Ispisali smo ju iz vrtića

[jennifer_gentle]

Jennifer - meni se jedan blizanac dosađuje, vidno. Drugi je miran i povučen, mislim da za njega vrtić ne bi bila dobra opcija. A razdvajanje mi ne zvuči kao dobra opcija

Pa moj je isto miran i povučen u interakciji s drugom djecom (inicijalno), dok se ne opusti, a paradoksalno, jako voli društvo. Sad smo već u drugoj skupini otkad smo krenuli s institucijama i ponavlja se ista šablona - prvih par tjedana je sa strane i promatra, ne uključuje se u igru, ali nije nezadovoljan ("inspicira"). Sad se već opustio, vidio je tko mu odgovara, rađaju se neka mala prijateljstva. Sumnjam da bi došao do tog stadija da nije svaki dan u skupini s istom djecom...

[sasa]

Ja naprimjer mislim da roditelji koji super suportiraju dijete i ne dozvoljavaju ni minimum frustracija, a u svrhu - sve ga to ceka u zivotu- salju tom klincu poruku da je nesposobno bez mamice. I mislim da se tako ne gradi samosvijest.

[marta]

sasa, ja se potpuno slažem s tobom, međutim vidim debelu razliku između frustracije i tuge.

[sirius]

Ja naprimjer mislim da roditelji koji super suportiraju dijete i ne dozvoljavaju ni minimum frustracija, a u svrhu - sve ga to ceka u zivotu- salju tom klincu poruku da je nesposobno bez mamice. I mislim da se tako ne gradi samosvijest.

Meni to ne stoji.
Moras biti na cisto sa sobom da li nesto treba ili ne treba u odredenom trenutku.
zasto bi morao forsirati bilo sto ( kao roditelj) da zadovoljis formu , a ti se ne osjecas dobro u tom trenutku?
zato sto je to uobicajeno?
zato sto to vecina radi ( jer nema izbora)?
I ne , ne mislim trenutno lose kad npr. dijete place na rastanku, a nakon 5 minuta sve bude ok. Nego kad los osjecaj vristi iz tebe stalno.

[sasa]

I ja nacelno vidim razliku izmedju frustracije i tuge, ali nisam sigurna da ju uvidk jasno vidim kod svoje djece. A bome ni drugi roditelji.

[leonisa]

Ja naprimjer mislim da roditelji koji super suportiraju dijete i ne dozvoljavaju ni minimum frustracija, a u svrhu - sve ga to ceka u zivotu- salju tom klincu poruku da je nesposobno bez mamice. I mislim da se tako ne gradi samosvijest.

slazem se. al osluskivati dijete i pratiti dijete definitivno ne znaci lisavati ga frustracija. niti negraditi mu samosvjest.

mislim da nitko tu ne lisava dijete frustracija i da je to jedino moguce ako dijete zivi u balonu s mamom robinjom.

[Sumskovoce]

I ja nacelno vidim razliku izmedju frustracije i tuge, ali nisam sigurna da ju uvidk jasno vidim kod svoje djece. A bome ni drugi roditelji.

Ne vidim ni ja tu razliku kod svoje djece, kod tuđe da.

[AdioMare]

I ja nacelno vidim razliku izmedju frustracije i tuge, ali nisam sigurna da ju uvidk jasno vidim kod svoje djece. A bome ni drugi roditelji.

ne pod*ebavam, čisto me zanima... ali kako to može vidjeti vrtićki psiholog ili teta? misliš zato jer je hladne glave?

[AdioMare]

Ne vidim ni ja tu razliku kod svoje djece, kod tuđe da.

uh, ne bih se ja tu kladila...

[sasa]

Mislim da postoje odredjeni obrasci ponasanja koje odredjene "vrste" roditelja ( uza sve individualne razlike) ponavljaju i iz kojih se moze jasno naslutiti o kakvom se stilu radi. Forum je super nezahvalan za ovakve teme. Evo leo je sigurna da nitko od nas ne prezasticuje dijete. Ja sam sigurna da netko od nas prezasticuje- cisto statisticki je vjerovatno.

[sirius]

Eto, mogu suvereno reci da ja SAD ( nakon godina iskustva i upoznavanja svoje djece) vidim razliku izmedu tuge i frustracije .
Ali prosla sam razgovore i radionice kod vrlo posvecenog psihologa koji mi je objasnio sto je tocno problem kod mog starijeg djeteta . Dok nju nisam upoznala , i dok ona nije upoznala moje dijete sve strucne sluzbe su mi govorile da sam popustljiva majka koja ne zna postaviti granice i da cu odgojiti delikventa.

