Nisu mediji samo televizija i internet. Medij je sve što prenosi informacije. I tiskani i elektronički i audiovizualni.
Knjiga, strip, plakat, letak, radio, film...
 |
|||
|
|
|||
Nisu mediji samo televizija i internet. Medij je sve što prenosi informacije. I tiskani i elektronički i audiovizualni.
Knjiga, strip, plakat, letak, radio, film...
XZuska prvotno napisa
ne, mislim da nije u tome stvar. Djevojčica sa šibicama je priča H. C. Andersena, nije klasična bajka bazirana na mitu. U Snjeguljici i Crvenkapici zlo je prikazano vrlo pojednostavljeno, crno bijelo. Kao i grčki mitovi koje ste spomenuli, tu se s dobrom ni zlom nitko previše ne zamara, bitna je samo volja bogova. I meni su bili superA Andersen je pisao sasvim drugačije, njegove su priče često teške za čitanje, recimo Mala Sirena, Ružno pače - uvijek se provlači neka tuga koju ne može riješiti ni čarolija ni lijepi princ. Slično kao kod O. Wildea, pada mi na pamet Sretni princ, kakva tuga... i to djeca osjete.
Moja mama je maloj čitala Basne Leonarda da Vincija. E to su mračne priče... I pitam mamu, čuj, nije li to za nju malo predepresivno? A što da radim, kaže ona, kad baš to hoćemeni jedino nisu sjele ezopove basne, dok sam ih u izvornom obliku čitala djeci. al, ono, brutalne su do kraja
što god da napravi, vuk uvijek pojede janje, nema mu spasa
Ako netko misli da su Grimove i Perraultove bajke originalne, također je u krivu. Što bi bilo to kolektivno iskustvo u izvornom obliku možemo samo nagađati. Neke narodne priče koje sam čitala u obliku kako su ih govorili kazivači (to je većinom ipak zapisano kasnije, negdje u 20. st.) za nas danas nemaju ni glavu ni rep i pune su detalja koje ne bi pri zdravoj pameti pričali djeci. A nekad su se pričali za zabavu cijeloj obitelji, pa tko čuje čuje
Pa evo na brzinu presjeka:
Dječje predstave u kazalištima:
http://www.klinfo.hr/dogadjanja/pred...aliste-tresnja
http://www.czk-novi-zagreb.hr/hr/pre...striborova,482
Dječji filmovi (bez obzira na kritike): http://www.segrthlapic.hr/
Dječje igračke: http://toporko.com/toporko/Katalog/Katalog.html
Web stranice (stavljam doslovce prvu na koju sam nabasala): http://www.pjesmicezadjecu.com/bajke...-prascica.html
Eto, to su samo neki primjeri - ima ih moooore...
Ovo je točno, ali dok su djeca mala, NAŠE životno iskustvo služi kao sito i rešeto.
Uostalom, pomikaki je lijepo napisala da je usmena književnost (izvorna) bila bez cenzure i za sve generacije, pa tko čuje - čuje.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 05.02.2014. at 12:24
Inače, nešto bolji uvid u narodne priče (naše) dobije se ovdje: http://dzs.ffzg.unizg.hr/html/Usmene1.htm
Za lektiru u nekom (mislim peti) razredu su Šaljive narodne priče, a u čitanku su stavili priču Ero s onoga svijeta.
Sjecam se da sam kao dijete bila tesko istraumatizirana zlocestom vilom i trnoruzicom koja je trebala umrijeti, ali je na kraju spavala 100 godina. Toliko me isprepadala ta prica da sam godinama imala nocne more i bojala se zaspati. Poucena tim iskustvom, kceri pricam svoje, popravljene verzije price
Tako mala sirena na primjer, spasi zivot princu od utapanja, nakon toga ode morskoj mudroj zeni da joj kaze kako zeli noge. Ona joj kaze da ce ju svaki korak boljeti kao lud i pritom ce krvariti. Ostat ce bez jezika, sto znaci da ce izgubiti svoj dobar glas i svi ce misliti da je ocajnica sto sve zrtvuje radi nekog frajera kojeg je vidjela prvi puta. Isto tako joj morska mudra zena isprica vrlo smijesnu pricu iz svoje mladosti, kako je bila luda i glupa, te mala sirena vidi da je zena u pravu.
