Ispisali smo ju iz vrtića

[casa]

Sve to naravno može biti, casa-i saveti su na mestu.
Opet, da li bi devojčica stvarno brinula o majčinom stavu da je njoj u vrtiću bilo ok?
Ono, ma ne može biti da je čekanje u redu tako frustrirajuće?
A opet, ja jesam subjektivna.
Ipak, dokle bi trebalo tako? tj. dokle je "prihvatljivo" da dete bude apatično uz primenu tvojih predloga? Opet, ni ja ne provociram, nego pitam, ja imam dvoje dece od kojih mlađe ne izgleda da će biti naročit društvenjak.

Prihvatljivo je da dijete bude apatično dok se problem ne riješi. A to da je djevojčici od tri godine jaaaako važno kako se njeni tata i mama osjećaju dok je ona u vrtiću, mi se čini stvarno besmislenim obrazlagati. Pa, ljudi se boje reći roditejima da su trudni s dvadeset i kojom jer ih je strah šta će mama i tata misliti... A tatu nismo uvodili u priču jer se iz prvog posta dalo naslutiti da je u Mayatinoj obitelji on kako se to pedagoški kaže emocionalno nestabilniji roditelj. Inače, s mojim sinom br.3 onim zahebanim, mm je odradio adaptaciju. I stvarno mislim da se cijelo vrijeme zaboravlja da je djevojčica u vrtiću boravila 3-tri sata, bez jela i spavanja.

[casa]

I Svimbalo, bi li mene tvoji mama i tata mogli sad posvojit na tjedan dva? Samo da to doživim, jer moji nisu bili baš zaštitnički....

[Svimbalo]

Casa, bojim se da su sad te osjećaje preusmjerili na unuka. Ali ono, mogu pitati

[casa]

Al ja sam jaaako draga žena, gotovo djevojka...

[Svimbalo]

Vidjet ću što se da učiniti

A sad moram gledati Arsenal-Bayern

[leonisa]

Svimb, psiholog je kod
Iako svaki put upisem psihijatar pa editiram :D

[Anemona]

Svimbalo, kakvo zlo je po tvojem mišljenju taj odnos prema tebi kao centru svjeta donio?
Gdje smatraš da su ti roditelji naštetili, a gdje vrtić pomogao, sad iz ovih cipela odrasle osobe 30 godina kasnije?
(Znaš da te inače jako volim, ali moram pitati).

[Svimbalo]

Anemona, ma tebi ne mogu ništa zamjeriti
Iako se s tobom na vrtićkim temama nikako ne nalazim.
Pa, taj centar je bio razlogom što se nikako nisam mogla prilagoditi vrtićkom funkcioniranju. Ali moji su mi titrali i kasnije, pa mogu odmah reći da sam zbog toga izrasla u osobu jako osjetljivu na kritike svake vrste, a već sam se na ovom forumu outala kao egocentrična.
Inače sam super, niš mi ne fali

[Anemona]

Ma jasno je meni da je to tema gdje se ti i ja ne možemo složiti. Sve ok.
Ali koliko te "poznajem" preko foruma, ne mogu zamisliti to teško zlo koje se desilo, jer si bila u centru pažnje.
Kako znaš da se radi toga nisi prilagodila vrtićkom funkcioniranju? Da li je vrtićko funkcioniranje nešto čemu se moramo prilagoditi, čemu težimo? Da li to stvarno želimo?

Nisam baš pala s Marsa, jasno je meni da dijete u vrtiću nauči biti samostalno, npr. samo se oblačiti, pa opet na koliko tema si napisala da se tvoje dijete nerado oblači samostalno (kao i moje), a tvoje ide u vrtić, moj ne ide.
Zagrmim, pa se oblači punom parom.
Nauče se čekanju. Čekanju čega, zašto? Što to moje dijete ne zna dočekati, a tvoje zna? I da li će to stvarno biti neki problem u školi?
Znam dijete koje ide od godinu dana u vrtić, pa uvijek mora biti prvi, stalno se gura, ne želi čekati,... što to dokazuje?

Znam djecu istih roditelja, pa jedan od kad govori viče sam, sam, sam i sve radi turbo sam, a drugi uopće ne,...