[AdioMare]

aha, thanks. nisam skužila da pričamo o određenom tipu roditelja.
ja sam mislila da pričamo o dječjoj tuzi ili frustraciji i je li se prije zamijeni ili prepozna. i tko je taj koji će to bolje uočiti, roditelj ili stručna služba u instituciji.

[cvijeta73]

ja bome vidim i kod svoje.
primjer, sport i j.

dok nije pronašao pravi sport, odlazak na trening, u razdoblju dok ga ne bi ispisali, a kao ne možeš odmah, dok ne prođe faza adaptacije, mu je uzrokovao tugu. ako ćemo tako nazvati. karate, skokovi u vodu, atletika. ne ide pa ne ide. i mogla sam ga, slijedeći svoj instinkt odmah i ispisati. al kao, ajde, priviknuti će se. pa je to trajalo par mjeseci.

e onda je na red došao nogomet.
i opet faza prilagodbe na novi klub, novu djecu.
i nećuuu ićiii na trening.
onda s treninga dođe doma, vidiš da je nekako...zadovoljan.
teško mu je, nije lako upasti među novu djecu, novi trener, nove regule...ali je zadovoljan.

i onda smo mi ustrajali. i tjerali ga da ne odustane. u nekom periodu je to i bilo baš tjeranje.
da smo ustrajali u onim prvim sportovima, ne znam što bi tako nešto super postigli.
ništa.

da, sad jako voli ići na nogomet, i treninge i utakmice, i to mu je veliko zadovoljstvo.

eto, možda nije primjenjivo za ovu raspravu, al me podsjetilo.

edit: pisala iza AM
edit2: i sad pišem iza AM, onaj post gdje je shvatila krivo sasu o razlici između tuge i frustracije

[AdioMare]

potvrđujem da je pisala iza i ispred mene!

[cvijeta73]

da, u ovim prvim slučajevima, isto sam (od strane mm-a doduše, ne od stručne službe ) okarakterizirana kao prezaštitnička majka, šta će mu biti, mora se neučiti nositi s frustracijom.
i još nešto, išli su mu svi ti nabrojani sportovi. nije u tome bio problem. prvenstveni problem je bio, po mojoj nestručnoj procjeni, u društvu koje mu nije odgovaralo i treneru koji mu nije odgovarao. dakle, nešto što se može desiti i u vrtiću. dobro, valjda je dio bio i taj da su mu svi ti sportovi (individualni) bili dosadni.
samo što je u našem slučaju vrtić bio obavezan, a sport nije.

[sirius]

Moj stariji bi odustao od bilo cega. Takav je tip. Tesko da bilo sto i poceo.
mi njemu nismo dali nikad da odustane od sporta dok ne zavrsi godina.
onda moze hladne glave odluciti.
Jos nije odustao, vec 5 godina je u istom sportu. Ima krize svako malo, ali mu fizicka aktivnost koristi , pa se mi pravimo da ne cujemo njegovo prigovaranje ponekad. Ali da mislim da je nesretan ili da mu skodi , pustila bih ga da odustane.
ali govorim o djetetu od 7+, a ne trogodisnjaku.

[leonisa]

Mislim da postoje odredjeni obrasci ponasanja koje odredjene "vrste" roditelja ( uza sve individualne razlike) ponavljaju i iz kojih se moze jasno naslutiti o kakvom se stilu radi. Forum je super nezahvalan za ovakve teme. Evo leo je sigurna da nitko od nas ne prezasticuje dijete. Ja sam sigurna da netko od nas prezasticuje- cisto statisticki je vjerovatno.

mislila sam toliko prezasticuje da dijete nikad ni u cemu i ni u kojem slucaju ne osjeti frustraciju.
al ajde de, statisticki je vjerojatno da nas ima. kao sto statisticki sve mi ponekad, u nekom aspektu, konkretnoj situaciji znamo postupiti (pre)zastitnicki.
ali, ponavljam, osluskivati djetetove potrebe i pratiti dijete ne znaci lisavati ga frustracija, niti zivota.
prije bi to bilo ispunjavati sve djetetove zelje i prohtjeve.

