Također se slažem, također teška srca i to iz vlastitog iskustva.
Mi smo sa tri nakon dva dana odustali radi drugih razloga, jer nema adaptacije, bezobrazluka itd.. pisala sam već.
Upisala sam ju u vrtić u kod predškole, ali baš cjelodnevni, već su bile formirane grupe djece, već su to bile ekipe i nimalo joj nije bilo lako, ali je borac, ali dan danas osjetim da je taj vrtić sa 3 god mogao biti od ogromnog značaja
za nju kao osobu, donio bi joj sigurnost, ovako je ona uporna, ali u dubini duše joj čuči iskra nesigurnosti htjela ona to priznati ili ne.
Mali pak je krenuo sa 4, evo ga sad ima preko pet, svako malo je bolestan, ali ide, evo jučer je plakao kao kišna godina jer 2 tjedna bio kući i nije mu se išlo, a danas trči kao lud jer mu je tamo lijepo.
Inače spada u mirnu i nježnu dječicu, a iz vrtića dolazi nov, veseo i siguran dječak, grupa je odlična i koliko god sam nekad bila ne baš zagovornik vrtića toliko sam danas iz iskustva totalna suprotnost, eto!![]()
Ali također priznajem da je jako teško roditelju dati dijete u vrtić, ako ne mora, ako ne radi, i djetetu je isto toliko teže jer zna da je mama doma i teže se adaptira.
Rekla bi da previše filozofirate. A opet s kojim pravom to mogu reći kada ste sve mame i živite tu svoju teoriju i u praksi. Onda mogu reći da mi je drago da će budućnost imati izvjestan broj kompetentne djece. Pa se opet čudim i pitam kada stignete tako promišljati o svim tim aspektima odrastanja i odgoja vaše djece. U svojoj dobi od oko 30-te bila sam sretna da mi je dijete u vrtiću pod sigurnim nadzorom i zbrinuto. Da li je takav stav i način ostavio traga na budućnost moje djece...ne znam. Obraćati pozornost na neke stvari ima smisla kada imaš ili znaš drugu opciju.
točno to baka, najbolje rečeno.
neki mogu dozvoliti djeci adaptaciju mjesecima po 15 minuta u vrtiću
ili im dozvoliti da se uopće ne adaptiraju,
a kad nemaš drugu opciju, jednostavno se moraš pomiriti s onim što se događa
i molit se da što prije prođe, da se što prije prilagodi.
mi smo s malim imali krizu koja je trajala par tjedana,
u vrtiću nije ništa pokazivao, ali doma se bogme jedva izdržavalo s njim.
Mislim da ponekad ipak pretjerujemo s tim "manipulacijama". Kao da će djeca postati svjetski manipulatori, ako povremeno popustimo.
Curica ima 3,2 godine, mama je doma, nije im bitno da je u vrtiću, može biti s njom doma i doviđenja. Neka uživaju.
Pa nije taj vrtić ultimativni cilj, da ili djeca idu ili će biti manipulatori i propalice.
Uopće se ne bojim daljnjih manipulacija. Kao i kod svega u odgoju djeteta popustiš kod onog što ti nije bitno, zahtjevaš bitno i gotovo.
Što znače te daljnje manipulacije?
Ako mayato curica zaplače u školi mayato će je ispisati?
Ma možeš si misliti.
Neke stvari su nam bitne, neke nisu.
Meni je vrtić na kraju ispao potpuno nebitan i nikome ništa, mala škola mi je bitna i tako sam ju od prvog dana predstavljala djetetu. Nikada nije rekao ni slova da ne ide.
I ponavljam kao i na mnogo drugih tema, nije Zagreb cijela Hrvatska. Da, u Zgb. večina djece ide u vrtić, u ostaloj Hr nije tako. Evo vam primjer moje okoline. Sadašnji obveznici, na 16 djece iz male škole u razredu će ih doči 10 iz vrtića. Eto, takav je omjer. I to mi smo "grad" pa "puno" djece ide u vrtić.
U mjestu do, kumina curica ide u 1. razred - 2 djece je iz vrtića, ostali nisu nikad išli.
Ponavljam "vjetar u leđa manipulacijama" je za mene isprazna fraza, jer svaki roditelj dopusti manipulaciju gdje može, a ne dopusti gdje ne može. Treba birati bitke i dopustiti da nekome drugome vrtić nije presudan, da može i bez njega.