Što se još nauče? Pjesmice, bojanje, rezanje, lijepljenje,... sve to je naučio i sa mnom, a i sad u maloj školi.

Nauče se imanju obveze? Imao je 2 puta tjedno obvezu s logopedom, 2 puta tjedno sport, plivanje,...
I tu je grupa djece i tu postoji autoritet koji mora poštivati,... Postoje pravila.

Doma od kad se rodio nije sam, oduvijek ima konkurenciju druge djece.

I kako ti uostalom možeš znati kakvo bi bilo tvoje dijete bez vrtića, kao i ja kakvo bi bilo moje s vrtićem, kad ne možemo usporediti?

Možda bi bili potpuno jednaki kao sad, a možda nevjerojatno drugačiji, ali kako to možemo znati?

[vertex]

Pitanje o podsvijesti koje je postavila sasa jednako stoji kad se preispituje ono što se zove odlučivanje srcem, kao i ono za što se misli da je odlučivanje razumom.
A kad smo kod razuma, mislim da svaka teorija o neophodnosti vrtića pada na na ovom Anemoninom testu.

[leonisa]

ne mislim da je baš tako nevjerojatno važno da djetetu, pa i trogodišnjem, u svakom trenutku bude dobro.

pa ok, ni ja, ali ne mislim da treba forsirati to nedobro stanje, odnosno da ga treba izmisljati, da ga u svakodnevnom obiteljskom zivotu ima dovoljno i da ga ne treba namjerno dodatno stavljati u situacije da to nauci.
i da kad dijetetu i nije u svakom trenu fantasticno i po njegovom gustu da to nije radi lekcije vec samog zivota.

[anin]

Nije crno-bijelo! Ni jedna odluka kako postupiti u toj situaciji nije sama po sebi dobra ili loša! Svi smo različiti! Ne osuđuj se što si poslušala sebe i napravila ono što misliš da moraš!
No, da se nadovežem na temu, možda nekom bude korisno - oko vrtića, dobrih i loših strana, nužnosti ili ne, prilagodbe...napisano je već (i neka je ) puno postova na različitim temama...sve s namjerom da se izvuče neki idealan zaključak..ali..toga nema i ne može se do takvog zaključka doći..

Smatram da se sve to treba pojednostvit, posložit stvari u glavi (svatko za sebe) i problema nema! Je li meni nužno potrebno da moje dijete ide u vrtić??Ako je odgovor da, tako tome i pristupiti! Smatram li da će mu tako biti dobro? (povjerenje, pozitivan stav) Imam li izbora, i ako ga imam, da li je za mene dobar neki drugi izbor? (baka, čuvalice..) Odgovoriti sebi, iskreno.. Odlučiti, onako kako nam srce i mozak nalažu.. I onda nema problema..šta god odlučili!

Dijete kojemu je mama doma to zna..ono zna da ima izbora, i već teže prihvaća vrtić.. Mama koja je doma, također zna da ima izbora i ako nije potpuno sigurna u svoju odluku o pohađanju vrtića, to dijete osjeti! To je bila kombonacija iz uvodnog posta, smatram..

Mame, zamislite sebe u takvoj situaciji..vaš dom i obitelj vam je centar svijeta, a vaša iskustva o svijetu su mala i ograničena...Zatim vas odvedu u nepoznato i tamo ostavljaju... TREBA VREMENA! I potreban je iskren roditeljski stav koji ne daje svemu tome težinu, nema drame, puno emocija, već to je tako, kao "dobar dan" reći...ja na posao ti u vrtić, podrazumijeva se, tamo je dobro, lijepo, uživaj, pusa, vidimo se ..

Malo sad zbrzah, nedostatak vremena.....nadam se da je razumljivo...dobra tema!