[mayato]

Lijepo i argumentirano iznosite svoje stavove i j.gentle i casa i sasa.
Ja i jesam upisala M. u vrtić upravo iz razloga "socijalizacije" jer su mi prijatelji raznih profila i stručnosti savjetovali da je to najbolje vrijeme i da se ona mora na taj način socijalizirati.
M. je društveno, otvoreno i zaigrano dijete. Pozdravlja i odzdravlja tetama u dućanu, pristojna je i podosta civilizirana.
U parku, interakciji s drugom djecom i svojim malim rođacima, kao i onima većima od nje nikada nije bilo problema. Dijeli svoje igračke, osim npr. novog bicikla, što je i razumljivo.
U igraonici je super...baca se među drugu djecu.
Nije ovisna o meni, ne drži mis e za suknju. Kad ne zna nešto sama napraviti, npr. okrenuti bajk, ja joj riječima objasnim proceduru i ona to sama radi. ne dižem se i ne okrećem joj sama bicikl.
Ako padne, digne se sama.
Upisala sam ju u vrtić kao za njeno dobro.
Upravo iz razloga koje navode casa i j.gentle.
Nakon 2 dana adaptacije, 3. dan je ostala sam cijela 3 sata. i takosu protekla 2 tjedna. U igri i zadovoljstvu. Nakon toga kreće odbijanje. I ja se nosim s time upornim odvođenjem u vrtić, odlučnošću i nepopuštanjem. I ona ide u vrtić, nema bacanja, urlanja i histerije.
Ide- kao da ide na strijeljanja.
I ok, ja i dalje to prihvaćam kao fazu koja mora proći. Ide i 4 tjedan. Ona se sve više povlači u sebe, tiha je, tužna, utučena, potištena. bezvoljna, nema više igranja. Budi se po noći i vrišti.
Ok. Faza. Proći će.
Ide i 5.tjedan.
Moje dijete više nije moje već neko potpuno drugačije.
Ona ne izbacuje tugu iz sebe nego sjedi, prebire po svojim prstićima, gleda u pod i čeka da padne mrak.
Ja ju ispisujem.
Ok, da sam morala vjerovatno bih ju idalje forsala. Nisam morala pa sam ju ispisala.
Pedagogičine riječi bi možda netko nepristran shvatio pametnije od mene, "popustljive i neobjektivne" majke, kojoj je ona, plus svega rekla da se meni na faci vidi da sam ja tip roditelja koji će danas-suta za svaki školski problem okriviti učitelja, a ne svoje dijete. S time da se o njezinoj i stručnosti njenih "teta" nikada nije poveo razgovor i još sam joj se duboko ispričavala jer mi je strašno neugodno što dijete tako brzo ispisujem iz vrtića, na što je ona meni rekla:"Ah, pa imam ja dugu listu čekanja."
I tako, s obzirom da sam ja majka koja će danas-sutra svakog učitelja koji da lošiju ocjenu mom djetetu od one koju sam ja očekivala( umjesto da nju stisnem da bolje uči) razapeti i od školskog odbora i ministarstva prosvjete tražiti momentalni otkaz svakome tko u žvrljotinama male M. ne prepozna Picassa...uff...neznam kaj da velim...živi bili pa vidjeli

[Lucija Ellen]

Ne brini se, postupila si po srcu, a samo se srcem dobro vidi!

[Mima]

mayato, kako bilo da bilo, mislim da se ZAISTA ne trebaš uzrujavati radi riječi koje nemaju nikakve veze sa stručnošću osobe koja ih je izrekla, nego vrlo vjerojatno sa financijama i čistom zločestoćom.

[mayato]

Znaš, ne uzrujavam se ja toliko koliko me natjerala da preispitujem sebe i svoje majčinstvo,dovodim u pitanje cjelokupan odgoj i pristup maloj kao individui...da posumnjam u moć vlastite procjene i subjektivnosti/objektivnosti.
Ali, eto, zahvaljujući vama stekla sam uvid u to da djetetu vrtić nije neophodan sa 3 godine i da ju, unatoč tome što sam ju sada ispisala, MOGU upisati nagodinu, a što je pedagogica rekla da će biti mission impossible.

[Svimbalo]

Iščitala sam sad sve, ali bih se osvrnula na pulinkin i Mimin post tamo negdje sa treće stranice, o njihovom osobnom iskustvu vrtića.
Moje je bilo isto. Mrzila sam vrtić iz dna duše, bila sam nesretna, plakala, molila mamu da me vodi na posao sa sobom, povraćala hranu koju su me tjerali da jedem, gledala u strop dva sata ili se nekako pravila da spavam, puno kasnije no što sam kod kuće prestala spavati. Krenula sam s te famozne tri godine.
Mama se trgala da trči s posla po mene prije ručka, da me ne tjeraju da jedem ono što ni dan danas ne mogu okusiti ili da spavam. Bilo joj je užasno što me ostavlja tamo, a ja sam to naravno osjećala i nikad nisam ni dala šansu vrtiću. A školu sam jedva dočekala.
Pa eto, usprkos tome, iako je sama činjenica da to pišem danas, 2014., nakon skoro 30 godina, dokaz da pamtim kako mi je bilo grozno, mislim da je i toj trogodišnjoj, četverogodišnjoj, petogodišnjoj meni vrtić bio od velike koristi.
Zašto? Jer sam dotad apsolutno bila lišena ikakvih frustracija, svijet se vrtio oko mene, mojih želja i potreba. U vrtiću sam prvi put shvatila da nisam centar svemira generalno. I dalje sam znala da sam centar svojim roditeljima, ali me je vrtić i funkcioniranje u njemu naučio da to nije apsolut.

