odustati zbog komocije ili manje komplikacija u zivotu...
sve je to potpuno ok.
To je vas zivot. Vi odlucujete.
Slucajno sam zatvorila.
Već mi je bio bed, am I that hopeless?
To su ti sve tehnikalije i gluposti. Kad se za 30 godina zapitaš zašto si ostala na jednom djetetu, a htjela si još, pa samoj sebi odgovoriš-zbog radnog vremena vrtića..bezveze. Nemam savjet, znam samo da se mene ne može nikako zaustaviti u svojoj nakani i želji. Ja bi obrlatila muža i nebi odustajala.
Ne radi se o "obrlatiti muža", nije on tu samo kao donor sperme nego je čovjek s kojim sam odabrala živjeti. Ako ga :prostariječ: na poslu jer mora izlaziti ranije, pa mu se to između redaka servira... ja ne bih dugo izdržala prije nego puknem. A meni je u interesu da mi muž ne pukne. Ja s druge strane radim na mjestu na kojem bi mi momentalno glavu skinuli da im kažem kako ću svaki drugi dan pola sata ranije otići kući, ne bih stigla ni napomenuti da ću sutradan zato doći pola sata ranije.
Radno vrijeme vrtića je tehnikalija onima koji imaju luksuz da žive u gradu gdje je roditelj uvijek u pravu pa mogu teti reći "moj Đuro će sutra do 20:00 morati biti u vrtiću".
Ispričavam se na nešto žestokom tonu ali pokušajte se staviti u naše cipele. Ne radi se o komociji da zbog djeteta poslije posla ne stižemo na kavu ili u shopping.
Radno vrijeme, bilo koga i bilo čega uopće ne smije biti razlog za imati ili ne, još djece. Oprosti, ali meni je to smiješan razlog.
Dok se dijete napravi, dok traje trudnoća, pa porođajni, radno vrijeme vrtića i roditelja se može nekoliko puta promijeniti.
Tko želi još djece, imat će ih, "no matter what". Tko ne želi, neće. I obe su odluke jednako dobre, ni jedna nije loša.
Problem je samo kad jedan roditelj hoće još djece, a drugi neće . E, to je pravo vrijeme za kompromis u braku. Ili natjecanje čiji su motivi jači. Ili tko zna bolje manipulirati. Ili tko je glavni
Uglavnom, jedno će biti zadovoljno, drugo neće. O količini zadovoljstva kod onoga koji "pobijedi", odnosno količini nezadovoljstva kod onoga koji "izgubi", uvelike će ovisiti i budućnost obitelji. I braka.
PS. novorođenče obično rastopi i najtvrđi otpor suprotne strane, ako strana koja želi uspije u naumu
Posljednje uređivanje od Beti3 : 17.08.2014. at 21:52
Ja sam ona koja gubi i da, o tome nam ovisi buducnost, slazem se s Beti. Ne da cu jednog dana okrivljivati MM jer nismo imali drugo, krivim ga vec sada. Nije nam nemanje drugog djeteta glavna stavka u nasem arsenalu problema, ali ono sto mi se sve cesce vrti po glavi i ubrzava se sa otkucajima bioloskog sata: sje...o nam je brak (ugl. on, da), iza nas je ca 5 tmurnih godina, izgleda da se necemo "zakitati", necemo imati drugo dijete, moja L. nece imati sestru, ja necu imati tu srecu jos jednom, a ZASTO? Zbog tako usranih razloga ( da 'prostite na izrazu, al ovaj je jos i pristojan)!!!
Nesto tako veliko i preveliko, tako lijepo, ma najljepse... toga se moram odreci, jedno takvo sra..e mu stoji na putu, a brak se mozda nece odrzati, a ja se bojim ostati sama sa dvoje djece, mislim da bi mi bilo previse...bolje mi je da sam relativno dobra (samohrana) majka jednom djetetu, nego losa majka dvoje djece.
punim ovih dana 37.
