Ne razumijem kako si određeni broj ljudi daje za pravo da komentira tako intimnu odluku kao što je to broj djece u nekoj obitelji ne pitajući se recimo može li dotični par imati još djece. Mi ne možemo više. Na sreću, pa nikada nismo ni poželjeli imati drugo dijete (još u vrijeme kad je to bilo moguće). Za MM-a ne znam, ali kad se rodila naša kćer shvatila sam da je sve potpuno. Konačno. Točno onako kako treba biti. I danas tako osjećam.

Potpuno mi je neumjesno od bilo koga čuti te, već poznate, rečenice. I nepotrebno mi je davati bilo kakve odgovore jer ne osjećam da ih trebam ikome dati.
Zamljivo, najviše takvih komentara čujem od roditelja kojima su se djeca većinom "zalomila". Dakle, nisu izabrali svjesno da ih imaju više nego su stihijski odlučivali o rođenju svakog u vrijeme kad je već nastalo. Meni osobno velike obitelji s više djece (pri tom mislim na više od troje) nikada nisu djelovale idilično pa mi ni u snu ne pada na pamet da tako nešto kažem. Tuđi izbor me se ne tiče, ali se nikoga ne tiče ni moj osobni.

U zadnjih nekoliko godina na pitanje: "Zašto nemate više djece?" odgovaram protupitanjem: "A zašto vas to zanima??" I tu završi svaka komunikacija.