Ostati na jednom djetetu

[Diana72]

Ja sam jedinica koja je izgubila mamu u 19 godini. I svaki dan pozelim brata ili sestru.do tada se nikada nisam osjetila zakinutom već povlaštenom

Ja imam brata i nimalo ne osjećam neku povezanost s njim. Mamu sam izgubila kad mi je bilo 36 i bila sam pred porodom,ali nikad mi brat nije pružio neku podršku, čak nismo niti razgovarali. Jedino što sam sa bratom dobila je arogantna i uobražena šogorica koju ne podnosim. Imam dvoje djece, koji se barem sada dobro slažu i dosta su povezani. Nadam se da će tako biti i ubuduće i da neće biti otuđeni kao moj brat i ja. Roditi dijete da drugo ne bi bilo samo, skroz mi je bez veze. Nitko ne garantira da će se oni dobro slagati i podržavati kad odrastu, a ni prije.

[sirius]

Mene se uvijek krivo shvati. Il se ja ne znam izrazavati. Ili sam uvijek u krivu.

Ja vec sad znam da nemam kapaciteta za više. Ni za normalno ni za vanserijsko dijete. Osjecam to. I posljedicno tome nenam ni želju.

Naravno da si uvijek u krivu.

Nemas zelju , nemas kapaciteta , uzivaj.
I tako je u zivotu najvaznije biti miran sa svojim odlukama.

[sirius]

Ja imam brata i nimalo ne osjećam neku povezanost s njim. Mamu sam izgubila kad mi je bilo 36 i bila sam pred porodom,ali nikad mi brat nije pružio neku podršku, čak nismo niti razgovarali. Jedino što sam sa bratom dobila je arogantna i uobražena šogorica koju ne podnosim. Imam dvoje djece, koji se barem sada dobro slažu i dosta su povezani. Nadam se da će tako biti i ubuduće i da neće biti otuđeni kao moj brat i ja. Roditi dijete da drugo ne bi bilo samo, skroz mi je bez veze. Nitko ne garantira da će se oni dobro slagati i podržavati kad odrastu, a ni prije.

Oprosti sto se mjesam, ali da li si ti bratu prizila podrsku? I on je izgubio majku. I da li si se ti pokusala povezati sa njim. Svaki odnos ide u dva smjera. Uvijek ga mozes pokusati poboljsati. Ako zelis, jasno.

[mitovski]

Dali ce se braca i sestre slagati u odraslom zivotu i kuda ce ih zivot odvesti je veliko pitanje. Lijepo je kad imas brata ili sestru s kojim se slazes i koji ti je oslonac u zivotu ali to nazalost nije zagarantirano krvnom vezom.

Uvijek sam mislila i zeljela imati 3 djece i to prvo u dvadesetima. Onda me zivot odveo drugim smjerom i prvo je doslo s 31. Trudnoca mi je ostala kao trauma, zavrsila carskim rezom i dugo mi je trebalo da se psihicki i fizicki oporavim. J. je bila izuzetno zahtjevno dijete, imamo i ja i MM ptsp od njene prve godine.
Plan je bio kad J. bude imala 2-3 godine idemo na drugo. Od treceg sam se u startu oprostila.
Onda mi je umro tata, mama je oboljela od alzheimera i sad ja radim a MM cuva moju mamu. Uz sve to ne pada nam napamet imati drugo.
Muci me to, ne zelim imati samo jedno dijete, a ni MM ali ne dolazi nam zelja i strah me sto ako nam ni ne dodje. Znam, osjecam da to nikada necu prezaliti i da cu kad budem stara jedino za tome zaliti jer poznajem sebe.
Strah me ne imanja zelje, a ne pomaze ni to sto ove godine pusem 35 svijecica.
Bas me to muci onako u podsvjesti. Osjecam to kao teret.

Nadovezat ću se na svoj post od prije 2 godine.

