Ja sam također vrtićkodijete.
pamtim samo lijepe stvari i svoje prijatelje.
Tako da, ja averziju spram vrtića nemam i kod mene nije mogla osjetiti isto.
Dala sam ju zato što je vrlo otvorena i društvena pa sam mislila da je dobro za nju da bude ta 3 sata sa svojim vršnjacima, da sedruže, igraju, da nauči dijeliti stvari, čekati svoj red, da joj se samopouzdanje kroz interakciju s drugom djecom razvija i jača...
Međutim, ona je odreagirala suprotno svemu što sam proučavala i nab što sam bila spremna.
Moja sestra ima sina koji "odurla" svojih 15 minuta pri odlasku u vrtić, ali uvrtiću je ok ( što je i M. bila) i kada dođe doma nastavlja s igrom i svojim, dječjim stvarima.
Moja M. kada bi došla doma, sjela bi, premetala prstićima, piljila u pod i tho plakala tupeći:"Mama, je li mrak? A je li idemo sutra u vrtić? Mama, ja ne bi išla uvrtić. Tata ja ne bi u vrtić. Baka ja ne bi u vrtić."
Od djeteta koje je sve zanimalo i koja je nove stvari upijala s radošću kao spužva, dobila sam povučeno i prestrašeno dijete koje cijele dane sjedi, plače i gleda u pod. Njeno je ponašanje bilo kao daje izgubljena...
Ne mora značiti da joj se išta dogodilo i da ju je blokiralo, ali to 3-tjedno stanje utučenosti i nezainteresiranosti za svakodnevne kućne aktivnosti, igru s bakom, psima koje obožava, apatije prema omiljenim crtićima - nije bilo lako i morala sam ju ispisati.