U medjuvremenu, princ, koji je cijelo to vrijeme nije mogao izbaciti iz glave, se sjeti da je ona imala riblji rep, te zakljuci da je ona morska sirena. I naravno, svi decki vole cure koje su posebne, pa tako i on. Nabavio je podmornicu i krenuo u potragu za njom. Napokon ju je nasao i zahvaljujuci opremi za ronjenje, odlucio zivjeti u moru, kako bi joj bio blizu. Potpuno je osvojio malu sirenu, pa su se uskoro i ozenili. Morska mudra zena bila im je kuma
Posljednje uređivanje od Yummy_mummy : 05.02.2014. at 12:45
donekle se slažem, ali ipak nisu likovi u bajkama sasvim crno-bijeli. npr. ivica i marica - da klinci nisu bili pohlepni (u nekim verzijama samo ivica), ne bi ih uhvatila vještica. da je crvenkapica slušala mamu, ne bi vuk znao doći do bake. tata od ivice i marice ih je volio, ali je bio slabić, i tako... upravo to me živcira jer se u skraćenim, slikovničarskim verzijama gube te nijanse, pa fakat bude crno bijelo... a sretni princ, da, to je fakat tuga - imala sam to na kazeti i slušala jako malane, mislim da nije u tome stvar. Djevojčica sa šibicama je priča H. C. Andersena, nije klasična bajka bazirana na mitu. U Snjeguljici i Crvenkapici zlo je prikazano vrlo pojednostavljeno, crno bijelo. Kao i grčki mitovi koje ste spomenuli, tu se s dobrom ni zlom nitko previše ne zamara, bitna je samo volja bogova. I meni su bili super
to je povezano s onim pitanjem kad koje bajke djeci. no kako se nitko od nas ne osjeća stvarno traumatizirano bajkama, basnama i inim, možda to sve funkcionira kao mali princ. zamaskirano u metafore i višestruka značenja - u svakoj dobi shvatiš priču na drugi način. pa kao klinac skužžiš sve crno bijelo - u tom razdoblju ti to i treba jer si premalen za donositi neke složenije odluke - treba slijediti pravila da bi bio siguran. onda kako odrastaš počinješ primjećivati nijanse i to ti omogućava da skužiš da svijet nije crno bijel i da sam donosiš odluku što je u nekoj situaciji dobro, a što zlo. možda sam se sad malo zapetljalaAko netko misli da su Grimove i Perraultove bajke originalne, također je u krivu. Što bi bilo to kolektivno iskustvo u izvornom obliku možemo samo nagađati. Neke narodne priče koje sam čitala u obliku kako su ih govorili kazivači (to je većinom ipak zapisano kasnije, negdje u 20. st.) za nas danas nemaju ni glavu ni rep i pune su detalja koje ne bi pri zdravoj pameti pričali djeci. A nekad su se pričali za zabavu cijeloj obitelji, pa tko čuje čuje
Ja se isto toga sjećam iz djetinjstva.... ne na kazeti, ali imala sam knjigu (naslijedila od tete) i unutra su bile te priče. Sretni princ mi je bila, a najmilija mi je bila Sebični div.
Ont. nije ta knjiga bez razloga lektira za 5. ili 6. razred, a ne literatura za predškolce. Čitao ju je moj E. ovog ljeta. A lani kad ju je čitao L. njega se to baš nije nešto dojmilo, jednostavno je pročitao jer je morao. Nije ga se ni očešalo.... ali zato mu se u petom razredu silno dopala knjiga Charlie i tvornica čokolade, koja se mene i mog E. apsolutno nije dojmila.