Meni je ovo još uvijek tema koja me podsvjesno muči. Ove godine ću 37, želju još nemam ali me i dalje muči. Ne znam kako da to uopće objasnim. Stvarno sam se uvijek vidjela s više djece i možda je zapravo teško se oprostiti s tim da to možda i neće biti tako, oprostiti se od nekog sna.
Strah me i to jako da ću se ako ne budemo imali drugo dijete, za 10 godina lupati po glavi, ali ne mogu na silu.
Moja J. je jako zahtjevno dijete i užasno nas iscrpi, s njom roditeljstvo nije pjesma. Često se osjećam da nisam dorasla biti njena majka. Čak vjerujem da je ona bila nezahtjevnije dijete da bi već imali drugo. Druga stvar je da mi je i trudnoća ostala kao neka trauma a i porod i uopće se ne mogu zamisliti trudna.
Okolina vrši pritisak i svi stalno pitaju ali na sreću nisam osoba kojoj to smeta, to su prevelike i prevažne odluke da bi okolina mogla imati utjecaj na to.

Baš me muči ova tema i ne mogu se nikako pomiriti s tim da ću možda biti majka jednog djeteta i sve nekako čekam da će mi se dogoditi taj trenutak i želja, a biološki sat otkucava.

[Anemona]

Nadovezat ću se na svoj post od prije 2 godine.

Meni je ovo još uvijek tema koja me podsvjesno muči. Ove godine ću 37, želju još nemam ali me i dalje muči. Ne znam kako da to uopće objasnim. Stvarno sam se uvijek vidjela s više djece i možda je zapravo teško se oprostiti s tim da to možda i neće biti tako, oprostiti se od nekog sna.
Strah me i to jako da ću se ako ne budemo imali drugo dijete, za 10 godina lupati po glavi, ali ne mogu na silu.
.........

Baš me muči ova tema i ne mogu se nikako pomiriti s tim da ću možda biti majka jednog djeteta i sve nekako čekam da će mi se dogoditi taj trenutak i želja, a biološki sat otkucava.

Potpisujem.

[Diana72]

Oprosti sto se mjesam, ali da li si ti bratu prizila podrsku? I on je izgubio majku. I da li si se ti pokusala povezati sa njim. Svaki odnos ide u dva smjera. Uvijek ga mozes pokusati poboljsati. Ako zelis, jasno.

On jednostavno ne želi komunicirati, sve se svodi na razgovor kako si i što ima i bok. Nikad nismo imali osobit odnos iako sam se ja o njemu brinula možda i više nego roditelji, koji su bili prezaposleni. Bila sam mu poput druge mame, trčala za njim po stanu kad je imao noćne more, dok su mama i tata mirno spavali, ali sve je to zaboravljeno . Sad razgovara sa mnom samo onda kad planira tko će što dobiti nakon očeve smrti. Mislim da je to jedino što ga zanima onu njegovu pohlepnu ženu koja ni cijele gaće nije imala kad je došla a sad glumi damu jer joj moj blesavi brat, umjesto da misli na svoju budućnost plaća studij u inozemstvu, a ona se fura kao neudana ženska na fejsu. Da mu to kažem, posvađali bi se definitivno.

[ina33]

Podižem temu.

Dijete će mi uskoro napuniti tri godine i svi me zapitkuju kada ću mu podariti brata ili sestru..
Najviše mi je žao mog djeteta. On je ekstrovert koji žudi za društvom druge djece. Obožava vrtić, a osim toga, svaki dan se igra sa svojim rođacima i rodicama. Poludi od sreće kada vidi drugu djecu s kojima se može igrati. Ako nema nikoga, onda non stop visi po meni i MM-u - penje se na nas, neprestano traži našu pozornost, prisutnost, igranje s njim.. Mislim da bi se preporodio kada bi dobio brata ili sestru.

Iz mog iskustva, od treće do šeste najviše zapitkuju. Onda prestanu i budu onako... ustrašeni idejom brace ili seke ako nije njihove dobi (jer mislim da ima nešto u tome ako je veća dobna razlika da su udaljeniji). Tako da... ako ti je (uglavnom samo) ovo razlog, nemoj samo zbog toga jer to je, lako moguće, faza. Ako je ekstrovert brzo će on napraviti svoju ekipu, što bude stariji, bit će lakše. Slušaj sebe, a mali će prolaziti razne faze.
Nemoj razmišljati da si djetetu "dužna" roditi brata ili sestru, kako život ide, pitanje je hoće li uopće živjeti u istom gradu, kako bi se slagali ionako-iovako, pa makar istih godina bili. Uostalom, toliko si mlada, ništa ne moraš sada, a pitanja "kad će braco ili seka" isto prestanu negdje oko 6.-te godine (zaključi okolina da je to to). Znači..."samo" trebaš iduće tri "preživjeti".

