 |
|||
Pa, ali ona ima tri godine... Ne znam, nisam baš od tih manipulatorskih teorija, nekako vjerujem da djeca od tri godine nee odgađaju plač smišljeno čekajući da dođu kući, ono vjerujem da se ne igraju kad im se plače... Naravno, da lakše s mamom mogu podijeliti osjećaja, ali baš da se u vrtiću lijepo druže a da im se plače...
Ja sam sigurna da barem neka djeca to rade. Kad dođu doma, popuste brane. Ne bih možda rekla da smišljeno odgađaju plač, više da osjećaju da su "u gostima" pa se suzdržavaju i prilagode.casa prvotno napisa
Ali to je normalan proces adaptacije (i ne mislim da će ga se kasnije moći izbjeći, samo će forma biti drugačija).
Neka djeca su u vrtiću ok, pa plaču kad roditelji dođu, druga ne žele ići doma (to su moji radili) ali poruka je u biti ista = nedostajali smo im
Način na koji se to iskazuje ovisi o djetetovoj osobnosti, dobi i još dosta stvari, ali nema nikakvog načina da se preskoči ta stepenica. Meni bliske osobe ovako su odustale od upisa sina u vrtić (nakon 2-3 pokušaja) pa je bilo veselja u prvom razredu - dijete se moralo socijalizirati, stjecati imunitet, učiti regule kolektiva...sve u prvom razredu + gradivo. Da ne govorim o tome koliko je dijete izostalo.
Iako vjerujem da ima obitelji za koje je to dobro, meni se čini da je mojoj djeci vrtić puno značio u svakom pogledu. Iako je bilo puno prilika u kojima bi oni radije ostali doma, imali su ponovljenu adaptaciju na početku svake školske godine, ali brate mili, zar i nama nije tako nakon godišnjega??? Pa ne živimo pod staklenim zvonom.
Ali dosta priče - svatko ima svoje razloge.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 18.02.2014. at 12:51
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom