Citiraj Svimbalo prvotno napisa Vidi poruku
Pa eto, usprkos tome, iako je sama činjenica da to pišem danas, 2014., nakon skoro 30 godina, dokaz da pamtim kako mi je bilo grozno, mislim da je i toj trogodišnjoj, četverogodišnjoj, petogodišnjoj meni vrtić bio od velike koristi.
Zašto? Jer sam dotad apsolutno bila lišena ikakvih frustracija, svijet se vrtio oko mene, mojih želja i potreba. U vrtiću sam prvi put shvatila da nisam centar svemira generalno. I dalje sam znala da sam centar svojim roditeljima, ali me je vrtić i funkcioniranje u njemu naučio da to nije apsolut.
meni zaista nije jasno kako si do tada bila lisena apsolutno svih frustracija i ne znam kako je ispalo da je vrtic jedini izvor frustracija u djetetovom zivotu i kao takav potreban, dapace nuzan, za normalan rast i razvoj?

ja se jako dobro sjecam dok me baka cuvala frustracija i nebivanja po mome i nevrcenje svemira oko moje guze. a bila sam tad jos jedino unuce.
a bome se jako dobro sjecam i kako je starija ispoljavala svoje frustracije i kako je ucila da se s njima nosi i kako sam s njom radila na tome i to sve prije nego je krenula u vrtic.