Citiraj casa prvotno napisa Vidi poruku
Pa, meni je tvoj primjer baš primjer ovog o čemu govorim. Tvoj sin, ako sam dobro shvatila, bi tebi rekao koliko mu fališ, onda znači da bi ti to rekao kad si ti tu. Ne bi otišao do tete i rekao: meni fali mama... A jasno je menida se djeca sjete mame u vrtiću, ali mislim da se sjete na tren i zaboli ih a onda ih igra i ekipa povede dalje od misli o mami, a ako ih ne povede onda na neki način ispolje tugu, ili plačem ili sjedenjem u kutu, ali ne vjerjem da su trogodišnjaci u stanju istodobno razmišljati o tome da im mama fali i igrat se Winxica.
Jednako tako mislim da trogodišnjaci često kod kuće preuveličavaju svoje osjećaje, ne svjesno i manipulativno, već da je to razvojna karakteristika kao takva koja svjedoči o zdravlju djeteta. Kao što se strah od buba povećava ako djetetu kažete zamisli da je u sobi veeeelika buba... na isti način u djetetovoj glavici u kojoj postoji strah od odvajanja, ako se razgovara zamisli kako ćeš sutra kao velika djevojčica lijepo biti u vrtiću, bez mame... Ne znam, njima je strašnije o ome misliti nego kad se to dogodi. Ovo je iz mog iskustva i nemam znanstvenih potrkijepa.
I ne mislim ja da se to mora savladati s tri godine, ali mislim da većina djece to može savladati s tri godine na vlastitu korist. I da što mama i tata rade ili ne rade, nema veze s tim da dijete ima koristi od toga da savlada nedostatak majke na tri sata. Da tako dijete raste...
Citiram samo sebe, do toga je došlo jer ne znam kako inače objasniti da nije bilo ni rečeno da je malena manipulatorica niti da je vrti neophodan niti da je šteta strašna i nepopravljiva.