Zato mislim da ne možemo govoriti o dobi za određenu literaturu općenito - Trampolina je lijeo rekla da su njena djeca bila u različitoj dobi spremna za neke bajke. To je individualno, ovisi i o našoj percepciji, ali još više o dječjoj. Ja bih im ponudila - a moji klinci bi uzeli što ih je zanimalo. Moj mlađi sin trenutno čita ovu knjigu: http://www.mvinfo.hr/najnovije-knjig....php?ppar=9133 (možda je već i pročitao), a starijega nisam vidjela da bi samoinicijativno uzeo bilo što osim lektire... i tako je još od bajki. On je volio konkretne stvari - npr. Vrijedne ruke Božidara Prosenjaka https://www.google.hr/search?q=bo%C5...ml%3B126%3B160 , volio je knjige o izumima, o graditeljstvu, a bajke nikada - još od Ivice i Marice.
da, ali nisam govorila o složenosti likova. Npr ružno pače kod Andersona nije ništa složenije prikazano od Ivice i Marice što se tiče karaktera. To je jednostavno lik koji se našao u određenoj situaciji. Ono što izaziva tugu je ritam priče koji ide iz zla u gore
U nekim verzijama Snjeguljice i sličnih bajki o zlim maćehama na kraju princeza s princem dolazi natrag u dvorac, uhvate maćehu i pogube je npr tako da je vežu divljim konjima za repove da je rasčetvore. To mi je bilo malo previše, koliko se sjećam, ali moguće da sam bila starija kad sam do toga došla. Sva ona ubijanja i silovanja u grčkim mitovima nisu mi značila ništa, bila su izražena tek s jednom ili dvije riječi, koje sam pravo shvatila tek kad sam ih išla ponovo čitati u odrasloj dobi.
Nedavno sam razgovarala s prijateljicom koja jako zagovara cenzuru bajki, odnosno ne čita ih uopće djeci, i sudjeluje u projektu čitanja pozitivnih bajki i priča djeci u knjižnici. Svakako mislim da je dobro da djeca čuju pozitivne bajke. I nisam točno znala objasniti što točno mislim da djeca dobivaju tim klasičnim bajkama, kakvo je to kolektivno iskustvo? Samo znam da ne mogu zamisliti da sam prošla kroz djetinjstvo bez da sam usvojila te priče, kao i da bi bila beskrajna šteta da nisam čitala grčke mitove.
E, ti muško/ženski, stara/mlada, lijepa/ružna i sl. obrasci koji se prenose u pričama i slikovnicama su meni puno veći problem od hardcore-a u bajkama i mitovima.
Nisi se zapetljala, to je to! Tako nekako sam ja sebi objasnila kad sam odlučila čitati bajke...to je povezano s onim pitanjem kad koje bajke djeci. no kako se nitko od nas ne osjeća stvarno traumatizirano bajkama, basnama i inim, možda to sve funkcionira kao mali princ. zamaskirano u metafore i višestruka značenja - u svakoj dobi shvatiš priču na drugi način. pa kao klinac skužžiš sve crno bijelo - u tom razdoblju ti to i treba jer si premalen za donositi neke složenije odluke - treba slijediti pravila da bi bio siguran. onda kako odrastaš počinješ primjećivati nijanse i to ti omogućava da skužiš da svijet nije crno bijel i da sam donosiš odluku što je u nekoj situaciji dobro, a što zlo. možda sam se sad malo zapetljala
a kad je tako. prinčevi lijepe djeve biraju
Opet ja po Bettelheimuda, ali nisam govorila o složenosti likova. Npr ružno pače kod Andersona nije ništa složenije prikazano od Ivice i Marice što se tiče karaktera. To je jednostavno lik koji se našao u određenoj situaciji. Ono što izaziva tugu je ritam priče koji ide iz zla u gore
U klasičnim bajkama, glavni lik uspijeva i dolazi do hepienda zahvaljujući svojem iskustvu, sazrijevanju, i sl. Npr. Ivica i Marica, od početne pohlepnosti (jedenje vještičje kućice) uspijevaju zajednički nadmudriti vješticu, a u povratku čak sazrijevaju toliko da se nakratko uspijevaju odvojiti jedno od drugog (patka koja ih prenese preko potoka jedno po jedno). Pritom to sve ostaju ta ista djeca s početka bajke, koja su u međuvremenu odrasla.
U Ružnom pačetu, glavni lik, tj. pače, ne sazrijeva i ne odrasta, nego se pokaže da je zapravo bilo životinja druge vrste, što zapravo sugerira fatalizam (drukčiji sam od drugih jer sam se takav rodio i ne mogu si pomoći).
Evo, mislim da treba obratiti pažnju na takve detalje, a ne na to je li vuk baku pojeo ili zatvorio u ormar...