[pulinka]

Pa, evo da ja kažem gdje dijete prosječne obitelji koje ima opciju ili biti s mamom kući ili ići u vrtić na tri sata dnevno profitira po meni:
1. uči biti bez mame, tate, bake i djeda
2. ima priliku unutar neke skupine djece s kojom nije rodbinski povezan i koju ne mora voljeti odabrati one koje će voljeti jer imaju lijepu ukosnicu, jer nose plavu vestu ili jer imaju najljepše igračke
3. kao broj 2 samo ovdje se radi o ne voljeti što je često unutar obitelji ili djece maminih prijateljica tabu
4. uči kako je čekati u redu sa sebi ravnima, ne čekati da mama opere mlađeg brata ili da se nahrani mala beba, nego jednostavno čekati jer ne mogu svi doći na red isti tren iako nije ništa spremniji i sposobniji čekati od onog tko je prvi bio na redu
5. uči razvijati i rješavati sukobe

Treba li dijete to sve naučiti s tri godine? Pa, ne treba, ali ja bih svojoj djeci izabrala da nauče, a i zašto ne bi ako mogu?

A ja da pitam, ozbiljno. Ovo pod jedan, zašto je bitno da uči da bude bez najbliže rodbine?
Hoću reći, ja sam opet iskrivljene percepcije zbog svoje biološke struke pa sa te majmunske grane i posmatram. Ono, ljudi su stotinama hiljada godina živeli u porodicama, decu ostavljali rodbini na čuvanje i učenje, u poznatom prostoru sa poznatim ljudima. I ja verujem da je to nešto čemu je naša vrsta na ovaj ili onaj način prilagođena-i da se dete na taj način oseća i psihički dobro i sigurno. Na kraju, rodbina i jeste jedan zalog sigurnosti u slučaju smrti roditelja. A rodbinske veze i jesu zalog da će se sa detetom dobro postupati, jer su oni rođaci onog ko ih čuva.
A praktično odnedavno, pre trena oka u evolutivnom smislu, pojavljuje se gledište da je za decu mnogo bolje da ih što pre nakon rođenja navikavamo na postepenu, ali što dužu fizičku fizičku odvojenost u najranijoj dobi ne samo od roditelja, nego i od rodbine i od njima poznatog i sigurnog dečjeg prostora-praktično ispada da je najbolje za njihov psihički razvoj da se što pre i postepeno što duže fiziički odvoje i od roditelja, i od rodbine i od poznatog prostora. Odjednom je roditeljska uloga svedena maltene na prostu reprodukciju-od dece se očekuje da su sa tri godine sposobni da se priviknu na svakodnevno provođenje vremena u nepoznatom prostoru, sa nepoznatom decom i nepoznatim čuvarem, sve pod parolom učenja da postoje bez roditelja. Ali zašto tako rano? Pa šanse su manje nego ikada da će roditelji umreti prerano.
Osim toga, smeta mi što se pri nabrajanju prednosti vrtića uvek polazi od jednog idealnog i idealizovanog, ergo nepostojećeg vaspitača, koji bi bio emotivno podjednako empatičan i naklonjen svakom detetu, ali istovremeno i emotivno distanciran od svakog do te mere da je apsolutno objektivan.

[sillyme]

Pratim vec danima, ali ne bas sto posto (puno je teksta :mrgeen: ) ali eto napisati cu sto je meni super kod vrtica - to sto se dijete makne iz svog malog obiteljskog kruga i upozna se s nekim novim idejama s kojima se vjerojatno nece susresti u baka-mama-tata okruzenju. I nacinima ponasanja. I kako se nositi s njima. U nekoj idealnoj situaciji dijete ce doma nauciti i crtati i bojati i redu i cekanju, oblacenju, samohranjenju i strpljenju, cut ce sve vazne bajke i price, ici na predstave itd. Ali - da li ce mama doma doci na ideju nauciti dijete saljivu iskrivljenu verziju neke popularne pjesme Severine koju doma uopce ne slusa, a dijete misli da je to vrhunac humora kad u pjesmi ima rijeci tipa "piski" i "guza"? Da li ce mami pasti na pamet reci svojoj petogodisnjakinji da ujutro odnese svom novom decku ruzu "jer se tako radi kad si zaljubljen"? Itd itd itd (ovo su samo dva primjera iz prethodna tri dana vrtickih dogodovstina moje kceri, a takvih ima doslovce svaki dan). Nauci dijete u vrticu i poneku psovku, nauci kako je to kad se netko ruzno ponasa prema tebi a i kako se ruzno ponasati prema drugima, i kako se nositi sve skupa s tim, i jos hrpu nekih naizgled nevaznih stvari ali meni je draga i mislim da je korisna svaka takva glupost koju se ja ne bi nikad sjetila uciti dijete jer nije ok, jer treba sve to dozivjeti, osjetiti, itd.

