Nekad prije, moj muz izricito nije zelio niti jedno dijete, najvise zbog svojeg nedefinirane/nedijagnosticirane, a potencijalno vrlo opasne, bolesti. Onda smo ipak odlucili pokusati, ali rekli su nam da u principu nema nekih vecih sansi da cemo imati djecu zbog losih nalaza s obje strane. Naravno, zbog toga smo htjeli djecu jos i vise, a onda se, iz kucne radinosti, rodio zdrav djecak. Ja sam imala punih 35. Tri godine kasnije, dobio je sestru, opet iz kucne radinosti.

Sad, zasto ih imamo dvoje.. zato sto smo mi htjeli tako. U jednom trenutku je meni cak prolazilo kroz glavu da bi bilo ok da prvo dijete ima brata ili sestru jer je moj muz jedinac (dakle nema rodbine s te strane), a moji zive samo koji kontinent dalje. Onda sam ih htjela barem pedeset jer mi je prva trudnoca bila valjda najbolji period u zivotu, a i porod je bio super. Roditeljstvo... tu mi ne ide bas tako dobro, ali nisam si nikad postavila ocekivanja da moram biti savrsena. Nema sansi, tim vise sto nisam neki topao 'roditeljski' tip. Naprotiv.

Druga trudnoca mi nije sjela najbolje, no porod je bio super i neposredno nakon sam odmah trabunjala da ih trebam roditi barem jos pet (a sve stignem, imam 17 godina, jel). Druga beba, ovaj put djevojcica, je valjda najnezahtjevnije dijete na svijetu, do te mjere da se ponekad pitam je li s njom sve ok - tim vise sto je usporedjujem s bratom, koji je sve samo ne nezahtjevan. Jedan dan mi se cini da je sve ok i pod kontrolom, drugi dan sam uvjerena da nemam kapaciteta ni za pola djeteta, a kamoli za ovo dvoje. Malo se lupam sakom u glavu, a s druge strane mi je uzasno pomisliti da je gotovo, da ih imamo dvoje i da necemo vise. Ono, jos bih radjala (ne znam bas bih li bila trudna ili bila roditelj jos nekome ).

I tak'. Sve se to mijenja. Nista nije zabetonirano. Pogotovo kad kazes 'ne' kontracepciji.