[AdioMare]

Baš me muči ova tema i ne mogu se nikako pomiriti s tim da ću možda biti majka jednog djeteta i sve nekako čekam da će mi se dogoditi taj trenutak i želja, a biološki sat otkucava.

a postoji mogućnost i da nešto drugo odluči umjesto tebe, recimo, trudnoća ti se dogodi i ti rodiš. i shvatiš da ti je zapravo samo trebalo nešto da te stavi u tu poziciju umjesto tebe same. i da si sretna. sve je moguće. nemoj koristit neku beton kontracepciju

[cvijeta73]

a postoji mogućnost i da nešto drugo odluči umjesto tebe, recimo, trudnoća ti se dogodi i ti rodiš. i shvatiš da ti je zapravo samo trebalo nešto da te stavi u tu poziciju umjesto tebe same. i da si sretna. sve je moguće. nemoj koristit neku beton kontracepciju

eto, ovo je moj put bio. da nije bilo to nešto da me stavi u poziciju, nema majci da bih ja ikad rekla - e, sad ću ostati trudna.
ovako, malo sam oplakala kad sam vidjela plus na testu pokvarila jadnom mm-u radost i veselje saznanja da će biti tata, i onda sam se pomirila sa teškom sudbinom. a nakon toga vrlo brzo počela uživati u novonastaloj situaciji.
i sve tako i prvi i drugi put, isto.

[ina33]

a postoji mogućnost i da nešto drugo odluči umjesto tebe, recimo, trudnoća ti se dogodi i ti rodiš. i shvatiš da ti je zapravo samo trebalo nešto da te stavi u tu poziciju umjesto tebe same. i da si sretna. sve je moguće. nemoj koristit neku beton kontracepciju

x - ali i obratno. Pusti da se paca, koristi kontracepciju... sasvim je moguće da za tipa 3-4-5 godina nitko od vas neće patiti i da će 3 biti vaš dobitan broj. Ne moraš sada ništa odlučivati, makni taj pritisak od sebe.

[cvijeta73]

Ne moraš sada ništa odlučivati, makni taj pritisak od sebe.

ovo je istina.
sad ne želite drugo dijete i to je to. a ništa se strašno po nikoga neće desiti ako bude jedinac

[n.grace]

nemoj koristit neku beton kontracepciju

super

[silkica]

Kad sam rodila svoju prvu djevojčicu,rekla sam sebi da više djece neću imati.Teško sam podnijela taj period posle poroda,bila psihički skroz pala.Ona je drečala i drečala,ja plakala i plakala.Znam da sam sebi rekla da mi ne treba više djece,ako ću se ovako osjećati.E sad,ona je bila jako željeno dijete,4 inseminacija-bingo!,radost nevjerovatna,a onda odjednom takvi osjećaji.Osjećala sam krivicu što ne uživam u toliko željenom majčinstvu,pa sam opet plakala i sve se pogoršavalo.Ali istovremeno nisam mogla zamisliti da ću ostati na jednom djetetu,pa sam opet plakala.Čudno je to-nisam željela više djece,a plakala sam zbog te odluke.I onda se to nekako smirilo i odlučim da trenutno ništa ne odlučim.
Kad joj je bilo 3 godine(a meni 35),na nagovor(dugo me nagovarao) mi počnemo raditi na drugoj bebi.Moram priznati da sam se nadala da to neće ići (iz ranijeg iskustva i problema zbog plodnosti),a a tako bih to pripisala Božijoj volji,a ne bi bila moja odluka.Ali šipak,Božija volja je bila da upali iz prve.Eto,to nisam nikada nikome priznala!Naravno,pomirim se ja i počnem uživati u trudnoći,a onda se rodila ONA,jedna predivna i predobra beba!I nisam prošla kao prvi put,zaista sam uživala u majčinstvu i svima govorim da mi je bilo lakše sa njih dvije nego samo sa jednom.Čak sam se bila zagrijala za još jednu bebu...ali me prošlo.

Tako da...sve su cure rekle...Ne moraš ništa još odlučiti...A možda i nešto drugo odluči umjesto tebe...
Zaista jesi li razmišljala šta bi se desilo da se slučajno "desi"?Možda odgovor pronađeš kad odgovoriš na ovo pitanje.

