Ispisali smo ju iz vrtića

[cvijeta73]

ja bome vidim i kod svoje.
primjer, sport i j.

dok nije pronašao pravi sport, odlazak na trening, u razdoblju dok ga ne bi ispisali, a kao ne možeš odmah, dok ne prođe faza adaptacije, mu je uzrokovao tugu. ako ćemo tako nazvati. karate, skokovi u vodu, atletika. ne ide pa ne ide. i mogla sam ga, slijedeći svoj instinkt odmah i ispisati. al kao, ajde, priviknuti će se. pa je to trajalo par mjeseci.

e onda je na red došao nogomet.
i opet faza prilagodbe na novi klub, novu djecu.
i nećuuu ićiii na trening.
onda s treninga dođe doma, vidiš da je nekako...zadovoljan.
teško mu je, nije lako upasti među novu djecu, novi trener, nove regule...ali je zadovoljan.

i onda smo mi ustrajali. i tjerali ga da ne odustane. u nekom periodu je to i bilo baš tjeranje.
da smo ustrajali u onim prvim sportovima, ne znam što bi tako nešto super postigli.
ništa.

da, sad jako voli ići na nogomet, i treninge i utakmice, i to mu je veliko zadovoljstvo.

eto, možda nije primjenjivo za ovu raspravu, al me podsjetilo.

edit: pisala iza AM
edit2: i sad pišem iza AM, onaj post gdje je shvatila krivo sasu o razlici između tuge i frustracije