Ne kazem da je doma biti lose, ni da ce djetetu nesto dugorocno faliti ili ostati neprilagodjeno i sl ako sve ovo ne dozivi, no to je u konacnici jedan puno dinamicniji, kaoticniji, pomalo dzungla svijet, i ja kad se sjetim toga iz djetinjstva bilo bi mi jako zao da nisam sve te gluposti isprobala, a vidim da su i nove generacije jednako kreativne

[casa]

Odgovaram pulinki...
Mslim da jepitanje koje postavljaš vrijednosno... Meni je bitno da se dijete odvoji od mene jer iskreno vjerujem da ne može pronaći sebe, drugačijeg od mene, u mojoj blizini, jer smo previše povezani. Nešto slično kao što kad s 15 odeš u stranu zemlju odeš učiti jezik, možeš biti tkogod želiš. otkriješ toliko stvari o sebi i koliko pripadaš svojoj zemlji i obitelji. Ljudi nisu majmuni, i evolucijski ja vjerujem da do velikih otkrića i pronalazaka ljudi dolaze kad se istrgnu od roditelja, kad se maknu od onog stava Kod nas se to tako radi. A praktično, pa ali više ne živimo u velikim obiteljskim zajednicama, i nemamo široku mrežu potpore gdje bi dijete susrelo drugačije od mame, tate, bake i djeda, obitelji s više od troje djece su rijetkost, dijete se više ne kreće samo u okolici svoje pećine ili kuće, vozi se tramvajem, ide na more,leti avionom... Tako da su meni ovi stoljećima su... argumetni održivi za one obitelji koje peru platnene na potoku, koji imaju kuću u šumi i gdje mama i tata nisu nigdje zaposleni nego rade na polju i sa stokom i privređuju, a nikako dok je tata u uredu, a mama i dijete posjećuju radionice o povezujućem roditeljstvu.
I praktično, dijete se mora odvojiti, prije ili poslije, jer kad odraste, svijet u kojem živimo nee se naglo vratiti na sliku obitelji s kućom u šumi.
I za ovih mojih pet stvari,teta u vrtiću samo treba biti dovoljno normalna da ne udara i ne vrijeđa, a sve će točke dijete naučiti i ako joj je nadraže ili najmanje drago u grupi.

[mona]

A ja da pitam, ozbiljno. Ovo pod jedan, zašto je bitno da uči da bude bez najbliže rodbine?
Hoću reći, ja sam opet iskrivljene percepcije zbog svoje biološke struke pa sa te majmunske grane i posmatram. Ono, ljudi su stotinama hiljada godina živeli u porodicama, decu ostavljali rodbini na čuvanje i učenje, u poznatom prostoru sa poznatim ljudima. I ja verujem da je to nešto čemu je naša vrsta na ovaj ili onaj način prilagođena-i da se dete na taj način oseća i psihički dobro i sigurno. Na kraju, rodbina i jeste jedan zalog sigurnosti u slučaju smrti roditelja. A rodbinske veze i jesu zalog da će se sa detetom dobro postupati, jer su oni rođaci onog ko ih čuva.
A praktično odnedavno, pre trena oka u evolutivnom smislu, pojavljuje se gledište da je za decu mnogo bolje da ih što pre nakon rođenja navikavamo na postepenu, ali što dužu fizičku fizičku odvojenost u najranijoj dobi ne samo od roditelja, nego i od rodbine i od njima poznatog i sigurnog dečjeg prostora-praktično ispada da je najbolje za njihov psihički razvoj da se što pre i postepeno što duže fiziički odvoje i od roditelja, i od rodbine i od poznatog prostora.

