Žao mi je, ali slažem se s psihologinjom. Ne mislim da su posljedice zauvijek strašne, neoprostive i da vode do asocijalnog razmaženog odraslog čovjeka. Meni se čini da se brka činjenica da ona ne mora u vrtić jer ti ne radiš s činjenicom da ona mora naučiti biti u kolektivu, da je to zdravo za nju, pa makar ti ne radila nikad. Vrtić od tri sata nije vrtić, to je igraonica, u kojoj dijete vježba biti svoj čovjek, socijalne kompetencije s drugom djecom.I mislim da nije uopće strašno čak i da te je izmanipulirala, već da je dobila potvrdu za svoj strah od funkcioniranja kao samostalna jedinka. I vjerujem da nije stalno s tobom, da je ponekad i s bakom ili prijateljicom, ali vrtić je po meni prva prava situacija kad dijete vježba samostalnost, kad uviđa sebe kao različitog i sličnog. I njena želja da bude s tobom je njena želja, a njena potreba je ne biti s tobom kako bi mogla otkriti sebe, drugačiju od tebe. To je teško ali i lijepo. Kao i sve u životu što uistinu vrijedi, nosi i trud, hrabrost, upornost... Na tvome mjestu sad bih pokušavala što više ostavljat ju, ne samo na čuvanju već u svakodnevnim situacijama kad ste zajedno fizički, ostavit ju da sama rješava stvari ( ignorirat zdravo seljački) da stekne samopouzdanje da može sama... kako bi drugi pokušaj vrtića išao lakše.