[sirius]

a postoji mogućnost i da nešto drugo odluči umjesto tebe, recimo, trudnoća ti se dogodi i ti rodiš. i shvatiš da ti je zapravo samo trebalo nešto da te stavi u tu poziciju umjesto tebe same. i da si sretna. sve je moguće. nemoj koristit neku beton kontracepciju

Ne koristi beton kao kontracepciju. : drzeci-koljenima-betonski-blok:

[*mamica*]

Hvala vam drage moje žene, puno ste me ohrabrile, umirile i nasmijale. Sada sam puno mirnija sa svojom sadašnjom odlukom, a što će budućnost donijeti.. vidjet ćemo. Nećemo se zabetonirati

[Kaae]

Nekad prije, moj muz izricito nije zelio niti jedno dijete, najvise zbog svojeg nedefinirane/nedijagnosticirane, a potencijalno vrlo opasne, bolesti. Onda smo ipak odlucili pokusati, ali rekli su nam da u principu nema nekih vecih sansi da cemo imati djecu zbog losih nalaza s obje strane. Naravno, zbog toga smo htjeli djecu jos i vise, a onda se, iz kucne radinosti, rodio zdrav djecak. Ja sam imala punih 35. Tri godine kasnije, dobio je sestru, opet iz kucne radinosti.

Sad, zasto ih imamo dvoje.. zato sto smo mi htjeli tako. U jednom trenutku je meni cak prolazilo kroz glavu da bi bilo ok da prvo dijete ima brata ili sestru jer je moj muz jedinac (dakle nema rodbine s te strane), a moji zive samo koji kontinent dalje. Onda sam ih htjela barem pedeset jer mi je prva trudnoca bila valjda najbolji period u zivotu, a i porod je bio super. Roditeljstvo... tu mi ne ide bas tako dobro, ali nisam si nikad postavila ocekivanja da moram biti savrsena. Nema sansi, tim vise sto nisam neki topao 'roditeljski' tip. Naprotiv.

Druga trudnoca mi nije sjela najbolje, no porod je bio super i neposredno nakon sam odmah trabunjala da ih trebam roditi barem jos pet (a sve stignem, imam 17 godina, jel). Druga beba, ovaj put djevojcica, je valjda najnezahtjevnije dijete na svijetu, do te mjere da se ponekad pitam je li s njom sve ok - tim vise sto je usporedjujem s bratom, koji je sve samo ne nezahtjevan. Jedan dan mi se cini da je sve ok i pod kontrolom, drugi dan sam uvjerena da nemam kapaciteta ni za pola djeteta, a kamoli za ovo dvoje. Malo se lupam sakom u glavu, a s druge strane mi je uzasno pomisliti da je gotovo, da ih imamo dvoje i da necemo vise. Ono, jos bih radjala (ne znam bas bih li bila trudna ili bila roditelj jos nekome ).

I tak'. Sve se to mijenja. Nista nije zabetonirano. Pogotovo kad kazes 'ne' kontracepciji.

[ellica]

Meni je 10godina trebalo da pozelim drugo.Prije tog mi nije uopce padalo napamet da rodim da bi on imao brata ili sestru.
Ja imam sestru i sretna sam zbog toga,ali imam frendicu jedinicu koja nije ni najmanje nesretna zbog tog.
Ako pozelis jos koje rodi,ako ne nemoj.....

[kachy]

Bebačica će sada napuniti osam mjeseci, a mene je nekih zadnjih mjesec ili dva puklo da možda ne bismo trebali imati više djece. Toliko sam zaljubljena u nju, toliko želim biti maksimalno posvećena samo njoj da mi se čini da bi se to narušilo s drugom bebom. Stvarno ne znam što me je to tako puklo, ali samo pronalazim argumente zašto bismo trebali ostati samo s jednim djetetom.

Prije trudnoće mm i ja smo govorili da želimo svakako dvoje, a za treće je bila šala da nam se može zalomiti. Trudnoća mi jeste bila u neku ruku teška jer sam je provela strogo mirujući, ali niti tada, niti nakon poroda uopće nisam ovako mislila nego sam čak bila strašno nabrijana na drugu bebu i računala za koliko bih mogla biti ok, sve posložiti za drugu bebu...a sad me brine hoću li uz drugu bebu moći dovoljno da se posvetim prvoj, da li bi uopće znala odgajati dvoje djece, da li će to drugo dijete biti zdravo, kako će to utjecati na našu obiteljsku dinamiku, hoćemo li to moći financijski podnijeti...a sada je sve tako idilično i uopće ne želim da joj išta moram uskratiti.

