minouge, znam taj osjećaj. imala sam ga nakon 2 poroda (nakon 1.ne, jer Zara je živa rođena, pa ta neizvjesnost što će biti, pa kad su mi rekli da nas je napustila - slom )
za Matka sam saznala u 26 tt da nije dobro, i svakim danom situacija je bila sve gora! ubrzo su mi rekli da moram prekinuti trudnoću, jer postaje pre ozbiljno. ovaj puta sam bila "spremna", bolje rečeno svjesna što će biti. znala sam da idem roditi svog sina koji će nas isti trenutak napustiti. večer prije isplakala sam se, oprostila s mojim mišićem i drugi dan mirno otišla u bolnicu. porod je bio brz, i nakon poroda osjećala sam neku bolesnu euforiju, sreću jer uspjela sam, rodila sam dijete. to je trajalo par dana, a nakon toga valjda dođe u glavu činjenica da nemam dijete, da nemam nikoga, da smo opet mm i ja sami, sa svim tim malim stvarima u stanu koje čekaju svog valsnika. i osjećala sam se kao da sam podbacila. kao da me netko kažnjava!
a onda je došla Nia, zdrava, vesela, ma savršena beba i opet se smijem, i opet sam sretna! ne prođe dan, ma kakav dan ne prođe sat da ja ne pomislim na svoje dvije ljubavi, na moju malu hrabru curicu koja se toliko borila da dođe na ovaj svijet i na mog malenog dečkića... ali nekako bez obzira na sve, život ide dalje. nikad više život neće biti kao prije, i biti roditelj anđela nas stvarno obilježi. ali nakon nekog vremena, a pogotovo sad kad konačno i meni netko kaže ma-ma, svijet se ipak čini kao dosta dobro mjesto za život!