Inducirani porod/pobacaj

[Minogue]

Divim se curama kao što su Roza, klarita, mala laia, bzara i sve druge - koje su dugo na forumu i čije su priče daleko gore od moje - zbog spremnost da nama "novima" pomognu savjetom, ohrabrenjem i lijepom riječi.
Čitam ovaj forum otkako mi se dogodilo to što mi se dogodilo i u svim pričama vidim dio svoje priče, sve nas muče isti strahovi i sve imamo milijun neodgovorenih pitanja...
Mene jako muči što će biti idući put. Vidim da se Vivi dogodila ista stvar 2 puta u godini dana (žao mi je Vivi!). Nema nikakve, baš nikakve garancije da se ista/slična ili gora stvar neće i meni ponovo dogoditi. Kako se onda odlučiti na ponovnu trudnoću? Kako živjeti s tim strahom od početka do samog kraja? Kako ne misliti na ono što je bilo kad mi je taj dan pred očima kao da je bilo jučer? Pitam vas za odgovore mada ih već i sama znam...vrijeme liječi rane. Što te ne slomi, ojača te. Bez obzira, čini mi se da će mi kad/ako bude drugog puta dominantan osjećaj biti panika.

Još jedna stvar. Ova je tuga samo moja. Kako je mali broj ljudi znao za trudnoću, ostalima sam morala lažima odgovarati na pitanja tipa kako nisi na poslu i slično. Normalno izlaziti, obavljati stvari, razgovarati s ljudima...a u sebi sam cijelo vrijeme vrištala. Nije bilo crnine, nije bilo oplakivanja, nemam nekakvo mjesto - grob - na koje bih otišla. Čini mi se da bi mi bilo lakše da to imam. Ovako imam samo sjećanja, jednu jedinu sliku s ultrazvuka i onaj plus. Meni je ta curica bila stvarna. Ali samo meni. I meni je ova tuga stvarna. Obitelj je pomogla, naravno, ali život ide dalje, to se više ne spominje. Muža nije bilo, nije ništa od toga vidio, osim što sam ga "udavila" pričama. A kad sam sve ispričala, išla sam pričati ponovo. Ali sad se ni njemu to više ne sluša. Dakle, tuga je samo moja. I naravno, drage cure, i vaša.

[latika]

Minogue zao mi je zbog tvog gubitka. moj savjet ti je da ne drzis u sebi nista, neobaziri se puno na to kako ce se ljudi osjecati, tvoje zdravlje i oporavak su najvazniji, jednostavno se nemoj i nemoras pretvarati da se nije nista desilo, pa izgubila si svoje dijete a to je nesto najteze sto se nekome moze desiti.Pricaj sa muzem, sa prijateljicama,roditeljima sa svima sa kojima si bliska, svi ce te poslusati. pricaj i nama kad god pozelis tu smo za tebe i daj sebi vremena koliko ti treba i nemoj raditi nista sto ti se neradi kao reda radi. budi sama sebi najvaznija.