Da li je tko imao ovakvih stanja i razmišljanja? Znam da je još rano, ali kao što rekoh i samu me je iznenadilo jer sam nakon što sam nju rodila bila u sasvim drugom filmu.

[sirius]

Potpuno uobicajeno razmisljanje za zivotnu fazu u kojoj se trenutno nalazis.

[kachy]

Hvala ti, Sirus. Bit ću i ja strpljiva sa sobom.

[lavko]

Otkad je ova rasprava pokrenuta, često se uhvatim i razmišljam o ovoj temi. Ne zato što se pitam da li bih imala još jedno dijete ili ne. Znam da ne bih. Moj problem je što ja to ne mogu shvatiti nikako - što točno želiš kada želiš drugo dijete? Što te ponuka? Zašto želiš drugo dijete uopće? Znam da ovo zvuči onako blentavo, ali ja mislim da ja imam neki krivi čip, ja nemam nikakve želje, pa ponekad i mislim - ajme sad sam ovako umorna i iscrpljena, nemam vremena za sebe ni za muža ni za bilo što, pa tko bi normalan poželio još jednom sve to? Zašto?
Ali onda opet, ja nisam među onim sposobnim ženama koje mogu hendlati i kuću i djecu i svoj posao a da ne stradaju. Možda baš zato tako razmišljam.
Ne znam, jednostavno nekad ne razumijem što je to što te potakne na još djece...

[tangerina]

prije svega, ne mislim da imaš krivi čip niti ti niti itko drugi tko nema želju za još jednim djetetom
kao ni netko koga svako malo uhvati želja za još jednim, jednostavno osjećaš što osjećaš, nema pravo ni krivo

do 2. rođendana mog starijeg, ja isto nisam mogla zamislit taj osjećaj želje za drugim djetetom. ali tako negdje od 2. rođendana se dosta osamostalio i porastao i nije više bio bebast, i tad me počelo hvatat. s jedne strane stalno mi je falila jedna osoba u našoj obitelji, to valjda svatko ima u glavi neku svjesnu ili nesvjesnu sliku, meni je 3 bilo malo, 4 mi je taman. s druge strane sam se i zaželila svih tih bebastih stvari, onog dobrog dijela, a s treće, ovo će možda zvučat glupo, ali htjela sam imat i curicu. da je drugo bio dječak, vjerojatno bih i o trećem razmišljala
vjerojatno zavisi i o tome koliko je iscrpljujuće bilo s prvim djetetom, meni nije bilo strašno (iako je bio zahtjevniji nego mala, to tek sad vidim, ali opet, dalo se preživit i uživat)

[Ginger]

lavko, meni je to tvoje pitanje kao i pitanje zasto netko uopce zeli dijete ili zasto ti zelis samo jedno dijete
mislim, ljudi su razliciti, nemas ti krivi cip, niti ja, samo smo razlicite i zelimo razlicite stvari
meni to sve skupa nije bilo stresno kao tebi, to sigurno igra veliku ulogu
i ne znam, dok nisam rodila svoje trece dijete, osjecala sam kao da nisam rodila svu svoju djecu
s njenim rodjenjem je sve sjelo na svoje mjesto
do tad sam imala taj osjecaj da mi nesto fali u zivotu, imala sam jos za dati

[anabeg]

prije svega, ne mislim da imaš krivi čip niti ti niti itko drugi tko nema želju za još jednim djetetom
kao ni netko koga svako malo uhvati želja za još jednim, jednostavno osjećaš što osjećaš, nema pravo ni krivo

do 2. rođendana mog starijeg, ja isto nisam mogla zamislit taj osjećaj želje za drugim djetetom. ali tako negdje od 2. rođendana se dosta osamostalio i porastao i nije više bio bebast, i tad me počelo hvatat. s jedne strane stalno mi je falila jedna osoba u našoj obitelji, to valjda svatko ima u glavi neku svjesnu ili nesvjesnu sliku, meni je 3 bilo malo, 4 mi je taman. s druge strane sam se i zaželila svih tih bebastih stvari, onog dobrog dijela, a s treće, ovo će možda zvučat glupo, ali htjela sam imat i curicu. da je drugo bio dječak, vjerojatno bih i o trećem razmišljala
vjerojatno zavisi i o tome koliko je iscrpljujuće bilo s prvim djetetom, meni nije bilo strašno (iako je bio zahtjevniji nego mala, to tek sad vidim, ali opet, dalo se preživit i uživat)

slažem se sa svim, posebno sa ovim boldanim. Moje nastarije dijete, kćer, bila je dijete za poželjeti, mogla bi ih 10 takvih odgojiti. I sad je takva.