Ovi obrasci lijepa/ružna, stara/mlada, koje Zuska spominje, ni meni se ne sviđaju (a najmanje to da se sve nedaće ženskih likova rješavaju udajom!), ali nisu ni klasične bajke baš bogomdana i jedina literatura koju trebamo ponuditi svojoj djeci
moj bi zaključak bio da je sve to dobro čuti i znati, (možda bi trebalo dodati i "sve u svoje vrijeme" ali je nekad teško procijeniti) i još nadograditi modernijim pričama u kojima prenosimo neke druge vrijednosti.Opet ja po Bettelheimu
U klasičnim bajkama, glavni lik uspijeva i dolazi do hepienda zahvaljujući svojem iskustvu, sazrijevanju, i sl. Npr. Ivica i Marica, od početne pohlepnosti (jedenje vještičje kućice) uspijevaju zajednički nadmudriti vješticu, a u povratku čak sazrijevaju toliko da se nakratko uspijevaju odvojiti jedno od drugog (patka koja ih prenese preko potoka jedno po jedno). Pritom to sve ostaju ta ista djeca s početka bajke, koja su u međuvremenu odrasla.
U Ružnom pačetu, glavni lik, tj. pače, ne sazrijeva i ne odrasta, nego se pokaže da je zapravo bilo životinja druge vrste, što zapravo sugerira fatalizam (drukčiji sam od drugih jer sam se takav rodio i ne mogu si pomoći).
Evo, mislim da treba obratiti pažnju na takve detalje, a ne na to je li vuk baku pojeo ili zatvorio u ormar...
Ovi obrasci lijepa/ružna, stara/mlada, koje Zuska spominje, ni meni se ne sviđaju (a najmanje to da se sve nedaće ženskih likova rješavaju udajom!), ali nisu ni klasične bajke baš bogomdana i jedina literatura koju trebamo ponuditi svojoj djeci
Nikad se ništa pametno nije postiglo cenzurom. Možda djeca trebaju čuti i te stereotipe da bi jednom, čitajući dalje, shvatili i da su to stereotipi i odakle nam stižu. Zato posebno volim priče i crtiće koji se s tim sterotipima poigravaju i izokreću ih.
Ružno pače, po meni, ima jednu drugu pouku, ne sudi i ne odbacuj onu osobu koja je drukčija od većine. Pa ima i dalje...drugačijost ne utječe na nečije potencijale...U Ružnom pačetu, glavni lik, tj. pače, ne sazrijeva i ne odrasta, nego se pokaže da je zapravo bilo životinja druge vrste, što zapravo sugerira fatalizam (drukčiji sam od drugih jer sam se takav rodio i ne mogu si pomoći).
Evo, mislim da treba obratiti pažnju na takve detalje, a ne na to je li vuk baku pojeo ili zatvorio u ormar...
Ovi obrasci lijepa/ružna, stara/mlada, koje Zuska spominje, ni meni se ne sviđaju (a najmanje to da se sve nedaće ženskih likova rješavaju udajom!), ali nisu ni klasične bajke baš bogomdana i jedina literatura koju trebamo ponuditi svojoj djeci
A oko obrazaca...ne mislim da ih nude (samo) bajke. Pa i mnoge današnje slikovnice, crtići, igračke i filmovi perpetuiraju upravo te obrasce. Zato mi je važno ponekad izmijeniti priču ili ponuditi, recimo, queer bajke...
Jeste,ide jedna verzija tako.Baš sam skoro mamu ispitivala gde je ta knjiga ali ona ne može da se seti-a ja se sećam čak i ilustracije sa pticama.Prvo jedna sestra odseče deo prstiju da bi mogla da obuje cipelicu,pa je ptice s grane,možda baš i golubice odaju,nešto kao kaplje krv,pogrešna nevesta na konju i sl.Posle druga sestra iseče deo pete da bi obula cipelu pa je ptice opet otkucaju.I ja u jednom trenutku pomislila da izmislila,ali zbog te ilustracije sam bila sigurna da postoji i nije plod moje mašte-mada bi mi mašta bila baš morbidana da smislim ovakav kraj,hahahahaMa bitno da je tako stvarno pisalo...
