Anemona, ne moraš se na silu miriti. Jednostavno živiš, pa što ti život donese.... Zašto to mislim? Iz iskustva (ali ne s djecom nego s brakom). Ja sam se negdje s 33-34 godine svjesno prestala opterećivati time hoću li se ikada udati. Jednostavno sam digla ruke, pa kako ispadne... Otpustila sam to. Zaključila da je moj život moj život i da se nikog ne tiče što će od njega biti. To je za one koji su gledali izvana. Iznutra - pomislila sam "valjda dragi Bog zna bolje jer za sve postoje razlozi čak i kad ih ne vidimo" i prestala misliti o tome. Kako je dalje ispalo - u roku od godinu dana u moj život je ušao mm i stvari su u vrlo kratkom vremenu sjele na svoje mjesto. Što bi bilo da nije? Isto - živjela bih dalje, uživala u svom poslu, imala neke druge zanimacije i ne bi mi život ništa manje vrijedio da sam ostala neudana i bez djece. Bilo bi samo drugačije.Anemona prvotno napisa
Tak nekak je bilo i našim s drugim djetetom. Za prvo smo se jako jaaako trudili, a za drugo zaključili - tja, idemo probati. Ako dođe odmah - dobro, ako ne dođe - opet dobro, ne treba biti nezahvalan, imamo jedno zdravo i najgore što se može dogoditi je da i ostane na tome. Dragi Bog zna bolje.
***
Još malo iskustva jedinaca: MM je jedinac (mama ga je rodila blizu 40-te, nakon dosta zafrkavanja i iz vrlo teške trudnoće). ONA se i dan danas pita što bi joj drugačije u životu bilo da se usudila roditi još jedno... Vjerojatno je to prirodno. S druge strane, mm-u to što nema braće nikad u životu to mu nije predstavljalo problem. To nije ni dobro ni loše, to je jednostavno tako i gotovo. To je na neki način kao da pitaš je li bolje biti štajaznam muško ili žensko. Glupa usporedba, ali nemam bolju. Nisam imala prilike iskusiti kako je to biti muško (mogu samo zamišljati prednosti i nedostatke, odnosno bolja riječ je razlike) ali nema načina kako da to iskusim. Čovjek vjerojatno više razmišlja o stvarima gdje ima kakvu takvu mogućnost odluke - ja se uvijek pitam što bi bilo da se nisam preselila u Zg ili da sam završila društveni studij, a ne prirodni... To je normalno, ali jedno je "pitati se" a drugo "opterećivati se".
Kad bolje razmislim - sve ti je to relativno. Onaj tko je jedinac, ima svoje iskustvo (koje može biti svakakvo), onaj tko ima braću opet ima svoje iskustvo (isto - bezbroj varijanti) i nema načina da svoje iskustvo zamijeni za nečije tuđe.
S druge strane - možda je pravo pitanje kako je to biti roditelj jednom djetetu ili većem broju djece. Ja sam vrlo kratko vrijeme bila roditelj jednom djetetu pa mi je danas relativno teško zamisliti kako bi izgledalo da smo imali samo jedno dijete. Neke stvari bi bile drugačije, logistika bi u većini situacija bila jednostavnija, ali sada kad su djeca veća (a imaju dosta zajedničkih interesa) pokazuju se prednosti - idu zajedno na ljetovanje bez nas, ponekad idu zajedno van bez nas, ali ima svaki i svoje društvo (uz dosta preklapanja jer su generacijski blizu). Ali to se odnosi samo na jedan relativno kratak period. Oni imaju svaki svoj život i svoje interese, pa će imati i svaki svoj put.
Kako će dalje organizirati svoj odnos, ovisi prvenstveno o njima. Neka mi nitko ne govori da JEDNAKO odgaja svu svoju djecu, jer to je kao prvo nemoguće, a kao drugo neizvedivo - nisu svi rođeni u istom trenutku, a čak i blizanci imaju svaki svoju osobnost koja i te kako utječe na odgoj. Dijete nije tabula rasa, ima svoj karakter i osobine dobivene rođenjem koje se razlikuju kod svakog pojedinca, pa ne možeš unaprijed znati što i kako.... Uostalom, bilo bi dosadno da sve možemo predvidjeti.
 |
|||
Odgovori s citatom