Moja djevojčica je sa 22 mjeseca krenula u jaslice jer sam tada još radila. Bila sam zadovoljna kako se snašla, u onom kaosu prvih dana kada su druga djeca vrištala i srce bi mi pucalo vidjeti ih, ona bi ostala bez problema, dala mi pusu i rekla pa pa. Ni inače kada bi je morala ostaviti negdje nikad nije plakala za mnom i uvijek bi me veselo dočekala. Nakon dva tjedna jaslica potvrđena mi je trudnoća i ostala sam doma na čuvanju. Prvo što sam učinila bilo je da je ispišem i da bude sa mnom. Naišla sam na nerazumijevanje, ali nisam požalila ni trena. U ta dva tjedna jaslica još je bila beba u pelenama, na cici, sa vokabularom od deset riječi - do drugog rođendana, dakle u dva mjeseca doma (iako smo najmanje bile doma), samoinicijativno se ostavila pelene, rekla cici pa-pa i postala prava pričopričalica. Svako popodne se igra s drugom djecom i sretno je dijete. Ono što želim reći je da je vrtić spas za roditelje koji rade, imaju obaveze, a super je i za djecu, ali u tim prvim godinama, ako je moguće, djetetu je ipak najbolje s roditeljima. Za socijalizaciju ima vremena, prije škole svakako planiramo da ide u vrtić, ali voljela bih ja biti ona koja joj je dala temelje i ulila povjerenje u svijet prije nego sama krene u njega.