gukni gukni golube
krv joj curi iz cipele
cipela joj premalena
zaručnice prave nema
a jel im na kraju golubice iskopaju oči? meni nekako ovako zvoni u glavi - kad su polusestre ulazile u crkvu na svadbi, golubice su svakoj iskopale po jedno oko. na izlasku iz crkve su zamijenile mjesta pa su im golubice iskopale i drugo oko?
takoe
Jest !!!!!!!!!!!!!!
o svasta
ja se trudim nekako ublaziti...zapravo, trudila sam se, sad sa 5 mu citam kako pise...
al nisam ni naisla na neke brutalnosti u novijim pricama ,tj novijim knjigama sa pricama
vuk i sedam kozlica je u jednoj isprican tako da vuk otme kozlice, spremi u kavez kraj svoje kucice i zaspe, na kraju dođe mama koza sa puškom, pukne u zrak pa se vuk tako uplaši da pobjegne i više se nikad ne vrati
a i crvenkapica je skoro svugdje ispicana sa ormarom...ili izostane ilustracija, tako da se ima prostora izmisliti kraj
a jaako jako sam ljuta sto mijenjaju pinokia, kupila sam barem 3 slikovnice da bi nasla kompletnog, u jednoj nos uopce nije spomenut.... znaci cijela ponanta je izbrisana,
Ja se sjećam da mi je kod bajki najgore bilo ako su imale nepravedan kraj, npr. mala sirena, tu priču sam zbilja mrzila.
A krvoločni detalji mi nisu uopće smetali, čak mislim da sam uživala u njima. Imala sam jednu ilustriranu knjigu s ruskim bajkama koje su tog bile pune, npr. redovito bi negativci bili raščetvoreni konjima. A ja sam u tim horor detaljima uživala, bitno mi je bilo da je pravda na kraju zadovoljena.
Sent from my GT-I8190 using Tapatalk
Na Minimax-u (kanal s crtaćima) daju madjarske narodne priče.Danas je bila pričao o dve zajedljive starije setre koje su u šumi ubile najmladju i sakrile joj telo u violinu koje su ukrale od slepog muzičara koji je prolazio šumom.A sve zbog jagoda i crvene haljine koju je kraljica obećala onoj koja nabere najviše jagoda.I jednog dana drvo gde su sestre sakrile violinu drvoseča je posekao i kada je ciganin zasvirao na violini čuo se kako najmladja princeza plače i peva:O čoveče,ne prekidaj tužnu pesmu,moje ruke su gudalo violine ne krši ih,ja sam princeza Beatris il tako nešto slično.Na kraju ciganin stigne do kralja i kraljice,oni kad zasvirali violina im se obraća s majko i oče,a kad sestre sviraju pojavljuje se umesto cveća nekako malo čudovište.I na kraju mala izadje iz violine živa i zdrava,kralj baci starije ćerke u tamnicu da budu tamo dok ne umru od starosti,medjutim najmladja sestra ga nagovori da se predomisli i na kraju svi su dalje živeli srećno
Pitam ja moju skoro petogoišnjakinju o crtanom,ona kaže lep.Pitam da li joj nije strašan,ona kratko odgovori sa ne.Tako da deca definitivno drugačije percipiraju priče od nas velikih,jer ja sam juče krišom rasplakah dok gledali crtani - posebno kad violina zasvira,latice se rascvetaju a glasić počne da pevuši
Eh sad, originalni Pinokio toliko je različit od onog što se servira u Disneyevoj verziji i po slikovnicama, da nisam sigurna da ga zaista želiš ponuditi djetetu
u mojoj verziji pepeljuge je ptičurina nakon tog citata pokljucala oči zločestih sestara
gu, gu, grrrr
iz cipele curi krv
cipela je premalena
zaručnice prave nema
i na kraju je pepeljuga pozvala zločeste sestre na svoje vjenčanje s princom jer je bila dobra, al sestre su naravno bile slijepe, a zločestoj maćehi su obuli užarene cipele u kojima je cijelu večer morala plesati dok se nije srušila mrtva na pod.
sad dok to prepričavam mi djeluje ko teška hororčina, ali sam to potpuno drugačije shvaćala kao dijete. uživala sam u bajkama i gutala ih do iznemoglosti. necenzurirane.