Malo sam nepismena na tabletu
Poslovi dolaze i prolaze. Sve je to zivot. Mene su mrko gledali zbog porodiljnog, zbog potencijalnog bolovanja kad je prvo dijete bilo bilo malo pa sam promjenila posao. Pa sam 4 godine bila na raznoraznim ugovorima da bih tek tada dobila stalan posao , i otisla sam na porodiljni nakon godinu dana. I muz je dobio otkaz u meduvremenu, kad sam se spremala na trecu operaciju srca drugog djeteta...pa je pokrenuo svoj posao i tako guramo nekako.
sve je to prolazno i ( meni) usputna stvar.
obitelj je na prvom mjestu, ostalo je podlozno promjenama.
Da ja imam isti problem kao vi , sigurno ne bih odustala od svoje zelje, nego bih uzela stvar u svoje ruke . I pisala bih i slala dopise okolo da prilagode radno vrijeme vrtica. Prije ili kasnije bi netko popustio.
pa sto i ako muzu prigovaraju? Fleksibilno radno vrijeme danas ima puno ljudi. Ako posao ne trpi , zar je vazno da li je to pola sata prije ili kasnije...
Kao sto sam rekla.
Imate pravo na svoju komociju . Ne trebate se nikome ispricavati ili opravdavati zbog toga. Ali nemojte sebi izmisljati izgovore sa vrticem i radnim vremenom, da vam kasnije ne bi bilo zao zbog zelje koju niste ostvarili. Ako ona , naravno , postoji. Skroz je ok, da i ne postoji.
Posljednje uređivanje od sirius : 17.08.2014. at 23:45
ne znam živimo li u istoj državi, ali u današnje vrijeme, u Hrvatskoj, reci da poslovi odlaze i dolaze....
ja svakodnevno samo vidim da odlaze
radno vrijeme vrtića nije razlog za neimati drugo dijete
ali trpiti svakodnevna zvocanja na poslu isto nije sreca
ok, možda bi s moglo naći neko drugo rjesenje (npr. platiti neku
mladu umirovljenicu da podiže dijete, znam da se danas nema novaca, ali par sati tjedno ne bi trebao biti
nepremostivi iznos ako samo to stoji na putu do drugog djeteta)
Hocu reci , nikad nista nije idealno.
A cak i da je , zivot nema garanciju.
Ja sam isto ovo pomislila čitajući temu.
I ja živim u malom mestu i vrtić je totalno nefleksibilan i nepomerljiv, a muž mi ima vrlo nesaradljive nadređene, tako da razumem problematiku u potpunosti.
Ali ako/kada budem morala, platiću nekog da kupi moje klince iz vrtića. Pa ne može to biti tako skupa usluga valjda, ako se radi o pola sata?
Osim toga, baš se ovog leta družimo sa jednom maleckom, ona ima 4 godine a sestra 14. Razlika je 10 godina i ne vidim da im smeta, lepo se slažu. Imam i poznanika koji je sestru dobio sa svojih 16 i obožava je. Hoću reći, ne postoji granica nakon koje je prvo dete "prestaro" za brata ili sestru. Ako su okolnosti nepovoljne sada, ne znači da će zauvek ostati takve. Na kraju krajeva, i loši šefovi dolaze i prolaze, srećom .
Kao što sam već rekla na ovoj temi potpuno mi je nezamislivo da jedan od roditelja za par godina kaže: ajme da bar nismo imali još jedno dijete! ili da je još jedno dijete donjelo nesreću obitelji. pa tako vjerujem da to ne bi mislio ni tvoj muž. Znam samo za one koji žale što nisu imali još.
Iako naravno tehnički problemi oko radnog vremena nisu zanemarivi, vjerujem da možete naći neko bolje riješenje, da netko drugi pokupi dijete 2 puta tjedno. Zbilja nije neki trošak a riješilo bi mužu taj problem. Ili to iz nekog drugog razloga nije opcija?
to je još samo par godina "komplikacija" oko rasporeda koje treba proći, a dobiješ najbolju stvar na svijetu
A primjetila sam i da bi ti u slučaju da imate još jednu bebu, bila na porodiljnom kad ti mala krene u školu što je super za sve
Posljednje uređivanje od annvilli : 31.08.2014. at 16:00
Mislim da bi se trebali odlučiti za drugo dijete ako bi svima vama u obitelji to donijelo sreću i zadovoljstvo. Muž vjerojatno ima stalan posao i ne može to ugroziti, i vjerujem da mu nije lako da ga svaki dan netko j...u mozak zbog ranijih odlazaka. Sigurno jedva čeka da prođe taj period, a ne sve ispočetka. I nije baš da poslovi dolaze i odlaze, u malom mjestu nije baš lako pronaći novi posao. Možda jedino da pronađete neku susjedu u mirovini koja bi pokupila dijete.