Ono sto zaboravljas da nam se je nacin zivota promijenio.prije su ta ista djeca odgajana i cuvana od porodice ostajala zivjeti u istom tom krugu cijeli zivot.ili eventualno se prizenila ili udala u istu takvu porodicu u drugom selu.
Vrtic nije samo cuvaliste.super ako dijete moze krenuti u vrtic kasnije i na par sati ali mislim da su stvari koje djeca tamo nauce vazne.jednostavno se odnosi koje tamo razviju ne mogu nauciti u krugu obitelji.ni u parku jer je u tim situacijama dinamika grupe drugacija.i vecina djece na kraju uziva u vrticu.


Sent from my GT-I8190N using Tapatalk

[pulinka]

Sillyme, to i jesu lepe stvari u vrtiću-ali stvarno nisu ograničene samo na vrtić-one se dešavaju i kasnije u školi, a mogu se desiti i nevezano od vrtića jer dete može sve to naučiti i u komšijskoj kući/stanu, jer su često i komšije dovoljno različite od nas da budu totalno drugi svet-evo moju ćerku je 80.-to godišnja komšinica naučila recitaciju na mađarskom, koju ja nisam znala, i njoj će to biti ako ništa drugo bar draga uspomena.
Casa hvala za odgovor. Ali ljudi jesu vrsta majmuna...Po biološkoj klasifikaciji, po nizu osobina itd.
Ja znam da se rodbinsko čuvanje više ne može ostvariti svugde u praksi, i ne mislim da je ono zlatni standard, naprotiv. Ja sama sam odrasla u porodičnoj zajednici, a odabrala da ne živim u njoj. Takođe nisam ni apsolutni protivnik vrtića, naprotiv.
Pričom o evoluciji i starim vremenima hoću da kažem da smo mi ljudi spolja napredovali i odmakli jako puno, postigli i izmenili naše društvo, način ishrane i života, ali smo to uradili u tako jako kratkom vremenu da naša unutrašnjost ne stiže da prati te promene. Jer kakav god bio naš stil života, mi smo i dalje sisari iz grupe majmuna sa dobrim dnevnim vidom koje odlikuje dug život, produžen period detinjstva, život u društvenim zajednicama tipa porodica i izrazita sposobnost komunikacije itd, itd.. I dalje nas uznemirava miris dima u vazduhu ili plač bebe, trepnemo ako nam nešto leti u lice itd, itd. Te reakcije je izuzetno teško suzbiti jer su one uzidane nasleđem kao sastavni deo nas.
Meni je logično da je jednako i deo našeg nasleđa da se ljudska deca osećaju dobro u poznatom okruženju i sa poznatim ljudima. I da se mame osećaju dobro dok su deca sa ljudima koji im ulivaju poverenje. I da je to ponašanje koje je generacijama usađeno duboko duboko u srž onoga što mi, ljudi jesmo-i da se ljudi jako teško odriču tog ponašanja upravo zato jer je ono autentično njihovo, i taj način života se na kraju krajeva pokazao za nas izuzetno uspešnim inače ne bismo bili tu gde jesmo.
I onda se javi struka koja kaže da je normalno za dete i majku da dete ide na par sati u vrtić. E pa, ja mislim da je jednako normalno, a ko ne i normalnije, da vrtić izaziva i kod majke i kod malog deteta izuzetno jake negativne reakcije-jer se princip ostavljanja u vrtiću vrlo duboko kosi sa svime onim što ljudi kao vrsta osećaju. Majka oseća da malo dete treba da bude na sigurnom-ali, ostavlja ga u nepoznatom prostoru. Sa pouzdanom osobom-ali ona prvi put u životu vidi vaspitačicu. U sigurnom okruženju-ali tamo je gomila potpuno nepoznate dece. Za divljenje, je, zapravo, to što mi ostavimo dete i što dete uopšte pristane da ostane.

[trampolina]

Ajme što sam ja mrzila taj džungla svijet!

Jedino za život korisno što sam naučila je kako biti nevidljiva, i to mi je dobro došlo u životu.S druge strane, samopouzdanje sam bildala u drugim prilikama, sve van vrtića.

Kako smo različiti, ja sam frku digla radi slušanja narodnog radija u vrtiću.