I tu se zato u potpunosti slažem s ivy i jen koje misle da u globalu djeca vrtićem profitiraju.
Ja sam profitirala na jedan, moje dijete pak na drugi način. Budući da je dobio dvoje roditelja apsolutno cijepljenih od bilo kakve kreativnosti, da nije u vrtiću nikad ne bi crtao, izrezivao, lijepio, kaširao i što ti ja znam, jer ja te stvari ne volim i ne znam, pa ne mogu ni preko volje s njim na tome raditi. A potrebno mu je, između ostalog i zbog slabe grafomotorike. Dakle, zaista objektivno potrebno, a ne samo zato jer ja mislim da je to super. I da sad ne navodim listu svih ostalih razloga.

Sve to nema veze s mayato, zapravo ni ja ne mislim da je tim jednim potezom zapečatila ovakvu ili onakvu sudbinu svom djetetu.

I da još jednom potpišem sve sasine i casine postove, posebno se slažem sa sasom u onom dijelu u kojem kaže da svatko čuje iste riječi na drugačiji način, a i opće je poznato da mi je a priori antipatično pljuvanje po stručnjacima s argumentom da mama zna najbolje. Ili, kao što je netko rekao, da se samo srcem dobro odlučuje.

[Mima]

Moja mama nije ničime pokazivala da joj je užasno što me ostavlja u vrtiću, niti mislim da joj je bilo.
Radila je, baka i deda su živjeli u centru grada pa smo bili daleko, a preko ljeta ih dugo ne bi bilo u Zagrebu, vrtić je bio jedino rješenje i uopće ne mislim da je to njoj bio problem. Ne sjećam se da sam plakala ili dramila u vezi vrtića kod kuće.

Inače nisam bila dijete lišeno frustracija niti centar svemira, roditelji su me preko ljeta ostavljali sa dedom i bakom u vikendici, dedu i baku sam voljela, ali sam mrzila biti bez roditelja tako dugo. Rasla sam okružena sa još troje djece sa kojom sam sve dijelila.
Ono što me u vrtiću najviše smetalo je što očito nisam bila sama u stanju izboriti se za svoje mjesto među glasnom i popularnom djecom, pa sam bila po strani, nevidljiva, nisam imala neke trajne prijatelje. Sjećam se kad su prije škole provjeravali znamo li čitati kako se teta iznenadila kad je vidjela da ja tečno čitam (valjda me tada prvi puta uopće primijetila).

Tako da - ne bih rekla da mi je vrtić donio išta dobro, samo frustracije, i to da godinama nisam mogla jesti grah i špinat.

(što se tiče grafomotorike, jasno je da se ona može vježbati na jako puno drugih mjesta. Moja kći u vrtiću sasvim sigurno ništa nije kaširala. oni su vježbali šiljeći olovke, ali je zato na likovnoj radionici u knjižnici sa tetama radila čuda, kao i na radionicama u MUO, i na brojnim drugim mjestima)

[casa]

Zato što to nije životno važno da se nauči s 3 godine. Zato što je to jedna od onih stvari koje se uče USPUT. Ne trebaju biti fokus učenja. Trogidišnjaku je posve svejedno čeka li zbog mlađeg brata ili zbog prije starijeg od njega 1 dan. Stvar je u toma da njemu ne ide čekanje, jer je to fiziološki.

Pa slažem se da to ne mora naučiti s tri, može i sa 7 kad krene u školu, ali ja najozbiljnije vjerujem da je lakše prosječnom, ne mayatinom koje ne poznajem, to naučiti s tri nego sa sedam. Jednako kao što vjerujem da je lakše naučiti čitati sa 7 nego s 12... Nešto s onim prozorom mogućnosti koji se otvara i zatvara, jednako kao što sam vjerovala da je bespelenaštvo bolje od pelenaštva, jednako kao što sam nadohranu počela nudit kad su počeli zijevat dok mi jedemo i sjediti... I nije trogodišnjaku svejedno zašto čeka, nije, lakše mu je čekati ako vidi da netko sjedi na wc-u nego ako tražimo wc. I čekanje ne ide nikome lako, a to kako kome ide, vjerujem da uvelike ovisi o tome koliko smo to vježbali u životu. Ne jedino o tome, naravno, ali vjerujem da je to jedna od onih vještina koje treba uvježbati, kao svirati klavir, 2% ljudi sviraju perfektno nakon mjesec dana poduke, 2% ni nakon 10 godina poduke, ali ovi između sviraju proporcionalno vremenu provedenom u vježbi uz naravno uvjet da ih nitko nije tukao po prstima ili pipao po sisama dok su svirali.