Ako želite izgovore, pronađite ih, to je vaša stvar - ne morate se nikome opravdavati.
MM i ja smo željeli troje, iako nam je za prvo trebalo vremena pa bi trebali biti sretni kaj uopće imamo djece. Sad imamo dvoje i nakon moje bolesti više nema šanse za treće. Nije da ja fizički ne bih mogla podnijeti trudnoću, vrlo vjerojatno bih. Podnijeli bi i financijski. Ali što se tiče organizacije života, imali bi velike komplikacije, tak da ja zapravo imam veliki strah od trudnoće iako bih inače jako željela treće dijete. MM veli - da se i dogodi, snašli bi se nekak, kaj smo sve proživjeli, izgurali bi i to. Možda bi još nekak i mogli u slučaju da se dijete rodi zdravo. U nekom drugom slučaju bila bi katastrofa. Kad i pomislim na treće dijete, dođe mi da samu sebe ošamarim.
Podižem temu.
Dijete će mi uskoro napuniti tri godine i svi me zapitkuju kada ću mu podariti brata ili sestru.. A ja ne mogu više. Čini mi se da ne može niti MM. Sin nam je predivno dijete, fizički i psihički jako zahtjevno. Oboje imamo osjećaj da mu trenutno dajemo 110% od sebe. Što se mene tiče, potpisala bih do kraja života da samo njega imam. Ispunjava me u potpunosti, a pomisao da prolazim ponovno kroz trudnoću, porod, dojenje, dohrane, prohodavanje mi je zastrašujući i užasavajući. Do te mjere da osjetim grč u trbuhu kada čujem da je neka poznanica trudna.
Najviše mi je žao mog djeteta. On je ekstrovert koji žudi za društvom druge djece. Obožava vrtić, a osim toga, svaki dan se igra sa svojim rođacima i rodicama. Poludi od sreće kada vidi drugu djecu s kojima se može igrati. Ako nema nikoga, onda non stop visi po meni i MM-u - penje se na nas, neprestano traži našu pozornost, prisutnost, igranje s njim.. Mislim da bi se preporodio kada bi dobio brata ili sestru.
Financijski smo sposobni, manje više i zdravstveno. Muči me ovo što je mačkulina napisala:
Eto, baš to. Osjećam da su moji razlozi sebični i da radi vlastite komocije zakidam svoje dijete. Vjerojatno podsvjesno na mene ima utjecaj i društvo u kojem živim, u kojem je "jedno ko nijedno". Osim toga, tuga zbog mog preminulog djeteta je još veća kada pomislim kako bi se njih dvoje divno slagali, voljeli i kako bi imali jedno drugo.. a sada bi moj sin mogao ostati bez ikoga. Bojim se i da bih ja jednom mogla ostati bez njega. Jednom kada se opečeš, bojiš se i leda. Jednostavno ne znam što učiniti..
mamice, pa djetetu je tek 3 godine. stvarno imaš još vremena odlučiti se za 2. ili ne, zašto sada?
možda ćeš promijeniti mišljenje kad dijete bude 5, 7 ili 10. stvarno nema razloga da ideš protiv sebe.
Generalno niti jedna opcija nije 100% isključena. Više me muči roditeljstvo kao takvo - osjećam se emotivno prazna i iscrpljena da bih se mogla dati još jednom djetetu. I ne vidim da će se to u budućnosti promijeniti. Naprosto moj život ne ide u tom smjeru - puno više me uzbuđuje planiranje novih poslovnih pothvata, putovanja i druženja nego.. rađanja i odgajanja nove djece.