[vissnja]

Pratim raspravu od početka, ali evo sad je pulinka pogodila ono što je mene mučilo u početku oko vrtića.
MI, roditelji, nismo poznavali tete. Uopšte, videli smo ih jednom ili ni jednom pre prvog dana u vrtiću. Kod nas nema perioda adaptacije, tj. roditelj ne može da uđe u vrtićku grupu. Znači prvi dan smo je ostavili samu i otišli (na sat vremena).
Mene je sve drugo mučilo više nego njen plač. Jer sam ostavila dete potpuno nepoznatim odraslim ljudima.

Moje dete nije imalo većih problema u prilagođavanju, osim što je stalno bila bolesna dve cele godine, pa se može reći da više nije išla nego što je išla.
Ipak, kad je išla bilo je ok, spavala je i jela bez problema.
Ali sad, iz ovih cipela, kad smo već na kraju vrtića (predškolac je), meni je drago što sam je prve dve godine, od treće do pete vadila iz vrtića kad god sam mogla. Tek sa pet godina ona je počela da se zapravo dosađuje kod kuće a tad je i počela da baš uživa u vrtiću.
I iskreno, ja uopšte nisam oduševljena obrascima ponašanja koje je naučila i prihvatila u vrtiću.

[casa]

Pa, ali mi ne govorimo o slanju trogodišnjeg djeteta u inetrnat, već o trosatnom boravku van obitelji.
A povjerenje koje imamo prema osoblju u vrtiu je jednako kao i prema doktoru. Mlada žena rodi zdravo dijete, i onda bez da dijete pokazuje znakove bolesti, odvodi to svoje nejako novorođenđe pedijatru u prostor za koji zna dau njemu ima više bolesti nego drugdje s jedva mjesec dana, tamo ga nepoznati čovjek gleda, skida, razmata, dijete plače, vuče ga za ruke, oslanja na slabe nožice, dijete vrišti, a majka stoji sa strane puna povjerenja i ponasa ako ju pedijatar pohvali. A taj potpuni stranac, kojeg majka vidi prvi put u životu, ne posustaje, ispituje o njenim sisama, o stolicama djeteta, majka na sve spremno odgovara,i sluša svaku preporuku. Daje joj uputnicu za ultarzvuk kukova, kako bi još par nepoznatih ljudi moglo skidat i pipat njezino dijete, i čim izađe iz ordinacije, zove da naruči svoje dijete u nadi da će dobit termin do 6. mjeseca života, jer jaaaako je vaaaažno da se taj pregled do tada obavi, tako joj je rekao pedijatar, čovjek kojeg je prvi put vidjela prije petnaest minuta i kojem će odsad pa do 7 godine povjeriti takvu sitnicu kao što je zdravlje njenog djeteta.
Mislim ja sam stvarno zahvalna što živimo u svijetu gdje u većini slučajeva možeš imat povjerenje prema liječnicima, prema medicinskim sestrama, prema tetama u vrtiću, prema učiteljima, prema kolegama na poslu... Realno, svi oni mogli bi me napast iz prikrajka i ugrist za vrat, pa opet još me nisu ugrizli... Nekad nisu stručni, ali ne grizu.

[pulinka]