[leonisa]

Pa eto, usprkos tome, iako je sama činjenica da to pišem danas, 2014., nakon skoro 30 godina, dokaz da pamtim kako mi je bilo grozno, mislim da je i toj trogodišnjoj, četverogodišnjoj, petogodišnjoj meni vrtić bio od velike koristi.
Zašto? Jer sam dotad apsolutno bila lišena ikakvih frustracija, svijet se vrtio oko mene, mojih želja i potreba. U vrtiću sam prvi put shvatila da nisam centar svemira generalno. I dalje sam znala da sam centar svojim roditeljima, ali me je vrtić i funkcioniranje u njemu naučio da to nije apsolut.

meni zaista nije jasno kako si do tada bila lisena apsolutno svih frustracija i ne znam kako je ispalo da je vrtic jedini izvor frustracija u djetetovom zivotu i kao takav potreban, dapace nuzan, za normalan rast i razvoj?

ja se jako dobro sjecam dok me baka cuvala frustracija i nebivanja po mome i nevrcenje svemira oko moje guze. a bila sam tad jos jedino unuce.
a bome se jako dobro sjecam i kako je starija ispoljavala svoje frustracije i kako je ucila da se s njima nosi i kako sam s njom radila na tome i to sve prije nego je krenula u vrtic.

[pulinka]

I
Pa eto, usprkos tome, iako je sama činjenica da to pišem danas, 2014., nakon skoro 30 godina, dokaz da pamtim kako mi je bilo grozno, mislim da je i toj trogodišnjoj, četverogodišnjoj, petogodišnjoj meni vrtić bio od velike koristi.
Zašto? Jer sam dotad apsolutno bila lišena ikakvih frustracija, svijet se vrtio oko mene, mojih želja i potreba. U vrtiću sam prvi put shvatila da nisam centar svemira generalno. I dalje sam znala da sam centar svojim roditeljima, ali me je vrtić i funkcioniranje u njemu naučio da to nije apsolut.

Hm...a misliš da bez vrtića ne bi došla do tih zaključaka, tj. da nisi centar svemira? Meni se to čini malo verovatno.
Ja sam bliža martinom gledištu, da su to razvojne stepenice koje se dosegnu svakako u nekom normalnom socijalno neuskraćenom životu.
Dok sam ja recimo, iz vrtića ponela jedino zaključak da nikome nisam naročito bitna ja kao osoba, pa ni mojim roditeljima. I osobinu da se uglavnom emotivno oslanjam samo sama na sebe, i emocije držim što više u sebi. Šta ja znam, valjda to i treba naučiti.
A moja majka je i dan-danas zakleti obožavatelj vrtića, uvek bila i ostala.

[casa]

Znaš, ne uzrujavam se ja toliko koliko me natjerala da preispitujem sebe i svoje majčinstvo,dovodim u pitanje cjelokupan odgoj i pristup maloj kao individui...da posumnjam u moć vlastite procjene i subjektivnosti/objektivnosti.
Ali, eto, zahvaljujući vama stekla sam uvid u to da djetetu vrtić nije neophodan sa 3 godine i da ju, unatoč tome što sam ju sada ispisala, MOGU upisati nagodinu, a što je pedagogica rekla da će biti mission impossible.

I na kraju, slagale se mi ili ne, ja bih na tvom mjestu otišla jedno jutro do dotične pedagoginje i lijepo smireno joj ispričala kako me poljuljala, uplašila i izludila, te bih ju otvoreno pitala jesmo li mogle prošli put razgovarati drugačije? Možda se žena ovaj put bolje objasni, možda shvati da je pogriješila, a možda ostane kao na prvom razgovoru, ali sam sigurna da ćeš ti nakon razgovora biti puuuno mirnija. A možda zbog razgovora prema nekoj drugoj mami žena bude pristupačnija...

[sasa]

Evo pitanje za vas koje mislite da srce zna najbolje i da treba slusati svoj osjecaj. Zasto ste uvjerene da je to sto osjecate totalno liseno svake podsvijesti i u cilju apsolutne dobrobiti vaseg klinca? Sve sto mislimo i cinimo i odlucujemo u velikoj je mjeri definirano nasim podsvjesnim zeljama, fantazijama i konfliktima. U velikoj je mjeri definirano time kako su nas tretirali kao djecu. Nase interpretacije svakodnevnih situacija su upravo to- nase subjektivne interpretacije. Ne zelim reci da treba duboko promisljati o podsvjesnoj motivaciji kada odlucujemo hocemo li klincu kupiti zvake, ali u situaciji u kojoj nam netko izvana, pa jos i iz struke da do znanja da vidi neke stvari, mislim da bi trebali stati i propitati se. Koliko je ono sto u nama vristi nase - a ne djetetovo.