Al da mi se sin rodio prvi i bio ovakav kakav je, pa ne mogu tvrditi da bi ostao sinko jedinko, ali sasvim sam sigurna da bih napravila neku veću razliku između trudnoća.

A Lavko, nekog magičnog klika ti baš i nema, barem kod mene nije bilo. Eto nama je ispalo tako da sam rađala svaku 3. godinu. to jest ostala bih trudna kad bi mi predhodno dijete napunilo dvije godine. Nismo tako planirali, ali nekako tako sa 2-3 godine dijete postane (ne svako, moji jesu) samostalnije, pa se može sa malo manje brige početi raditi na drugom djetetu.
Samo se nemoj ništa siliti, kad i ako dođe, dobro dođe. Ako ne isto dobro.

[Apsu]

Ja ne znam, htjela sam drugo dijete već tjedan dana nakon što se prvo rodilo, i još me uvijek nije pustilo.
Trenutno život nije dovoljno posložen, ali kad bude nadam se drugome (drugoj, zapravo ). Zašto? Ne znam.
Jednostavno znam da bi me to do kraja ispunilo, jedva čekam ponovno proci trudnoću, porod, nunanje malog bića koje ne zna da postoji, dojenje, noćna buđenja, prva hranjenja, prvu riječ, prvi korak.. Ma joooj
Uživam u svakom trenutku majcinstva, i jedva čekam gledati kako će moj stariji sin odrastati sa nekim, kako će se njih dvoje ponašati, koliko će se čuvati i voljeti. Ili neće
I želim vidjeti kako je moguće još nekoga voljeti toliko koliko volim njega

[zutaminuta]

Jedva čekaš - porod!!?

[Apsu]

Da!
Trudove najviše.. To je tako čudesno, veliko i mocno iskustvo. Ta bol koja ti obuzme cijelo tijelo i onda te pusti na tren da se malo odmoriš pa ponovno preuzme cijelo tvoje biće..
Najčudesnije, najstrašnije i najduhovnije iskustvo koje sam mogla imati, užasno ga se bojim, ali i jedva čekam da mi ponovno oduzme kontrolu i da se toliko prepustim vjeri u svoje tijelo i prirodu.

Đizs, sigurno zvučim kao neki sado mazo frik, ali u slobodno vrijeme kad ne rađam ne uživam u boli, ne priželjkujem bol i ne volim bol
Ali to, to je bilo čudesno!

[rahela]

Jedva čekaš - porod!!?

Meni je porod prekrasno iskustvo
Nikad vise ne zelim biti trudna, ni imati jos djece, ali da se moze rodila bih jos koje LoL

[lavko]

Kužim...vaši odgovori su me malo potakli na razmišljanje i zapravo se nalazim u onome što je Ginger rekla, rekla je "imala sam još za dati". Baš kao što je Ginger imala još za dati, ja osjećam da nemam više za dati. Mene je ovo dijete valjda zauzelo emocionalno u potpunosti, a i iscrpilo, zahtjevna je, stvarno nije laka za hendlati. I ja osjećam da nema pored nje više mjesta za nikoga drugoga jer tom drugom ne bi ništa ostalo od mene. Tu je i muž koji previše radi i ne daje puno i to su sve razlozi zašto ja valjda s istinskim čuđenjem pogledam nekoga kad kaže da želi još djece.

A unatoč groznoj trudnoći, porod mi je bio najljepši na svijetu.

[Vrijeska]

Dugo sam se sjećala rečenice koju je rekla litala, jedan stara forumašica koja ima četvero djece, nešto u stilu - jednostavno osjetiš da je u tebi, osjetiš u kostima, osjetiš da nisu još svi tu uz tebe i da ima još koje malo biće koje vam se želi pridružiti i postati dio vaše obitelji.

[anabeg]

Da, sjećam se te rečenice(ako mislimo na isto) , još u vrijeme kad nisam pisala ovdje, samo čitala. No, ta rečenica mi se baš usjekla u sjećanje, nešto u stilu: da je u kostima osjećala da još nije rodila svu svoju djecu.