 |
|||
Obitelji s jednim djetetom
Potakla me druga tema da otvorim temu o obiteljima s jednim djetetom - dobrovoljnim i onim ne dobrovoljnim.
Zanimaju me vaša iskustva, kako ste si to sve posložili "u glavi", glupo je reči prednosti i nedostaci, ali i to,...?
"Nedobrovoljni" kako ste se pomirili s time?
...
Ne pada mi sad drugo na pamet, ali nadopunim kasnije.
Ja si nisam trebala nista posloziti u glavi. Nemam zelje za drugim. Dok sam bila trudna i dok je kcer jos bila beba mislila sam da cu imati jos jedno kad pozelim. Nikad nisam pozeljela.
Pojma nemam zasto. Valjda kombinacija genetike, mog djetinjstva i trenutnih okolnosti.
Jos da dodam, kad gledam obitelji s vise djece, nikad nemam osjecaj da mi nesto fali. Bas je onako kako treba biti.
U glavi sam si posložila tako da je onako kako je moralo biti, no u srcu mi je ostala želja za djetetom. Ne znam dokle ide moja želja jer bi možda bila ista i da imam dva djeteta. Uz tu želju ponekad idu i snovi, no što se tiče moje obitelji, ona je tu, ima tri člana i nju uopće ne gledam u kontekstu da ima viška ili manjka i sretna sam u njoj i s njom. Ništa više ne bi bila sretna da imam više djece.
Ovako i kod mene. Jednostavno se osjećam potpuno ovako.enela prvotno napisa
A kako se vi nosite s komentarima okoline, odnosno ima li uopće negativnih komentara?
Nekako se uvijek idealizira obitelj s dvoje-troje djece, a nama o nama govore kao o "zakinutima"
Mene osobno jako smeta ta priča o "zakinutosti", jer se očito nisam još pomirila s time da imamo jedno dijete, pa je priča o "zakinutosti" samo dolijevanje ulja na vatru.
Bilo je povremenih komentatora, ali kad su vidjeli da me to uopce ne dira, odustali su.
I uopce ne mislim da je moje dijete zakinuto. Ili da bi bila bolja/gora da ima sestru/brata.
A što vas briga što tko misli? Zašto se uopće zamarate? Što mislite, koliko komentara sam ja dobila na računa svojih četvero djece? Kad bih se ja obazirala na ljude oko sebe, imala bih dvoje djece, sina i kćer, oboje bi trenirali neki sport, ja bi pekla kolače svaki vikend i znala bih kuhati. Ljudi su pokvareni i zločesti. Uz sve to, ljudi gledaju iz svoje perspektive, pa nekad, kad i ne žele biti otrovni, ipak ispadnu. Ali da se nešto živciram oko tuđih komentara, baš i ne.
Anemona, oprosti, ali ne vidim po čemu je ova novootvorena tema različita od već postojeće?
http://forum.roda.hr/threads/83931-O...jednom-djetetu
Pitaš potpuno isto pitanje, kao i otvaračica prethodno navedenog topica.
Superman, sve ok. Meni je različita po tome, što na onoj temi otvaračica teme još uvijek dvoji da li će imati još djece ili ne i tada je večina komentara usmjerena na pozitivne strane imanje više djece, a ja sam ovu temu zamislila kao javljanje obitelji s jednim djetetom, koje će definitivno ostati na jednom dobrovoljno ili "prisilno".
Znači ne treba nitko napominjati dobre strane imanja više djece, jer se tu ne radi o tome, radi se o tome da imaš jedno dijete i na tome ostaješ.
Kao podrška ovim "nedobrovoljnim", iskustva drugih obitelji s jednim djetetom,...
Posljednje uređivanje od Anemona : 03.02.2014. at 09:53
Htjela sam još jedno kad sam bila trudna. Jako. Jer unatoč teškoj trudnoći s komplikacijama (hematom, krvarenje, kontrakcije kroz cijelu trudnoću) i mirovanjem, beskrajno sam uživala u tom stanju, naročito kad je krenulo micanje bebe...
Ali situacija se tako krenula odvijati s rođenjem djeteta da nam se obitelj krenula raspadati. Razlozi nebitni za ovaj topic.
I sazrijevala je odluka da u takvim uvjetima sigurno neću imati drugo dijete. Pregrmila sam to lako. Jer sam znala da još jedno dijete ne bi popravilo stvar
među nama roditeljima, a ako se odlučimo razići da će mi puno teže biti s dvoje + pas kojeg imam.
Tako je i bilo. Danas se ne osjećam zakinuto, neispunjeno, niti išta slično.
Mislim da stvarno imam savršenu obitelj. Moj mali muškarac, odani dlakavac i jedna mala mama...
Ne žalim što nisam imala još jedno.
Uživam u svakom trenutku u kojem se mogu posvetiti svom sinu. U tim trenucima, ne fali nam nitko
Ja sam jedinica, i nisam bila nimalo zakinuta za drustvo vrsnjaka jer nas je sestero bratica i sestricni slicne dobi. Rodjendani, ljetovanja, vikendi, sve smo provodili zajedno, do svojih 30-tih sam imala sve bake i djedove. No da sam odlucila ostati na jednom djetetu mislim kako bi bilo zakinuto, osim roditelja prakticki ne bi imalo blizih rodjaka, s moje strane samo jednu baku, s muzeve jednog strica i to je to, premalo.
Trina, ti si zdravi razum ovog foruma! Svaka ti je na mjestu.
Uostalom, John Lennon davno je rekao "Život je ono što nam se događa dok mi smišljamo druge planove..."
Ovaj topic zapravo dobro pokazuje koliko smo mi opterećeni time "što će reći selo...". Nije to od jučer, a bome ne mogu ni za sebe reći da sam se uspjela izvući iz toga. Možda bi na podforumu "kutak za filozofski trenutak" trebalo otvoriti neku temu o tome koliko nam je bitno što ljudi kažu.
Anemoni ovaj topic treba da posloži svoje misli, a nama očito isto treba da komentiramo. Eto, nisam iznimka...nisam ni po čemu drugačija od moje bake i njezinih sestrični koje su komentirale štajaznam rođakinju koja se nikad nije udala "...a bila je feš". Njima je bilo nezamislivo da se žena njihovih godina (btw. koja je imala svoju karijeru, svoj stan, svoje hobije i svoj samodovoljan život) jednostavno nije HTJELA udati. A tak je i danas. Iskusila sam to na svojoj koži jer do iza tridesete nisam imala ni stalnu vezu ni muža ni djecu, pa su me gledali ovak:
Baš se pitam otkud ljudima ideja da standardna obitelj "tata + mama + dvoje djece" prevladava... Glupo mi je navoditi statistiku jer ne znam kako se računa.
Evo ovako stoje stvari u razredu mog sina:
8 obitelji s jednim djetetom
9 obitelji s dvoje djece
2 obitelji s troje djece
1 obitelj s petero djece
Od toga - jednoroditeljskih obitelji ima najmanje tri.
***
Anemona, nadam se da će ti ovi topici pomoći da danas sutra budeš u miru sa svojim izborom (odnosno s time kako stvari ispadnu) bez obzira na konačni broj djece. Obitelji s jednim djetetom danas ionako nisu iznimka, vjerojatno ih ima više nego svih ostalih, ali statistika je redovito iskrivljeno prikazivanje stvari jer dovoljna ti je jedna veća obitelj da podigne prosjek svima.
Hvala Peterlin, ne mirim se, jer to nije moj izbor, ali morati ću.
Anemona , ne ide lako kad mislis da nesto moras izabrati.
Nije 100% isto , ali nedavno sam bila na kongresu o problemima djece sa srcanim bolestima u odrasloj dobi.
uglavnom , neki uobicajeni stav do nedavno je bio da se zenama sa najtezim srcanim greskama trudnoca ne preporuca, zapravo cak i zabranjuje.
