Pridružujem vam se u teškim mislima, sa velikom količinom boli i suosjećam sa svima vama. Vaše priče pomogle su mi da shvatim da nisam sama. Moj život se je preokrenuo 15.01.2015. kada mi je doktor ustanovio na pregledu da je srce moga dijete prestalo da kuca u 18. tjednu trudnoće. Bol i tuga. Nevjerica..sve je bilo u redu..i kroz glavu ti prođe sve...samo ti se plače. Započne agonija i ne možeš se oduprijeti, ne možeš ništa. Osjetiš usamljenost i bolno ti je sve. Prošla sam inducirani pobačaj..i prošla taj pakao od kojeg gori cijelo tijelo. Ne znam što je više boljelo emocionalna tuga i slom ili fizička bol koju osjećaš nakon dobivenih injekcija. Nikad neću zaboraviti. Gubiš se. Želiš da ta beba ne ide nikuda, želiš je za sebe. A svi oko mene bore se da beba izađe. Mrziš ih..a opet znaš da druge nema. To je jedini način. Strašno je što se sve mora proći i proživjeti. Sada kad sam stigla kući, osjećam se prazno i nepotpuno i jedino što želim je nova trudnoća. <<<<<<<<<<<<<