[mama courage]

Evo pitanje za vas koje mislite da srce zna najbolje i da treba slusati svoj osjecaj. Zasto ste uvjerene da je to sto osjecate totalno liseno svake podsvijesti i u cilju apsolutne dobrobiti vaseg klinca? Sve sto mislimo i cinimo i odlucujemo u velikoj je mjeri definirano nasim podsvjesnim zeljama, fantazijama i konfliktima. U velikoj je mjeri definirano time kako su nas tretirali kao djecu. Nase interpretacije svakodnevnih situacija su upravo to- nase subjektivne interpretacije. Ne zelim reci da treba duboko promisljati o podsvjesnoj motivaciji kada odlucujemo hocemo li klincu kupiti zvake, ali u situaciji u kojoj nam netko izvana, pa jos i iz struke da do znanja da vidi neke stvari, mislim da bi trebali stati i propitati se. Koliko je ono sto u nama vristi nase - a ne djetetovo.

potpis.

jen tvrdi da dijete u vrtiću u globalu uvijek profitira. i u globalu, dijete koje ne ide u vrtić je na gubitku. jer vrtić pruža djetetu neke stvari koje ne može neformalna grupa djece u parku.

potpisujem jen. park je precjenjen.

[pulinka]

Ja polazim od gledišta da je devojčica od mayato bila sve žalosnija i žalosnija iz nekog njoj objektivnog razloga koji je izazivao kod nje anksioznost i zbog toga separacionu krizu, tj. da joj nije nedostajala majka zbog preterane vezanosti za nju nego zato što je u vrtiću postojao problem(i) njoj toliko veliki da su je činili vrlo nesrećnom, problemi koje nije umela sama da reši. To mislim prvenstveno zbog toga što je dete bez problema provelo tamo prve dve nedelje, meni je to znak da je dete očigledno bilo sposobno da se odvoji od majke na 3 sata, više dana zaredom.

Drugi polaze od gledišta da je devojčica bila u "klasičnoj" separacijskoj krizi samo zato što je patila bez majke jer nije mogla bez nje, a u vrtiću joj je inače bilo baš dobro.
Ako je to tačno, mene zanima kako je trebalo delovati dalje, da je devojčica hipotetički nastavila sa vrtićem.
Šta je "ispravan" način rešavanja ovakve krize, u kojoj se dete povlači u sebe i ćuti? Ignorisati je? Koliko dugo? Tj. šta je granica u kojoj "normalna" separacijska kriza prelazi u "patološku"?

[mama courage]

Znaš, ne uzrujavam se ja toliko koliko me natjerala da preispitujem sebe i svoje majčinstvo,dovodim u pitanje cjelokupan odgoj i pristup maloj kao individui...da posumnjam u moć vlastite procjene i subjektivnosti/objektivnosti.

u tome nema ničeg lošeg. naravno da se moramo stalno preispitivati. i opet naše vlastito preispitivanje može biti previše subjektivno.

meni je žao što je ton bio takav da ti se više on urezao nego njene riječi. jer možda žena na kraju krajeva ima (barem u nečemu) pravo.

ja bih takve primjedbe - koliko god bi me na prvu pogodile (i pokušala bih se opravdati) - ipak iskoristila da preispitam svoje postupke. i čak bih možda u konačnici bila i zahvalna. kao što sam znala biti kad me se na neke stvari upozori.

[casa]

Pa. ali pulinka kakoti možeš znati da je djevojčica imala problem s vrtićem, nakon dva tjedna kao ga prvi tjedan nije imala? Kako možemo znati da nije tek tad shvatila da je to s vrtićem sad za ozbiljno? Da sad više mama nije stalno s njom, da to nije samo ponekad, nego svaki dan? Kako možeš znati da se majka nije promijenila svoje osjećaje prema vrtiću nakon dva tjedna, ili prema činjenici da se djevojčica odvaja? Ja to ne mogu znati.
A što bih ja napravila? Jednostavno, razgovarala bih o vrtiću minimalno, ne bih najavljivala sutrašnji odlazak u vrtić, pridavala bi mu manju pažnju od djevojčice, i baš svaki dan kad bih došla po nju rekla bih joj: Baš sam te se poželjela... Pokušala bih ispuniti vrijeme koje nije u vrtiću uobičajenim aktivnostima, s više razumijevanja za maženje i nošenje. Po noći bi se dizala i umirivala, umirivala... Nikad ne bih obećavala vikend kao nagradu ili kao olakšanje...

[pulinka]

Sad vidim gornje postove.
Da, ja sam bar toliko svesna da sam izrazito subjektivna i puna predrasuda prema vaspitno obrazovnom kadru i osoblju, naročito vrtićkom.
Ali sam jednako svesna i da poznajem nekoliko divnih ljudi iz vaspitačke struke, kojima bih bez razmišljanja i dvoumljenja poverila svoju decu, samo da su ostali da žive iole blizu moje porodice.
Tako da nisam baš potpuni psiho, prihvatila bih oberučke da mi neko drugi čuva decu par sati dnevno, ali bih takođe volela da mogu da biram kakva osoba bi ih čuvala. Pa dobro, meni ne smeta da kažem da sam preterano izbirljiva.

[pulinka]

Sve to naravno može biti, casa-i saveti su na mestu.
Opet, da li bi devojčica stvarno brinula o majčinom stavu da je njoj u vrtiću bilo ok?
Ono, ma ne može biti da je čekanje u redu tako frustrirajuće?
A opet, ja jesam subjektivna.
Ipak, dokle bi trebalo tako? tj. dokle je "prihvatljivo" da dete bude apatično uz primenu tvojih predloga? Opet, ni ja ne provociram, nego pitam, ja imam dvoje dece od kojih mlađe ne izgleda da će biti naročit društvenjak.

[leonisa]

potpisujem jen. park je precjenjen.

moja sestra, za razliku od mene, a pristup i roditelji su bili isti, nije apsolutno nicim profitirala odlaskom u vrtic. provela je svaki dan sama u suzama placuci i cekajuci kad ce netko (stara, stari, ja nakon skole) doci po nju. organski je mrzila tu ustanovu, tu grupu, te ljude u njoj. doslovno je u tom vrticu prezivljavala i zivotarila.
za razliku od mene koja sam plakala kad je vrtic zavrsio. koja sam obozavala tete i kojoj su tete bile i doma na rodjendanu. koja sam imala svoje drustvo, prvu ljubav, prve prijatelje i koja i dan danas ima predivne uspomene na taj period zivota.

btw mi smo imali vrlo cesto druzenja klinaca s kruzoka, po 5-6 i vise, do 10 djece na okupu, bilo u nekoj kuci/stanu bilo u prirodi. nije da su bas bila lisena socijalizacije, frustracija, borbe moci i nadmoci, djeljenja i oduzimanja.

i u globalu, moje misljenje je da dijete definitivno u vrticu profitira jedino ako mu se tako posloze zvijezde.

[mama courage]

Ipak, dokle bi trebalo tako? tj. dokle je "prihvatljivo" da dete bude apatično uz primenu tvojih predloga? Opet, ni ja ne provociram, nego pitam, ja imam dvoje dece od kojih mlađe ne izgleda da će biti naročit društvenjak.

odgovor možda leži u tome da bih prvo pokušala da ne dovedem do te situacije da mi bude tako apatično.

[mama courage]

i u globalu, moje misljenje je da dijete definitivno u vrticu profitira jedino ako mu se tako posloze zvijezde.

znači da se u globalu ne poslaguju.

ali ja sam pro-vrtićki nastrojena mater.

iako sam protiv dugog dojenja

[leonisa]

i da, nisam misljenja da srce zna najbolje, niti da mama zna najbolje, al jesam da mama najolje pozna svoje dijete.

i uzasno me zivcira kroz cijelu temu sto je tata totalno iskljucen iz cijele price i svodi se da ne igra apsolutno nikakvu ulogu u djetetovom zivotu, njegovom rastu, razvoju i odgoju.
sve se vrti oko mamine suhnje i pupcane vrpce.

[mama courage]

kad ih tate vode - djeca manje plaču i bolje se sprijatelje s vrtićem

što je također ... indikativno.


čini mi se da je peterlin napisala najbolji savjet - one majke koje ne vide svrhu i dobrobit vrtića, kojima je vrtić nužno zlo - neka ne vode djecu u vrtić. tj. neka pokušaju naći druga rješenja ili neka jednostavno ostanu doma.

one druge ionako vode djecu u vrtić bez nekih većih natezanja.