Ali sad vecina srucnjaka ( bilo ih je puno iz raznih zemalja) ima stav da je zenino pravo da odluci , a njihova obaveza da podrzi uz objasnjenje koliki je rizik u igri.
Cak i za zene sa najtezim greskama , za koje je preopasno da iznesu trudnocu do kraja , prikazu im opcije da mogu biti trudne i odabrati prijevremeni porod u 32 tj . jer je to najmanji rizik za njih.
zapravo , hocu reci da je uvijek tesko kad zena misli da nesto mora .
Mozda je lakse kad su zaista ta vrata zatvorena , kad se promjeni stanje u obitelji, kad zbog neplodnosti trudnoca nije uopce moguca...
moram ovo potpisati
uvijek mi se svidi što Trina piše
Nikad se ne zna....
Ja sam nakon rođenja prvog djeteta, odlučila da bi i drugo. PA ta trudnoća nije dobro prošla, pa je trebalo napraviti pauzu.
Kako je vrijeme prolazilo moja želja za drugim djetetom je bivala sve manja.
Sad mi je ovako dobro i više ne razmišljam o tome. Nas troje smo obitelj i meni nitko više ne fali.
Prvo ti moram reći da te stvarno lijepo čitati, glas razuma ovog foruma kako je netko rekao
A sad, zašto me briga što tko misli...a boli me, ne mogu si pomoći, kad mi netko dijete naziva zakinutim.
A još najgore od svega mi je kad se počne o tome kako nas jednog dana neće biti, i kako djete neće imati nikog svojeg.
Iako moja odluka čak ne mora biti konačna, imam "tek" 31 g. i mogla bi realno imati još djece, ali u ovom trenutku si to ne mogu ni zamisliti.
Evo ja se mirim sa svime, jedino s ovime ne. Ne znam zašto, ali to me najviše boli, a dijete ima 7 bratića/sestrični, a s 4 od 7 je svaki dan po 8 sati dnevno.Prvo ti moram reći da te stvarno lijepo čitati, glas razuma ovog foruma kako je netko rekao
A sad, zašto me briga što tko misli...a boli me, ne mogu si pomoći, kad mi netko dijete naziva zakinutim.
A još najgore od svega mi je kad se počne o tome kako nas jednog dana neće biti, i kako djete neće imati nikog svojeg.
Iako moja odluka čak ne mora biti konačna, imam "tek" 31 g. i mogla bi realno imati još djece, ali u ovom trenutku si to ne mogu ni zamisliti.
Od rođenja nikad nije bio "jedinac", uvijek imamo nekog kod nas, ali što će biti jednog dana, kad nas ne bude,...?
ja računam da će imati prave prijatelje. baš smo nekidan razgovarali o tome kako obitelj dobiješ, a prijatelje biraš. nemaju svi idilične odnose u obitelji. ja nisam jedinica i dobra sam s bratom, ali imam i par prijateljica koje su mi bliske kao sestre (iz onih idiličnih obitelji)
daj, ne brinite se.
ja imam i brata i sestru, a gdje su mi? ok, znam da ih imam, ali često to i nije baš dovoljno.
a kada nešto trebam trčim susjedi ili frendicama koje su mi tu.
par puta je moja starija susjeda govorila svojoj kćeri, eto, nisi sama dok mene imaš, kasnije...
pa sve nekakva tuga i sjeta... a ja govorim a ja? šta sam ja tu? i ja i ovaj.. neš ti - sestra.
ma dajte molim vas. te su krvne veze stvarno precijenjene.
ne razumijem zašto bi jedinci bili "zakinuti" u bilo kojem smislu? bit će da je to do opće rasprostranjene mentalne slike obitelji koja se sastoji od mame, tate, sina i kćeri... a zašto bi moralo biti baš tako i jeli to baš tako, lijepo je pojasnila Peterlin.
umjesto što razmišljaš o tome "što će biti jednoga dana kad nas ne bude?", razmisli što bi mogla(i) danas raditi sa svojim djetetom da si na kraju dana možeš reći: "baš smo se super danas proveli"! (ovo sam naučila od straycat na jednom drugom topicu, i ta mi je rečenica puno pomogla u nekim mojim teškim trenutcima...hvala ti, stray!)
