drage moje,
da vam se malo pojadam...
rodila sam prije mjesec i pol i dojenje je doslovno od prvog trena problem! curica nikako nije znala uloviti cicu, napravila mi je rane i kraste ( inace imam uvucene bradavice )., onda me snasao zastoj mljeka, koji nikako nisam mogla rijesiti, oblozima, masazom, izdajanjem, nikako.. to je preslo u upalu pa sam zavrsila na antibiotiku 10 dana. pred dva tjedna sam zavrsila antibiotik, međutim pred par dana se upala vratila, ovaj puta puno gora, jaca i bolnija.. sada opet pijem antibiotik :/
ovaj puta me ne boli samo ta cica, nego i leđa, vrat, kicma, cijela ta strana, jucer nisam mogla podici tu ruku.. katastrofa.

ovo mi je drugi dijete, prvo sam dojila godinu i pol i od prvog dana nije bilo bas nikakvih problema.. da vec iz iskustva ne znam, da dodjenje stvarno moze biti predivno, vec bi odavno odustala, a bome me nitko nebi mogao niti kriviti... kako god, dati cu nam jos sansu, koliko god treba, ali sada vec razmisljam da razumijem mame koje imaju ovakvo iskustvo sa prvim djetetom i onda prestanu dojiti brzo, jer je jednostavno pre naporno i pre bolno.. sada ih potpuno shvacam!

kad se sjetim da cu narednih 10 dana muciti i svoju curicu ( od proslog antibiotika je imala jake grceve, a vidim da se sada opet ponavlja stvar ), dodje mi slabo

i znate sta? stvarno postoje djeca koje krivu cicaju! nema to veze sa polozajem, ja sam znala sto trebam napraviti , kako bi trebala namjestiti dijete, da jako otvori usta itd.itd., ali to jednostavno nije islo kako treba..
ajde, sada ima mjesec i pol pa ima dovoljno snage da kada povuce, uvuce dobar dio bradavice, ali i dalje ne otvara usta dovoljno jako, bradavicu liže, ne cica ju.. ma joooj, sou program!

eto, samo sam se htjela malo pozaliti ovdje ...