koksy prvotno napisa
Htjela bi podjelit svoju pricu s vama i zanima me dali je jos netko prosao takvu grozotu i kako se nosi s tim.
Dijagnosticirani su mi policisticni jajnici i svega 3 plodna dana u godini. Al ja sam zatrudnila od prve i prirodno. Nije bilo sretnije osobe od mene. Sklepali smo svadbu u 2 mjeseca, sve je bilo savrseno, nosila sam sina...
Svega 3 dana poslje vjencanja, u 22. tjednu, ustanovili su da bebac zadrzava u sebi svu plodnu vodu tj. da upce nema razvijenu probavu, da su mu bubrezi vec otkazali i da najvjerovatnije nece prezivjet cijelu trudnocu. Ako i prezivi cijeli zivot ce bit na dijalizi i nikad nece moc kontrolirat mokrenje i stolicu. Jesam li imala izbora? Jesam li mogla to napravit svom djetetu?
Rekli su da moram pobacit tj. rodit jer je preveliki za pobacaj.
Stavljali su mi nekakav gel da se otvorim. To je izazivalo monstruozne bolove ali tako je to trebalo biti. To je trajalo 2 dana i dvije noci ali nisam se otvorila. Pa su me oni otvarali mehanicki, ali ni to nije bilo dovoljno, dobila sam 4 boce dripa ali nista....I tek onda, nakon puna 73 sata trudova, dali su mi neku injekciju od koje sam dobila takve trudove da sam bila uvjerena da cu umrijet od bolova. I rodila sam...
Sad, nesto malo vise od mjesec dana kasnije, ja sam jos uvijek na istom mjestu, nemogu naprijed. Jos uvijek refleksno pomazim trbuh, ne spavam na trbuhu, ne pijem nikakve tablete....Ma sve one neke stvari koje normalne trudnice rade.
I kako sad dalje? I kolko cekat da opet zatrudnim? Doktor kaze da mogu vrlo brzo i ja to zelim vise od iceg al kak se rijesit ove paranoje?
Postovana Koksy ,
zao mi je zbog tvog slucaja, narocito sto sam prosla kroz sve to.. da ne pisem detalje ali eto ..
To mi se desilo 30.09.2003. g. dvije godine nije mi palo napamet da ostanem u drugom stanju, smatrala sam da ce to biti robija za mene, a tako se ispostavilo. poslije 5 mjeseci pokusavanja, ostala sam u drugom stanju i panika je pocela. s tim se sada borim.. ali ide. Vazno je da ti osjetis pravi trenutak, ne obaziri se na druge trudnice i djecu, tebi je tako samo teze. Meni je i sada problem gledati tudju djecu, jer me je strah, ali valjda je to normalno. Samo naprijed i znaj da nisi jedina koja je kroz sve to prosla, ali sve treba gledati pozitivno.. Muskarcima je to teze shvatiti, ma koliko se trudili da nas razumiju, nista ne razumiju.. Mi smo prosle kroz sve to i samo mi znamo kako nam je bolno misliti i pricati o tome.
Samo se opusti, testove potrebne odradi i polako.. Ja se samo nisam opustila, ostalo sam odradila.. Zelim ti puno srece i glavu gore..
Pomozite mi cure....