Hm, valjda će imati svoju obitelj, ženu, djecu.
Superman, hvala na savjetu, ja se s svojim djetetom odlično zabavljam. Imali smo sjajan vikend iza sebe, baš se poklopilo da smo imali puuuno vremena za zabavu. Ne sjedim ja doma za stolom i žalujem za drugim djetetom, dok život stoji.
To su nekakve moje unutarnje dileme s kojima se moram pomiriti.
ukoliko izbora nema, onda ti je ovakvo razmišljanje na razini, kako kaže enela, šbbkbb. tko zna što će biti jednog dana kad vas ne bude?
a možda će m živjeti u australiji pa će se jednom godišnje viđati.
a možda se neće ni viđati jer uopće nisu bliski.
a možda bi bilo baš genijalno da imam troje jer se ovo dvoje neće slagati, a treće bi bilo srodna duša....
a možda bi bilo još genijalnije da moja djeca imaju sedam bratića i sestrični. što nemaju. možda bi bilo super da je moja sestra ranije rodila pa da su bliže godinama.
il, da sam ja ranije rodila drugo, pa bi bili možda bliskiji, djelili zajedničke interese...
a možda su u šumi
jednostavno, život je prenepredvidljiv, a da uopće razmišljaš o tome što će biti za toliko godina.
a ako izbor postoji, onda ti je ipak mjesto na onom drugom topiku
da me se krivo ne shvati, izbor pod uvjetom da želiš još djece, što anemona očito - želi.
Ont.
Ja imam brata koji je od mene mlađi 8 godina. Iskusila sam što znači biti jedino dijete i sjećam se toga. Niš mi nije falilo...
Brat - kad se rodio, ne mogu reći da mi je nešto smetalo, taman mi je bilo dobro što se fokus roditeljske pažnje preselio na drugo biće kad je meni odgovaralo imati malo slobode, he he he.... Ponekad si mislim da sam imala i previše slobode, ali nije mi naškodilo - naprotiv.
Dalje - s bratom sam počela normalno komunicirati "kao s odraslim" tek kad je zaista odrastao, tj. kad se vratio iz vojske. Prije toga - bili smo dva svijeta. Baš nemam osjećaj da sam uopće imala neki bratski odnos s njim - dugo duuugo... iako sam ga često vukla sa sobom, on pozna većinu naših prijatelja i dobro se snalazi u našem proširenom društvu.
I danas smo dva svijeta (ne zbog godina - nema to veze, možda bi bilo isto i da smo generacijski bliže), iako ima nešto preklapanja - taman toliko da fino funkcioniramo, a ne idemo si na živce. On je samac, pa obožava moje sinove i oni njega - više imaju zajedničkih tema mm i dečki s mojim bratom nego ja
I da - nikad, nikad u životu nisam poželjela imati sestru. Ovak mi je baš dobro. Imam brata, a nikad nismo bili rivali - odrasli smo zapravo oboje skoro kao jedinci, he he he...
ja se ne susrećem često s komentarima okoline no i kad se susretnem ne diraju me uopće. Znam da bi ionako imali neki komentar jer smo mi narod koji obožava komentirati druge po svojoj mjeri, a ne prihvaćati ih onakve kakvi jesu.
A tek kad se na forumu uključi brojanje djece, iz velikog broja postova izvire nekakvo sažaljenje prema obiteljima koje nisu po mjeri pisca. Tu znam imati potrebu da se uključim no kako nisam jaka na riječima obično odustanem od postanja.
Anemona, a jesi li ti jedinica ili imaš brata ili sestru ?
Kad dođu neki životni problemi ili koječega prijateljice odu i otpile te a sa sestrom se posvađaš bezbroj puta i pomiriš i znaš da je uvijek "tvoja" sestra. Čujemo se skoro svaki dan.
Željela bi da ima nekog takvog uz sebe s kim će se svađati,miriti i nikad neće biti "sam".
Kako tko.
Brata.