i onda sam dobila svoju djecu i malo su me isto mučile iste dvojbe ko Mojcu, al sve bajke koje sam ja čitala svojim klincima su već bile moderirane tako da su bili izostavljeni oni najkrvaviji djelovi. klincima se sviđalo i tako, al ja sam bila malkice razočarana...nije to to
jedino sam na slikovnicu Modrobradi koju je kći izabrala jednom u knjižnici doslovce dobila fras i nisam je mogla pročitati u originalu. bila je prebrutalna čak i za mene.
http://www.novilist.hr/Kultura/Knjiz...jecjem-uzrastu
evo jedan link primjeren za ovu temu
bravo, to je to! nisam pažljivo čitala cijeli topic pa mi je ovo promaklo. znala sam da su oči pokljucane, al sam zaboravila kako se to odigralo :D
Evo to je bajka koje sam se zaista bojala kad sam bila dijete.
meni to čak nije ni ličilo na bajku, već na scenarij nekog groznog trilera sa serijskim ubojicom kao glavnim likom.
a ja jako volim trilere...pa čak me i serijske ubojice jako intrigriraju s psihološkog aspekta te sam iščitala nešto literature i s tom tematikom, ali kao priča za djecu je stvarno u najmanju ruku šokantno.
inače sam prilično normalna, časna pionirska
Moja najgora trauma iz djetinjstva je ekranizacija Shakespeareovog Kroćenja goropadnice. Ja sam toliko plakala radi nepravde učinjene Kate.
U usporedbi s tim, to što je Tantal skuhao sina Pelopa za večeru bogovima mi je bio mačji kašalj
uf, i ovo mi je skoro u rangu s Modrobradim. :/
ajde, jedino je kraj sretan pa pretpostavljam da bi se i meni kao djetetu svidjelo. jer kao što je netko već spomenuo, u toj dobi je nekako najbitnija ona poruka da dobro pobjeđuje zlo.
Prokna i Filomena
U usporedbi s tim, to što je Tantal skuhao sina Pelopa za večeru bogovima mi je bio mačji kašalj
Ja imam 4-godišnjaka i ne znam kako da mu uvedem temu smrti (i kad bi uopće trebala). Recimo, prije par mjeseci smo dobili novu knjigu bajki koja je po meni bila prebrutalna za dijete te dobi jer ne znam kako on uopće poima neke koncepte (vještice, nadnaravna bića, smrt) - ne znam kako da mu objasnim da to nije stvarno (naravno osim smrti), može li on to razumjeti i hoće li se bojati. Na kraju sam odustala od te knjige jer mi se učinilo da nije spreman.
Meni se čini da se više mame brinu oko toga je li dijete spremno na bajke s ubojstvima, nego sama djeca
Oni rano mogu shvatiti razliku između bajke i realnosti, i samim tim prihvatiti smrt nekog od likova ili ne prihvatiti. Ja sam svojem čitala Grimmove bajke bez problema, nikad nije pokazao da bi ga nešto uzrujavalo. Ali se zato znao rasplakati na sasvim realistične dječje knjige - npr. na neki roman Milivoja Matošeca ili, još gore, Mire GavranaGdje nema mrtvih, ali ima prestrogih i nepravednih roditelja, i sličnih realnih životnih situacija.
Ipak, mislim da bi i roditelj trebao biti načistu zašto uopće čita djetetu bajke, ako mu ne sjedaju. I za koju verziju bajke će se na kraju odlučiti.
Ja sam svojem dok je još bio posve mali (a pod utjecajem pročitanog na forumu) znala prepričavati ublažene verzije bajki, ali sam se pritom tako glupo osjećala, da sam jako brzo odustala od te prakse. A njemu je bilo svejedno, glavno da se priča
Vjerojatno si u pravu.
Pratim vas, ali nisam stigla komentirati....
Dakle, priča počinje ovako: nabavim ja Smjehuljici (27 mj) kostim za maškare, jedini koji je bio u ponudi na burzi.. Crvenkapicu.
I odjenem ju u preslatku opravicu, ona sva sretna, poziram, ne skida to sa sebe... i ja shvatim da dijete ne zna (a bilo bi uredu da zna) čiji kostim nosi... i krenem joj pričati priču. I stanem. Pa kud sam joj obukla kostim nekoga tko će završiti u vučjem trbuhu? Aaaaah.
Pa otvorim topic...
Pa ispričam light verziju kako se Crvenkapica izgubila u šumi i kako joj je prijatelj vuk pomogao naći put do bakicine kuće... a mala me gleda totalno nezainteresirano...
I čitam topic... da u pravu ste, ne treba ih korigirati, ne treba ih poljepšavati... slažem se s kolektivnim nesvjesnim, s rutvicinim i Zuskinim komentarima s prve stranice... ali mi se čini da je ona ipak premala za to.
Ah.
Koje je onda pravo doba za početi čitati Grimma, Andersena...? I s kojom pričom početi?
Za sad se držim Vuka i tri praščića i Ružnog pačeta, to mi je ok...
E da... od Djevojčice sa žigicama sam imala traume... valjda ih još imam.
Grčku mitologiju sam obožavala... nije mi se ništa činilo strašno.
A zapravo... želim da vjeruje u čaroliju... Kompliciram, znam.
Mojca, vjerojatno je pravo pitanje kad smo MI spremni djeci to čitati, a ne kad su oni spremni poslušati.
Prema mom iskustvu (dječjem, ne roditeljskom) prije bih rekla da može biti prekasno za strašne bajke nego prerano... Iz ranog djetinjstva uopće ne pamtim ta rana čitanja kao ništa strašno... Kad smo već kod Crevnkapice - evo primjera: Prvi san u životu koji pamtim je "prerađena" Crvenkapica. Progutao me vuk, ali ne samo mene, nego i moju baku Ankicu + naš stari radio
Kasnije... prve traumatične su mi bile Ewaldove knjige Tiho jezero i Dvonožac, ali tada sam već debelo znala čitati. Nisu bile moje, našla sam ih kod druge bake i dede (pripadale su mojoj najmlađoj teti) i pročitala - nitko me nije kontrolirao ni rekao da to eventualno nije za mene. I danas se sjećam da mi je bila nepoznata riječ "mogila".
Posljednje uređivanje od Peterlin : 06.02.2014. at 12:46
Vjerovatno si u pravu.
Kad se rodila dobila je krasnu knjigu Grimmovih bajki od moje sestrične... spremila sam ju za do daljnjega...
Popodne ju vadim na svjetlo dana.
Konkretno, na temu Crvenkapice u vučjem trbuhu: maloj djeci to nije traumatično, jer u jednoj fazi odrastanja ona zaista misle da ih je mama pojela prije nego su se rodili (to je mene pitao moj sin, a navodno je to uobičajeno pitanje i kod drugih 3- ili 4-godišnjaka).
I moj mlađi je pitao isto pitanje. Sa znatiželjom, bez i trunke straha.
ovoga se ne sjećam... uh, to je tek kraj...
Samo da stavim link na staru temu gdje se isto raspravljalo o bajkama:
http://forum.roda.hr/threads/77484-B...u-vjere)/page4
Meni je Modrobradi bila najdraža priča iz djetinjstva. Točno se sjećam osjećaja koji je u meni izazivao neposluh žene koja otključava zabranjena vrata.
Temu smrti je možda najbolje uvoditi kad se dijete susretne s njom. Ove smrti u pričama moji nisu doživljavali kao nešto realno.
Moj je htio škarama izvaditi bracu iz maminog trbuha dok sam bila trudna
Raspravljali smo naime kako će braco van pa je njegov logičan zaključak bio - škarama...
Inače sam totalno za to da se djeci bajke čitaju kakve jesu, jedino birati bajke koje razumiju (u tom smislu primjerene za dob)...
život je takav kakav je i nema smisla da ih čuvamo pod zvonom jer onda dobiješ osobu koja u starijoj dobi uopće nije realna i ne može se pomiriti sa svijetom - dobrim a pogotovo zlim... imam u svojoj okolini takvih primjera kolko hoćeš... pa ljudi lupe glavom u zid sa 25 godina i shvate da baš nije sve onako kako im je mama pričala
Nedavno sam čitala knjigu "Beba filozof" u kojoj razvojna psihologinja objašnjava trenutne spoznaje o tome što se dešava u glavama male djece.
Ima jedan dio o zamišljenim prijateljima i igri pretvaranja kod čini mi se trogodišnjaka. Tu ona objašnjava da se pokazalo kako djeca jako dobro shvaćaju razliku između stvarnosti i mašte, suprotno nekadašnjem mišljenju psihologa. I da je upravo zamišljenje i pretvaranje jako važno za njihov razvoj. Možda se to odnosi i na bajke i priče?
Sent from my GT-I8190 using Tapatalk
Je vjerujem da su bajke i te kako važne, samo pitanje kad i kakve.
moj ima 2 godine i već mu neko vrijeme pričam bajke prije spavanja. crvenkapica mu je najdraža, valjda bi je slušao sto puta. najčešće su na repertoaru crvenkapica, 3praščića, priceza i žabac, 7kozlića, a sad i knjiga o džungli. ništa ne uljepšavam, i ja sam obožavala bajke i ne sjećam se da sam se bojala ili da sam te "strašne scene" zamišljala zaista strašnima. crvenkapicu pogleda zadnjih dana s tatom, iz grimmovih bajki, i kada vuk napadne crvenkapicu a ona zove "upomoć!upomoć!" on crkava od smijeha.
vidis ja se jako dobro sjecam straha i nelagode sto su ivicu i maricu odlucili ostaviti u sumi.Čitam kako piše, dakle, Crvenkapicu i baku je pojeo vuk, došao lovac i rasporio vuka...Mislim, vidi to sve i na ilustracijama
Meni je to strašno sad, ali u djetnjstvu sam to potpuno drukčije shvaćala i bajke - upravo takve kakve su napisane - bile su mi iznimno drage i poticajne za razmišljanje. Čitala sam, ali ne mogu se više sjetiti gdje ni šta, da bajke ne treba uljepšavati zato što djeci treba borba dobra i zla. E, sad, s koliko i kakvih detalja...pitanje je. Vidjet ću kad dođem do nekih drugih bajki...
Ali mijenjam neke druge stvari..npr. medi Tobiju doručak ne pripremi uvijek mama, nego i tata; zla vještica nije nužno stara žena i sl.
ili kad je bambiju umrla mama.
djevojcica sa sibicama mi je bila prestrasna. smatrala sam to prvim hororcem.
nađi pravi način za ispričati crvenkapicu (možda sa zatvaranjem u ormar?) jer ti je kći prekokrasna u kostimiću
moja verzija crvenkapice:
mama i crvenkapica peku kolace baki jer je bolesna
vuk živi u blizini i namiriše kolače koje obožava i želi ih ukrasti crvenkapici
prati je putem i sazna gdje ona ide i preduhitri je
baka vidi vuk kako se približava kući i sakrije se u ormar
vuk se oblači u baku i legne u krevet
dolazi crvenkapica i dijalog nam je dalje poznat ,samo sam ja izmjenila kada pita za zube da vuk skoči i želi ukrasti kolače,u taj trenutak ulaze lovci i sa štapom udaraju vuka i on se prestraši i ode duboko u šumu
baka izlazi iz ormara,crvenkapica,ona i lovci jedu kolače
čića mića
a kako to onda ide s kazalištem lutaka?
ja sam ko dijete redovito išla na skoro sve predstave jer mi se otac kretao u tim krugovima i pisao je dugo kazališne kritike pa mi je tamo bilo ko i doma.
i sjećam se da su skoro sve bajke bile skoro doslovno prenesene s kniževnih predložaka. neki put bi se i jako razočarala jer su neke scene odstupale, ali znam da bi mi Crvenkapica bez lovca Luke i sve što zatim ide bila jako krnja :/
odavno nisam bila u kazalištu lutaka. moja djeca su već odrasla, a i njih je više vodio dida tj. moj otac. zadnji put sam gledala mislim baš Crvenkapicu u sklopu kolegija na faxu, ali nisam primjetila da su bog zna što mijenjali. i kako onda djetetu pričati jednu verziju i onda tamo odgledaju nešto skroz drugo? ja bi jedino pomislila da me je netko dobro preveslao
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