Onda se nemoj opterećivati time što društvo govori.
A biti jedinac/ka i nije toliko strašno.
mamice
nije reprezentativni uzorak, ali ja osobno znam dosta jedinaca, uključujući mog muža, moju mamu...i niti jedan nije pitao roditelje zašto nema brata ili sestru, a kamoli da su radi toga ljuti.
hoću reći, ono što nemaš, ti niti ne fali. ne može im faliti brat/sestra kad ne znaju kako je to kad imaš brata/sestru. a to ti se isto može gledati i obratno, koliko su oni iz viđšečlanih obitelji zakinuti jer nisu jedinci. bezveze se mučiš, to je posve nerelevantno.
a inače, koliko godina imaš? naime, ja sam se isto kao ti osjećala dok mi stariji nije navršio pet godina. i onda mi je nekako postalo prihvatljivo da imam još jedno dijete, a trudnoća mi nije više izgledala kao tragedija svjetskih razmjera :D.
a isto se nikad ne bih odlučila da nam se nije, recimo tako, napol desila. napol jer smo se napol kao pazili
Zagazila u tridesetku
Opcija trudnoće za nekoliko godina mi je neprihvatljiva - umorim se od same pomisli da bih mogla nunati sa 40 godina. A negdje sam pročitala da je učinak na djecu, kada je razlika između njih više od 5 godina, kao da su jedinci.
I meni je neprocjenjiva prisutnost mojih sestara u životu, voljela bih kada bi on imao takav oslonac i podršku. Znam znam, izvući ćete primjer braće i sestara koji se gledaju preko nišana i razgovaraju putem odvjetnika.. Ali mislim da rijetko koje stvari mogu biti tako korisne i "obogaćujuće" kao dobar odnos sa bratom i/ili sestrom.
Vidim i na sličnim temama na Rodi mnogi jedinci se javljaju i žale što nisu imali takav oslonac kroz život... Žao mi je jer znam da ga zakidam za nešto veliko.
onda ti je to to, nema smisla da se zamaraš. kada dođe vrijeme odradit ćeš jedan blues i ići dalje
Kod mene je obrnuto - ja jedva čekam prolaziti opet kroz trudnoću, i imati malu malu bebu. Al ja ne znam što ću s recimo dva školarca
I htjela bih dvoje djece baš zato što sam ja jedino dijete. Ja sam pitala svoje zašto nemam brata ili sestru. I dobila sam odgovor (nisu mogli imati djece 15 godina, mpo tad nije bio raširen, pogotovo kod nas na selu, a ja sam došla kao iznenađenje već kasno u njihovim godinama).
A zapravo nije mi toliko za drugo dijete da on ne bude sam, nego bih i ja htjela biti mama dvoje djece. Ne znam kako da to opišem
Za trudnoću u godinama razumijem, niti ja ne planiram rađati iza recimo 35. To je meni osobno previše, znači za mene i za to što ja želim u životu.
Posljednje uređivanje od Vrci : 14.03.2016. at 14:10
Meni se ovo što je citirano od mačkuline, strah da će istina zvučati sebično, čini nategnutim. Kao pokušaj ublažavanja tereta vlastite odgovornosti za odluku koja je očito već donesena - a trenutno je odluka takva da se ne planira nova trudnoća (ali naravno da se to može promijeniti u budućnosti).
Opcija više djece naravno ima mnoge dobre strane ali ako se iznutra osjeća otpor, ništa izvana, pa ni strah od nekog budućeg pitanja od strane djeteta koje je ostalo jedinac, ne može to promijeniti - taj otpor, mislim.
Opusti se, odgovori će doći sami.
Možeš i pokušati onu foru s bacanjem novčića: kad ga baciš u zrak, prije nego što padne i prije nego što dobiješ odgovor, znat ćeš kojem se odgovoru nadaš.
Šalim se malo.