Ja ne znam šta bih napisala na ovu temu jer me ovakve muke i dileme ne diraju baš.
Uopšte ne razmišljam šta će N jednog dana kad nas ne bude. Možda će imati muža i decu, možda ženu i usvojenu decu
Mene konkretno muči, (tj. potencijalno jer još nisam skroz odustala od drugog deteta) što JA neću imati još jednu bebu, dojiti, nositi, cucati, brisati nos i guzicu. Krajnje sebično.
Inače, ja sam jedinica. I ne mogu baš da kažem da mi nešto fali.
I kad mojih roditelja jednom ne bude imaću MMa i svoje dete.
MM ima brata. Koga kao da i nema. Seti ga se jednom godišnje i to ne za rođendan.
onda vjerojatno ovo što si rekla da te najviše boli o zakinutosti ima podlogu u stvarnom životu , znaš što je imati brata ili sestru u pozitivnom smislu i željela bi da to iskusi i tvoje dijete
Ono što ti samo mogu reći da ćeš s vremenom ipak to odbolovati do tada imaš pravo na žaljenje pa koliko god trebalo.
a ja sam isto u ovom sebičnom filmu, možda zato što s bratom nemam neki bliski odnos
Hm, ovo zvuči jako općenito i zapravo neodređeno.
U svojoj okolini imam primjere odraslih ljudi (ma ne samo odraslih, nego već i ostarjelih!) koji su u teškom sukobu s braćom/sestrama, i to tako da već godinama ne razgovaraju. Nije to uvijek idilično, može biti i sasvim suprotno.
e da, što se tiče komentara, odhebavam ih u troskoku
najviše je onih koji se zgražavaju što imamo (samo) jedno dete jer nam nacija izumire.... njih pozovem da umesto mene rode petoro, a ućute
ostali me pile sa: kako ti nije žao da bude jedinica, tu mala sama objasni da više voli tako jer je onda sve samo za nju LOL
i na kraju oni koji komentarišu da nam fali muško dete, jer je ipak MUŠKO muško, oni me najviše nerviraju
svašta ljudi sebi dopuštaju
dupli...
Posljednje uređivanje od vissnja : 03.02.2014. at 23:14
Ne razumijem kako si određeni broj ljudi daje za pravo da komentira tako intimnu odluku kao što je to broj djece u nekoj obitelji ne pitajući se recimo može li dotični par imati još djece. Mi ne možemo više. Na sreću, pa nikada nismo ni poželjeli imati drugo dijete (još u vrijeme kad je to bilo moguće). Za MM-a ne znam, ali kad se rodila naša kćer shvatila sam da je sve potpuno. Konačno. Točno onako kako treba biti. I danas tako osjećam.
Potpuno mi je neumjesno od bilo koga čuti te, već poznate, rečenice. I nepotrebno mi je davati bilo kakve odgovore jer ne osjećam da ih trebam ikome dati.
Zamljivo, najviše takvih komentara čujem od roditelja kojima su se djeca većinom "zalomila". Dakle, nisu izabrali svjesno da ih imaju više nego su stihijski odlučivali o rođenju svakog u vrijeme kad je već nastalo. Meni osobno velike obitelji s više djece (pri tom mislim na više od troje) nikada nisu djelovale idilično pa mi ni u snu ne pada na pamet da tako nešto kažem. Tuđi izbor me se ne tiče, ali se nikoga ne tiče ni moj osobni.
U zadnjih nekoliko godina na pitanje: "Zašto nemate više djece?" odgovaram protupitanjem: "A zašto vas to zanima??" I tu završi svaka komunikacija.
Moj brat i ja ne razgovaramo već preko 15 godina. Dok smo "razgovarali" to su bile svađe i tučnjave. U jednom trenutku smo valjda to prerasli i shvatili da je bolje za oboje da se ne vidimo i ne čujemo. Ništa mi ne fali, vjerojatno ni njemu...
Veliki X
ali vidimo da ima i takvih, i to gotovo na svakom koraku, i brojnim temama.
