Imamo slično iskustvo s kazalištem - to je uvijek drugačije nego kad klincima čitaš pa si mogu zamisliti stvari kako je njima prihvatljivo, a ne gledati onako kako im drugi prezentiraju. Za moju djecu najbolje kazalište u toj dobi bila je lokalna knjižnica i lutkarske predstave Vande Vilić (Kazalište Letandream prvotno napisa
Ja moram tužno priznati da su svi ti negativni likovi u liku vještica, vukova i drugih stvorova djelovali na moju malecku tako da sada ne želi uopće ići u kazališta (u koja smo do treće godine naprosto išli svaki vikend). Zadnji put na Crvenkapici, točnije samom pokušaju ulaska u kazalište, plakala je kao kišna godina i morali smo izaći iz predvorja nakon dugog navlačenja a da nismo ni ušli u dvoranuSad mi govori da želi ići gledati jedino Miffy.
). Ali od čitanja bajki u originalu nikad nismo odustali. Klinci ih pamte (naročito mlađi) u izvornom obliku i nisam primijetila da bi ih to traumatiziralo. Stariji nikad u životu nije imao ni ružne snove ni more, mlađi je jednom u dobi od 2 godine sanjao par puta neku kravu koje se preplašio (kad smo vidjeli krave na selu, žive - valjda mu je to izgledalo zastrašujuće veliko) ali bajke - ma nula bodova! Kazališne predstave su drugo i nisu im se sviđale (Trešnja).
 |
|||
Odgovori s citatom