Posljednje uređivanje od Danka_ : 14.03.2016. at 14:36
ja bi htjela još jedno, a muž niti čuti, mali će nam sad u školu i on stalno ispituje kad ću rodit bebu, da ma brata ili seku, ali što da mu odgovorim, tata e želi?!
koliko mi nije radi sebe, htjela bi da on ima nekoga da ne bude sam, jer gledam sebe, imam brata i sestru, i svaki dan se vidim s njima i čujem po nekoliko puta na dan
Mamice, sad ti je neprihvatljiva, za nekoliko godina ti može postati prihvatljiva, to je zaista tako. Ne znači da hoće, ali želje, potrebe, pragovi snošljivosti - to se mijenja s godinama, nekad na načine koje nismo znali unaprijed predvidjeti.
Zaista si još jako mlada, prošla si jako težak put - ne muči se onim što bi trebala, to trebanje ne postoji, a vremena ima još napretek za različite odluke. Nikakva konačna odluka ne mora sada biti donesena.
Ja te razumijem. Takoder vise nemam kapaciteta. Ne znam kako bih se osjecala da je E. bila prvo. Da li bi ostala jedino? Ne znam ...Mene doslovno znoj oblije pri pomisli na trudnocu. Ali vjerujem da je to zbog nenormalnog iskustva roditeljstva , i svih zdravstvenih izazova. To me je potrosilo vise nego sto bih se potrosila inace.
Iako mislim da si ti mlada, tko zna sto vrijeme nosi. Mozda dobijes zelju, mozda ne dobijes. I jedno i drugo je skroz ok.
Također se tako osjećam, a kad čujem da je neka žena,koja čak ima i mlađe dijete nego ja, opet trudna-isto me oblije hladan znoj i pitam se"kako može?". Dok mene netko pita kad ću drugo il sugerira da će drugo bit tralala..dođe mi i blaga mučnina.
Nema trebanja i moranja, samo odabiranja.
Posljednje uređivanje od nanimira : 14.03.2016. at 18:12
Ovo sve potpisujem, osim što mene nije izmorila bolest djeteta, nego izgubljene trudnoće. A nisam ni inače neki kapacitet
Što se tiče stava prema mogućoj trudnoći - isto mi je, ne znam bih li teže podnijela povraćanje, neizvjesnost oko iznošenja trudnoće ili nespavanje i bespomoćnost male bebe.
Moj stariji je, kad je imao oko 3 godine, navijao za brata ili sestru i mi jesmo pokušavali, ali uspjelo je tek kad je napunio 5. Dotad je uvijek govorio da je najbolji broj za obitelj 4, a, kad je čuo da dolazi brat, rekao mi je da se predomislio i da je bolje da su u obitelji 3 člana
I sad se ponekad s nostalgijom prisjeti dana kad je bio jedinac i kad je soba bila samo njegova.
Ja, s druge strane, žalim što nisam imala sestru, a imala sam brata. Možda bih žaliila za bratom da je bilo obratno. Muke žaliti za nečim što nisi imao, kad ni ne znaš kako je to zapravo
Inače, mislim da je razlika kod koje su djeca kao jedinci 8 godina, tako sam pročitala.
Posljednje uređivanje od Jurana : 15.03.2016. at 08:48
Mi imamo jedno dijete. Postojala je neka skrivena želja za drugim, ali kod nas je razum bio jači od srca. Suprug je dobivao posao, pa ga gubio, pa dobivao, pa gubio.... pa je radio i nedobivao plaću, pa smo se selili za tim svim poslovima.... Ja sam "fala Bogu" tek odradila vježbenički za faking 1600 i naravno, doma sam. Imam kad, pa još nemam ni 42 (da crkneš od smija!) I u tom svemu da svjesno napravimo dijete jednostavno nismo htjeli ni mogli. Ja to ne mogu! Eto, ne mogu. Nije da nismo imali za kruh, da loše živimo, ali dok barem jedno od nas nije imalo koliko toliko siguran (iako je ovo siguran u današnje vrijeme hmmmmm....) drugo dijete nije dolazilo u obzir.
O porodu u Rijeci eto ne bi. Robija živa! Još jedan razlog za ostanak na jednom djetetu.
Sada, kada smo riješili egzistenciju i kada bi si mogla platiti porod kakav želim, nagurale su nam se godine....
Imamo viška.
I tako, imamo sina jedinca.
Bogu fala.
Ja sam jedinica i ne fale mi braća. Nisam imala, ne znam kako je pa mi ni ne fali.
Ali razmišljam kakav je to razlog za drugo dijete - da prvo ne bi bilo samo? Pa ne znam,kao da je to drugo tu samo radi prvoga, to mi i nije razlog, valjda ima još nešto. Ili ja ne kužim.
mamice, napravite onako kako se ti i tm osjecate
zanemari pritiske i glupa pitanja sa strane
ako vi to ne zelite, niti jedan razlog nije dovoljno dobar da se tjerate na to
pa niti taj da vam sin ostane jedinac
eto, recimo, moja najstarija bi bila jako sretna da je ostala jedinica
Ginger ti si munjena skroz
Mamice ja bih se dala skoro kladit da ćeš za par godina ponovno pisati na ovoj temi i o tome da vas je sad četvero. Vi najbolje znate, vi ćete odlučiti i super kako god ispadne, a ovaj prvi dio rečenice govori čisto moj predosjećaj, moja intuicija.
ovom rečenicom si rekla sve:
A ja sam iskusila što znači imati sestru u životu, pa mi je zato žao što ću možda zakinuti svoje dijete za to iskustvo.
imati brata, sestru je puno više od toga "samo da dijete ne ostane samo" što si i sama iskusila.
Sretno i budi mirna s bilo kojom odlukom koju donesete!
pa sad, imam prijateljicu koja ima 4 sestre
njih 5 se obožavaju, jako su bliske i često na fejsu objavljuju dirljive slike s lijepim komentarima kako je divno imati toliko sestara
i ja uvijek pomislim "baš slatko", ostavim im srce u komentarima, ali nikad ne pomislim "ah, da bar ja imam 4 sestre a ne samo jednu"
mislim da u odrasloj dobi većina ljudi jednostavno prihvati da im je njihov bratsko-sestrinsko-rodbinski scenarij takav kakav je, prihatiš to kao "ovo je moja priča, nešto drugo je tuđa"
a u djetinjstvu da nikome ne valja ono što ima, nego nešto drugo izgleda bolje
tako da isto mislim da je stvar želje i osjećaja roditelja, a ne fantazija o tome šta će dijete možda htjeti.
Slazem se,ako roditelji imaju dobro iskustvo, ne znaci da ce djeca imati isto. Ne znam ni ja sto ljude ponuka na vise djece, ali mislim da he bitna stavka da roditelji budu sigurni da ce moci djetetu pruziti sebe i da za to imaju kapaciteta koliko to trazi. I emocionalnog i fizickog i materijalnog.
Nitko ne moze znati koliko ce kapaciteta morati roditelji imati za odredeno dijete.
Jer nitko ne moze znati da li ce to biti normalno roditeljstvo ( sto god to znacilo) ili ce biti potrebni dodatni kapaciteti koji nadilaze normalne kapacitete. To je nesto u sto nitko ne moze biti siguran.
Onda su tu jos i ocekivanja. Ocekivanja od sebe i ocekivanja od roditeljstva.
u svakom slucaju puno je lakse ako osjecas jaku zelju za imati dijete ( neovisno koji broj po redu). Tada su kapaciteti i ocekivanja puno manje vazni.
mamice, osjećala sam potpuno isto što i ti točno u vrijeme kad je moja starija kći bila stara kao tvoj sin sada
nisam bila spremna za novu trudnoću, osjećala sam strah, nelagodu, činilo mi se da će druga trudnoća biti teška kao i prva ili još i teža
kad je mala navršila četiri godine, nisam mogla vjerovati kako je strah prošao sam od sebe, osjećala sam se dobro, smireno i spremno
daj si vremena kako su ti cure rekle, stvarno si još mlada, nemoj ništa forsirati, vidjet ćeš kako će se situacija razvijati
u tebi će sazrijeti odluka želiš li još djece, a potpuno je normalno i željeti ostati na jednom djetetu
samo polako