Iako vidim da to nije samo ovako jednostrano (znači ne komentiraju se samo roditelji s jednim djetetom), Trina je rekla da i višebrojne obitelji itekako dobivaju svoje komentare.
Bit će da je do ljudi koji jednostavno imaju potrebu svoje mišljenje svud gurati kao jedino ispravno.
Mislim da ću i ja poput mim odgovarati protupitanjem
Protupitanja su uvijek učinkovita, to je istina
A u ovom konkretnom slučaju i nema pravog odgovora, jer ljude nešto često zanima tek toliko da bi vodili neki razgovor, umjesto da mudro šute. A i ako ih baš zanima, to je zato što su preradoznali
viš, ovo je dobro znatiProtupitanja su uvijek učinkovita, to je istina
:
Ovo s protupitanjima me podsjetilo na mladost i Ericu Jong (Strah od letenja):viš, ovo je dobro znati
Pitanje: Zašto Židovi na svako pitanje odgovaraju protupitanjem?
Odgovor: A zašto Židovi ne bi smjeli na svako pitanje odgovoriti protupitanjem???
Jedini ispravni broj u imanju djece je 2 i to po mogućnosti sina i kćer, jel kćer će eto više ostat uz mater i oca i brinit se za njih a sin za nastavak loze. Eventualno se može imati troje, ako je prvo dvoje istog spola pa onda treba treće da ima netko nastavit lozu ili ostat uz mater.
Ja imam dva sina ikad nekad zacvilim da bi treće svima je jasno da bi ja zapravo curicu, da imam kome haljinice oblačit i kečke vezat i da ostane uz mene jel. Nikako mi nije jasno šta bi ja s eventualnim trećim muškim trebala, ići na četvrto ili se možda zamjenit s nekim tko je u istom problemu.
uglavnom nemam što reći pametno na temu ali samo sam se došla opet i nanovo čuditi kako si ljudi daju za pravo komentirati takve intimne odluke.
A i imam pitanje. Kako recimo funkcionira to kada kod jednog partnera postoji velika želja za drugim djetetom a kod drugog ne?
E za to, Kosjenka, moraš na onaj drugi topic
Tako je.
Baš, to je pitanje postavljeno u prvom postu na drugoj temi
Braće i sestre na neki način i služe za to da se svađaš miriš dakako da svi imaju različite karaktere zato se i svađaju. Posvađali smo se x puta ali preko svega pređeš ipak nije krv voda. Te osobe što su godinama u svađi sa svojom braćom i sestram valjda samo to govori nešto o takvim osobama. Meni je to nezamislivo.
A vidiš i ja sam mislila da to anemonu muči, da MM nije do drugog djeteta. No valjda sam fulala.
Ono što sam primjetila je da ne znam zašto kad pričamo o svojoj djeci (i broju djece), često roditelji s jednim djetetom na to pitanje onako nekako neugodno odgovaraju "Imam jedno dijete." Ne znam čemu ta "neugoda" valjda zbog tih likova koji komentiraju zakinutost i sl. Bogu hvala jedno al vrijedno.
Meni se kao prednost imanja jednog djeteta čini to što mu se definitivno možeš više posvetit jer nije isto podijelit par sati (nakon posla a prije spavanja) na jedno, dvoje, troje ili više djece. S jednim djetetom možeš zgibat na kraj svijeta, organiziraš se dok si rekao keks...osim naravno ako dijete nije kompliciranije nego drugih dvoje-troje
Šalim se malo al pokušavam naglasiti prednosti.
U svakom slučaju teže je onima čiji to nije izbor. Šta ja znam ako nisu medicinke prepreke, ja bih pokušavala dovesti vodu na svoj mlin kako-tako.Vjerujem da mi ni posvajanje ne bi bila strana opcija al to su sad intimne stvari svakog para.
OT Moja brojka je bila 2, iako mi je i troje prekrasno al sad samo iznalazim razloge da razuvjerim MM jer nema šanse više (imam neke objektivne razloge zdravstv.prirode a bome i približavam se 4.-om desetljeću).
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom