Iščitala sam sad sve, ali bih se osvrnula na pulinkin i Mimin post tamo negdje sa treće stranice, o njihovom osobnom iskustvu vrtića.
Moje je bilo isto. Mrzila sam vrtić iz dna duše, bila sam nesretna, plakala, molila mamu da me vodi na posao sa sobom, povraćala hranu koju su me tjerali da jedem, gledala u strop dva sata ili se nekako pravila da spavam, puno kasnije no što sam kod kuće prestala spavati. Krenula sam s te famozne tri godine.
Mama se trgala da trči s posla po mene prije ručka, da me ne tjeraju da jedem ono što ni dan danas ne mogu okusiti ili da spavam. Bilo joj je užasno što me ostavlja tamo, a ja sam to naravno osjećala i nikad nisam ni dala šansu vrtiću. A školu sam jedva dočekala.
Pa eto, usprkos tome, iako je sama činjenica da to pišem danas, 2014., nakon skoro 30 godina, dokaz da pamtim kako mi je bilo grozno, mislim da je i toj trogodišnjoj, četverogodišnjoj, petogodišnjoj meni vrtić bio od velike koristi.
Zašto? Jer sam dotad apsolutno bila lišena ikakvih frustracija, svijet se vrtio oko mene, mojih želja i potreba. U vrtiću sam prvi put shvatila da nisam centar svemira generalno. I dalje sam znala da sam centar svojim roditeljima, ali me je vrtić i funkcioniranje u njemu naučio da to nije apsolut.

I tu se zato u potpunosti slažem s ivy i jen koje misle da u globalu djeca vrtićem profitiraju.
Ja sam profitirala na jedan, moje dijete pak na drugi način. Budući da je dobio dvoje roditelja apsolutno cijepljenih od bilo kakve kreativnosti, da nije u vrtiću nikad ne bi crtao, izrezivao, lijepio, kaširao i što ti ja znam, jer ja te stvari ne volim i ne znam, pa ne mogu ni preko volje s njim na tome raditi. A potrebno mu je, između ostalog i zbog slabe grafomotorike. Dakle, zaista objektivno potrebno, a ne samo zato jer ja mislim da je to super. I da sad ne navodim listu svih ostalih razloga.

Sve to nema veze s mayato, zapravo ni ja ne mislim da je tim jednim potezom zapečatila ovakvu ili onakvu sudbinu svom djetetu.

I da još jednom potpišem sve sasine i casine postove, posebno se slažem sa sasom u onom dijelu u kojem kaže da svatko čuje iste riječi na drugačiji način, a i opće je poznato da mi je a priori antipatično pljuvanje po stručnjacima s argumentom da mama zna najbolje. Ili, kao što je netko rekao, da se samo srcem dobro odlučuje.