za naše dvoje je adaptacija trajala i trajala, nikako da prestane.
mjesecima, a za starijeg mogu reći i godinama.

stariji se po dolasku zavlačio pod stol i stolice, tete i ekipu nije doživljavao ama baš nimalo.
slušanje, slijeđenje grupe - nula bodova. nije spavao, nije htio bome ni jesti.
penjao se po ogradama, drveću, drugi dan adaptacije popeo se kroz prozor i izašao na dvorište (sva sreća
pa su jasličari bili u prizemlju). nakon opće panike u vrtiću su ga našli u dvorištu kako gleda avione.

mlađa je mjesecima stražarila na vratima i čekala da po nju netko dođe.
onda bi se razjareno (koliko može 2-godišnje dijete)
zaderala, zgrabila jaknu iz ormara i odmarširala prema izlazu.

a njihove tete da ne mogu biti bolje. meni je bilo mjesecima neugodno.
šteta što nismo mogli priuštiti, rado bih da su mogli ostati doma taj period.
a bolesni svako malo, užas jedan. četiri hospitalizacije u tom periodu,
ne volim se niti sjetiti.

zadnjih vrtićkih godinu-dvije za oboje je nastupio preporod.
stekli su ekipu, osamostalili se, dobili zanimacije (engleski, ritmiku, sport).
svako malo odu do kazališta, naprave neki izlet.

tako da, što se naših tiče, vrtić su prihvatili tek s nekih 4 godine.
ranije je bila patnja, što njihova, što naša.