 |
|||
Vidis , onda si ti fulala moju poantu.Anemona prvotno napisa
jer svatko tko ima jedno dijete ( ili niti jedno, ili deset)
ima razlicite razloge zasto je tako.
Vecina se nije mirila sa nicim, tako su odlucili ili je tako odlucio zivot, pa je njima odluka dosla spontano.
Evo, ja sam odrasla kao jedinica. Cijelo djetinjstvo mi je falio još netko s kime bih zajedno odrastala, s kim bih se igrala kad ostali klinici odu doma, netko tko bi sa mnom proživljavao roditeljske svađe, kojih je bilo jako puno. Često sam sanjala da je mama rodila brata ili sestru (i budila se žalosna i razočarana).
I danas mi fale brat ili sestra, ne sviđa mi se što sam jedinica.
iako nije tema, ja ću dodati što sam mislila
da sam ja na tvom mjestu i da znam da postoji šansa da ostvarim trudnoću ja bih tu šansu ganjala neko vrijeme.... onoliko dugo koliko bi meni samoj imalo smisla.
osobno bi mi bilo važno znati da sam od sebe dala koliko sam mogla i da time nisam ugrozila ono što već imam.
ako se ni nakon toga situacija ne promijeni, bila bih samoj sebi najbolji doktor.
čovjek sam sebe može toliko ubijati u pojam da mu ne treba neprijatelj. znam to dobro.
ali nakon što samu sebe zatučeš na podu, ne preostaje ti drugo nego prigrlit mili pod k'o drago iskustvo
ok, moram reći da je to hepi end težeg puta
na mene bi terapijski djelovalo znati da sam učinila što sam mogla. a glavom kroz zid više, s ovom pameti, ne bih išla. ni pasivno, ni aktivno, ako me kužiš.
vidim da želiš pričati o obiteljima s jednim djetetom. prednosti ti je navela mim, iako, ja te njene prednosti ne vidim kao prednost jer ih imam dvoje.
imala sam veliki dio roditeljstva jedno dijete i pišem ti ovo jer znam kako se osjećaš. meni su konačno stvari sjele na svoje mjesto kada sam rodila drugo.
nije, uvjetno rečeno problem ni u jednom, ni u dvoje ni u troje... niti je mana, prednost, ili nedostatak... nego samo tvoja nepresušna želja da rodiš još jedno.
mogu ti pisati kako je bilo biti majka jednog djeteta skoro 11 godina i izdvojiti sve prednosti imanja jednog djeteta. ali čemu kada ti već jesi u toj situaciji i sve oko toga jako dobro znaš.
za kraj ću samo reći ono što osjećam u srcu: nemoj se već unaprijed miriti ako ima šanse jer vidiš sa nisi mirna s time.
a s druge strane, ako te šanse nema, ti već imaš puno, ne traži kruha preko pogače.
O da znaš koliko sam ja puta ovo čula, imam 4 mačke, 4 sokola i 3 zeca
Jednom je moja svekrva dolazila k nama, ja stojim na dvorištu i držim jednu mačku na rukama, a ona meni kaže "a što bi ti drugo držala na rukama nego mačku".......
Trina ja te razumijem, imam i ja dana kad i mojeg jednog maltene niti ne vidim, nije to nikakvo pravilo da za jednog imaš nužno više vremena. Ovi komentari s kojima se ti nosiš su meni strašni, moram priznati da se sad osjećam malo bedasto što sam ja dramila oko zakinut i razmažen. Tebi dovode u pitanje sve od izgleda do ponašanja djece. Pa kakvi su to ljudi???
Mi živimo na selu pa imam dojam da ovdje moje bakice više cijene majke više djece. Vjerojatno zato što su i one same imale 2-3-4 djece, ne znam baš da neka ima jedno.
uostalom, kad bolje razmislim, i žaljenje za nečim je sastavni dio života, htjeli mi to ili ne.
nemam žal te vrste koji ti imaš, ali imam neke druge i nosim se s njima.
vremenom naučiš nositi ih tako da te previše ne vrijeđa i ne boli, ali s nekim stvarima moramo živjeti i to je to.
utjehe i prednosti sami moramo vidjeti. dok ih ne vidimo, možemo se samo tješiti. na žalost
duplo
Posljednje uređivanje od xxx : 06.02.2014. at 09:06
Anemona, ne moraš se na silu miriti. Jednostavno živiš, pa što ti život donese.... Zašto to mislim? Iz iskustva (ali ne s djecom nego s brakom). Ja sam se negdje s 33-34 godine svjesno prestala opterećivati time hoću li se ikada udati. Jednostavno sam digla ruke, pa kako ispadne... Otpustila sam to. Zaključila da je moj život moj život i da se nikog ne tiče što će od njega biti. To je za one koji su gledali izvana. Iznutra - pomislila sam "valjda dragi Bog zna bolje jer za sve postoje razlozi čak i kad ih ne vidimo" i prestala misliti o tome. Kako je dalje ispalo - u roku od godinu dana u moj život je ušao mm i stvari su u vrlo kratkom vremenu sjele na svoje mjesto. Što bi bilo da nije? Isto - živjela bih dalje, uživala u svom poslu, imala neke druge zanimacije i ne bi mi život ništa manje vrijedio da sam ostala neudana i bez djece. Bilo bi samo drugačije.
Tak nekak je bilo i našim s drugim djetetom. Za prvo smo se jako jaaako trudili, a za drugo zaključili - tja, idemo probati. Ako dođe odmah - dobro, ako ne dođe - opet dobro, ne treba biti nezahvalan, imamo jedno zdravo i najgore što se može dogoditi je da i ostane na tome. Dragi Bog zna bolje.
***
Još malo iskustva jedinaca: MM je jedinac (mama ga je rodila blizu 40-te, nakon dosta zafrkavanja i iz vrlo teške trudnoće). ONA se i dan danas pita što bi joj drugačije u životu bilo da se usudila roditi još jedno... Vjerojatno je to prirodno. S druge strane, mm-u to što nema braće nikad u životu to mu nije predstavljalo problem. To nije ni dobro ni loše, to je jednostavno tako i gotovo. To je na neki način kao da pitaš je li bolje biti štajaznam muško ili žensko. Glupa usporedba, ali nemam bolju. Nisam imala prilike iskusiti kako je to biti muško (mogu samo zamišljati prednosti i nedostatke, odnosno bolja riječ je razlike) ali nema načina kako da to iskusim. Čovjek vjerojatno više razmišlja o stvarima gdje ima kakvu takvu mogućnost odluke - ja se uvijek pitam što bi bilo da se nisam preselila u Zg ili da sam završila društveni studij, a ne prirodni... To je normalno, ali jedno je "pitati se" a drugo "opterećivati se".
Kad bolje razmislim - sve ti je to relativno. Onaj tko je jedinac, ima svoje iskustvo (koje može biti svakakvo), onaj tko ima braću opet ima svoje iskustvo (isto - bezbroj varijanti) i nema načina da svoje iskustvo zamijeni za nečije tuđe.
S druge strane - možda je pravo pitanje kako je to biti roditelj jednom djetetu ili većem broju djece. Ja sam vrlo kratko vrijeme bila roditelj jednom djetetu pa mi je danas relativno teško zamisliti kako bi izgledalo da smo imali samo jedno dijete. Neke stvari bi bile drugačije, logistika bi u većini situacija bila jednostavnija, ali sada kad su djeca veća (a imaju dosta zajedničkih interesa) pokazuju se prednosti - idu zajedno na ljetovanje bez nas, ponekad idu zajedno van bez nas, ali ima svaki i svoje društvo (uz dosta preklapanja jer su generacijski blizu). Ali to se odnosi samo na jedan relativno kratak period. Oni imaju svaki svoj život i svoje interese, pa će imati i svaki svoj put.
Kako će dalje organizirati svoj odnos, ovisi prvenstveno o njima. Neka mi nitko ne govori da JEDNAKO odgaja svu svoju djecu, jer to je kao prvo nemoguće, a kao drugo neizvedivo - nisu svi rođeni u istom trenutku, a čak i blizanci imaju svaki svoju osobnost koja i te kako utječe na odgoj. Dijete nije tabula rasa, ima svoj karakter i osobine dobivene rođenjem koje se razlikuju kod svakog pojedinca, pa ne možeš unaprijed znati što i kako.... Uostalom, bilo bi dosadno da sve možemo predvidjeti.
nisam vidjela ovaj tvoj post dok sam pisala svoj, da sam vidjela ne bih ja pisala.
Situacija je: imam jedno dijete i nastojim se s time pomiriti. Kako?
zar zaista misliš da postoji univerzalni odgovor kako se pomiriti s onim što ne želiš?
zar uopće misliš da postoji dovoljno dobar odgovor na to pitanje?
znaš i sama da ne.
Anemona, kao što sirius reče, ja recimo imam jedno dijete i ne osjećam da se imam sa čime nositi, a i ne razmišljam o prednostima i manama moje obitelji takve kakva je.
Da, recimo, imam kolegicu sa posla koja ima dvije kćeri koje su jako blizu po godinama pa ih svuda šalje zajedno (i same, npr. u kino), i to mi se čini zgodno, ali sam svjesna i da je to specifična okolnost te određene obitelji.
Ja iskreno ne mislim da itko (tko planira) ima djecu zato da im starije dijete ima društvo ili da ne ostane samo ili zato da ima dijete poslati sa nekim na klizanje, nego iz želje za djetetom (drugim,trećim ili petim). Ne mislim da je želja za drugim djetetom išta manja nego želja za prvim, pa u skladu sa time, ako nisi, probaj pročitati temu o izlaznim strategijama na potpomognutoj.
Hvala mima, naravno hvala i svima tko se javlja na temu, pročitala sam sve strategije uključujući i tu temu na potpomognutoj.
To uopće nije ni slično onom što pišem, a ovaj tvoj komentar je jako otrovan. Možda je u tvom stilu na kojeg su svi više-manje navikli, ali si njime pomalo prevršila mjeru. Stil nije opravdanje za bezobrazluk.