[leonisa]

znači da se u globalu ne poslaguju.

ali ja sam pro-vrtićki nastrojena mater.

iako sam protiv dugog dojenja

i ja sam pro-vrticki nastrojena mater s individualnim pristupom
ali isto tako mislim da profit djeteta ovisi i o drugim okolnostima, odnosno da se vrtic moze nadomjestiti ako se zeli. a naravno moze se provesti i 6g u izoliranom svijetu 1 na 1 mama (ili bilo koja odrasla osoba) i dijete.

i definiraj dugo :D

[Mima]

Pa jest, i mene je moja mama vodila uz vrtić bez većih natezanja, pa sam svejedno u njemu bila tužna i nesretna, i mislim da mi je to donijelo samo frustracije.

[mama courage]

odnosno da se vrtic moze nadomjestiti ako se zeli

mislim da se ne može nadomjestiti.
to ne znači da ne postoje drugi načini druženja, ali to meni nije isto kao vrtićka atmosfera.
ne mora dijete biti samo s mamom, imala sam prilike vidjeti djecu koju su odgajale dadilje, pa džaba. ali u takvim odgojima, činjenica da dijete nije išlo u vrtić i da je kasnije imalo problema u školi nije nužno povezano jedno s drugim, ali jeste sve povezano s takvim specifičnim roditeljskim odgojem /mislim da nijedna mama ovdje na forumu ne upražnjava takav način roditeljstva/.

[mama courage]

Pa jest, i mene je moja mama vodila uz vrtić bez većih natezanja, pa sam svejedno u njemu bila tužna i nesretna, i mislim da mi je to donijelo samo frustracije.

pa govorila sam iz mamine perspektive, ne dječje

[pulinka]

odgovor možda leži u tome da bih prvo pokušala da ne dovedem do te situacije da mi bude tako apatično.

Pa, ovo sad zvuči, onako...ne baš lepo.
Zar ne bi svaka od nas pokušala?
Ali šta ako ne ide, tj. ti kao nešto pokušavaš ali zapravo pojma nemaš da li radiš pravu stvar?
Ili se takve situacije dešavaju samo meni?

[Svimbalo]

A ja iz dječje perspektive mogu ponoviti da sam bila tužna i nesretna. A svejedno mislim da sam profitirala :kauč:

Pulinka, ne mislim da ne bih kad-tad i bez vrtića došla do toga da nisam centar svemira. Ali, kao i casa, mislim da je to bolje saznati prije no kasnije.
Ali, ja općenito u teoriji imam sasvim drugačije mišljenje od većine vas na ovoj temi, počevši od one osnovne razlike: ne mislim da je baš tako nevjerojatno važno da djetetu, pa i trogodišnjem, u svakom trenutku bude dobro.

No, u konačnici svimbam emsu koja svimba Peterlin-tko ne voli vrtić, a ima druge opcije, neka ne šalje dijete u vrtić i gotovo.

edit: zaboga, koji je kod za šrink smajlić?!

[Mima]

Pa činjenica da dijete ima problema sa prilagodbom školi/društvu općenito obično jest povezana sa nekom specifičnom vrstom odgoja (ako je dijete zdravo) - bio to previše zaštitnički odgoj ili onaj u kojem roditelji zanemaruju dijete, ili onaj u kojem je djetetu sve dopušteno.
U vrtiću broj jedan u koji sam vodila dijete sreli smo dečkića koji je mlatio i gurao djecu oko sebe, a njegova mama je govorila da su to dječja posla, ako se mama nije značajno promijenila taj mali sigurno ima problema u školi (bolje rečeno drugima radi probleme), vrtiću unatoč.

[mama courage]

njegova mama je govorila da su to dječja posla

takve su mame

[Mima]

Te čija djeca mlate drugu obično jesu.

[pulinka]

Mislim da si sad stvarno odlično sumirala tu razliku u gledištu: ja opet, ne mislim da tuga i nesreća imaju neki naročito pozitivan formativni efekat na karakter.
Ono, znam puno ljudi koji su proživeli živote skoro lišeni frustracija i baš su i srećni u svojoj koži i prijatni za društvo.
Edit: odgovor za Svimbalo.

[Svimbalo]

meni zaista nije jasno kako si do tada bila lisena apsolutno svih frustracija i ne znam kako je ispalo da je vrtic jedini izvor frustracija u djetetovom zivotu i kao takav potreban, dapace nuzan, za normalan rast i razvoj?

ja se jako dobro sjecam dok me baka cuvala frustracija i nebivanja po mome i nevrcenje svemira oko moje guze. a bila sam tad jos jedino unuce.
a bome se jako dobro sjecam i kako je starija ispoljavala svoje frustracije i kako je ucila da se s njima nosi i kako sam s njom radila na tome i to sve prije nego je krenula u vrtic.

Eh, leo, ne znaš ti moju mamu
Ni tata nije puno pripomogao tome da nemam princess syndrome (postoji li takvo nešto ili sam ja sad izmislila super naziv? )