Posljednje uređivanje od mim : 06.02.2014. at 17:35
Žao mi je da si tako doživjela moj komentar jer nije bio namijenjen ni tebi ni ikojoj konkretnoj osobi. Ja sam samo htjela skrenuti pažnju na predrasude o manjku paznje petog djeteta zbog nedostatka vremena, kad postoji situacija di je tempo zivota takav da ostaje tri sata dnevno slobodno,i jedino dijete nije u mogucnosti primiti dovoljno paznje.
Trina, ako citiraš post i pišeš u jednini onda se sigurno ne može shvatiti uopćeno i upućeno svima. Dakle, mogla sam shvatiti samo tako kako si napisala. No hard feelings, ali bilo je bezobrazno s tvoje strane-tim više što ne znaš ništa o mom osobnom iskustvu.
Nisam Mim mislila na tebe,tebe sam citirala jer sam s tobom usla u tu temu. Niti sam na tebe mislila, niti sam htjela omalovaziti zene u takvim situacijama,poanta je bila da to sto je neko dijete jedinac ne znaci da ima svu potrebnu paznju, isto kao sto ne mora znaciti da petom djetetu fali paznje. Sve ovisi o zivotnim uvjetima, o prioritetima ili karakteru roditelja.
moja mati je jedinica, ja sam jedinica i moj sin je jedinac.
ja recimo nikad nisam imala želje za bratom ili sestrom i dobivala sam teže pop .....se kad bi se u mojoj kući pojavio tko od rođaka mog uzrasta , a moj sin još povremeno jamra za bratom ili sestrom.
eto svi smo različiti .
isto tako mislim da sam se ranije udala i ranije rodila da bih se odlučila i za drugo.
Mislim da je sve individualno i da svakako, azo po ničemu, 'biti jedinac' neće utjecati na osobu posebnije od bilo kojeg drugog atributa koji ta osoba posjeduje.
Posljednje uređivanje od Doga : 07.02.2014. at 09:26
opustite se, mm je jedinac,10 godina smo u braku i mogu sa sigurnošću reći: nije sebičan. jel dijelio igračke kad je bio mali uopće mi nije bitno.
ja sam jedinče i spremna sam dijeliti, dati, darovati, posuditi, uvijek mi se čini da je drugima potrebnije nego meni, spremna sam se dogovoriti, popustiti, odustatati- stvarno je sa mnom lako.
ali jako, jako volim biti sama i kad dugo vremena nisam sama postanem bijesna zvijer. pitam se jel to ima veze s mojim odrastanjem i svim onim mirnim jutrima koje sam provela sama doma (kad sam išla popodne u školu)?
što se tiče djece, dugo smo imali jedno i kad bi me pitali bilo što odgovrala sam : jedno dijete - pametnom dosta! sad kad mi kažu treće i sl. kažem samo : djeca su precjenjena ! ili :djeca su užasan davež!, jer sam previše licemjerna da bi odgovorila: što te briga!
mamitzi sad si me podstakla da razmišljam i o svom odrastanju
jer kod mene identično što se tiče vremena kad moram biti sama
nisam jedinica ali moja sestra je starija 9 godina, tako da sam dosta vremena provodila sama doma
i dan danas se sjećam tog vremena s nostalgijom, nikad mi nije bilo dosadno
a i sad pokazujem znakovi samodostatnosti
moguće da je to i do karaktera i da bi takva bila i da nas je petero
a možda i ima neke veze, tko to zna...
na temu imam samo reći da je jednostavno različito, imati jedno ili više, nije bolje, nije gore nego drugačije
i ako čovjek ima realne, objektivne razloge zbog kojih ne može/ne želi imati više djece, neka zahvali životu na ovome koje ima
ali ako postoji i malo volje, želje, htijenja - treba skočiti srcem u to i živjeti ono što sanjaš, jedan je život...
Ja imam tri godine mlađu sestru, vječito smo skupa bile, u istoj smjeni ali svejedno obožavam biti sama.
Možebit da ima veze i sa time tko je odrastao sam, ali mislim da je to više neka urođena potreba.
Posljednje uređivanje od Kosjenka : 09.02.2014. at 08:34
a moguće da je
ali hoću reći da skoro pa da nisam iskusila kako je to kad vas je dvoje solo kući
ovako naučiš sam pa ni ne znaš drugačije
iz mojih cipela
mene je strašno smetalo što nemam sestru približnih godina s kojom bi imala više zajedničkog
ali eto, i moje su skoro tolika razlika, pa mi se čine puno bliže nego je to u mom slučaju
ma nema pravila, previše faktora igra kad je riječ o bliskosti braće i sestara
imam primjera gdje su godinu razlike a nemaju bliskosti
nekako mi je to tužnjikavo...
[QUOTE=Kosjenka;2570164]Ja imam tri godine mlađu sestru, vječito smo skupa bile, u istoj smjeni ali svejedno obožavam biti sama.
Možebit da ima veze i sa time tko je odrastao sam, ali mislim da je to više neka urođena potreba.[/QUOTE]
X, ista situacija.
volim se družit s drugima al isto tako uživam družit se sa samom sobom.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