Što se tiče unutrašnjeg rasta deteta fizički odvojenog od majke, ja se slažem, ali samo donekle.
Tj. verujem da je za dete izuzetno zdravo da se u jednom momentu i fizički i psihički makne i odvoji od porodice/rodbine/poznatog kruga itd., samo se ne slažem sa starošću deteta koju struka zastupa kao idealnu. Konkretno, mislim da za dete od tri godine fizičko odvajanje uopšte ne mora da nosi nikakav pozitivan psihički rast, naprotiv. Može, ali ne mora.
Meni prerano fizičko odvajanje deteta više izgleda kao ekvivalent efekta hodalice-dete je spremno da sagleda sebe kao individuu onda kad je spremno, ja nisam ubeđena da se sagledavanje sebe kao odvojenog može tek tako navežbati fizičkim odvajanjem. Onda bi i hodalice bile delotvorne, a ne proglašene štetnim.
I još ponešto o koliziji koju ja stalno vidim između pedagogije/psihologije i biologije.
Proklamuje se dojenje do 2 godine max., u suprotnom se prorokuje emotivno "zaostajanje" deteta. Našim precima je to bio minimum a ne maksimum dužine dojenja, i opet dolazim do besmislenog zaključka da su svi naši preci bili emotivno nezreli a tek nekih par stotina godina su ljudi konačno sazreli.
Zatim, što brže fizičko odvajanje deteta u svoj krevetić, opet da ne "zaostane" emotivno-a onda srećno uskočimo u zajednički bračni krevet-baš samo zbog seksa?
I na kraju, ponovo taj opšti trend struke da praktično posmatra roditeljski uticaj kao tako izuzetno gušeći za dete da ga treba početi smanjivati bar od treće godine života, ako već ne od prvog rođendana. Meni kao biologu je totalno nejasno kako smo došli do toga. Znači, što je dete dalje od roditelja, to bolje. Pa onda bi ispalo da su Amerikanci psihički najstabilniji. Reductio ad absurdum. Ali, zaista, postavljam sebi pitanje na šta se u današnje vreme svela uloga roditelja ako ljudi čija je to struka misle da je dobro za dete da roditelji počnu da se odriču vremena sa detetom sve ranije i ranije u detetovom detinjstvu.

[rehab]

i da, nisam misljenja da srce zna najbolje, niti da mama zna najbolje, al jesam da mama najolje pozna svoje dijete.

Iznenadila bi se, vjeruj mi. Potpisujem svako slovo koje je Sasa​ napisala.

[pulinka]

Casa, nisam sigurna da me razumeš-ja ne mislim da mi ŽELIMO da imamo negativna osećanja prema vrtiću. Ali ih imamo, jer su prirodna i urođena u datoj situaciji.
Jednako kao što nam je i prirodno da verujemo u dobrobit i od stranaca-zato i pristajemo na nepoznate lekare itd. Ali ako ti se lekar ne svidi promeniš ga. A ako ti se ne svidi teta u vrtiću dobiješ po nosu da će ti dete biti psihički invalid.

[vissnja]

pa zapravo casa ne bih se složila sa tobom
pedijatra smo vrlo pažljivo odabrali i dete nikad kod doktora nije ostajalo bez nadzora
kad su mi je sa njenih 15 dana uzeli u dečijoj bolnici i rekli da je vode na lapizaciju pupka a ja da čekam tu jer im mame samo smetaju u sali nisam dozvolila
išla sam tamo, držala je i svaki postupak su mi doktori objasnili
nisam gledala kako mi prevrću bebu bez ikakvog objašnjenja

moguće je da su kod vas vrtići drugačije koncipirani
kod nas to izgleda tako: dobar dan mama, ona sad ide sa nama i odnesu je, ona plače
a teta se nije ni predstavila, ne znaš joj ime, ništa

a što se profitiranja od odlaska u vrtić tiče, iskreno, mnogo više sam profitirala ja, onda kad je stvarno zavolela vrtić
a što se deteta tiče teškom mukom i sa mnogo priče ispravljamo pogrešne obrasce koje je tamo pokupila

[sillyme]

Meni je malo cudno to idealiziranje proslosti i roditeljskog sudjelovanja u zivotu djece. Ne vjerujem da su nesto puno vise sudjelovali nego danas - djeca su se pretezno coporativno cuvala dok su roditelji radili, ili se nisu uopce igrala nego su radila tj pomagala u kuci, polju, obrtu i sl. Sigurno se mama s njima nije sjela pa dva sata izrezivala kolaz i radila ukrase za bor od slanog tijesta. Sto je zajednica bila "primitivnija" to su se djeca vjerojatno vise igrala a manje radila, no svejedno s tri godine su vec itekako bili odvojeni od roditelja i to satima, samo u puno manje sigurnim okolnostima za njih.

A to da se mogu upoznati s drugom djecom u "komsiluku" - valjda ovisi od toga gdje zivis, kod mene u kvartu po danu mozes sresti par mama na porodiljnom ili baka/cuvalica s jaslickom djecom, svi ostali su u vrticu. Da mi je dijete doma ne bi imalo se s kim igrati jer su svi u vrticu a niti ja poznajem njihove roditelje jer smo se doselili pred par godina u ovaj kvart i ne znam prakticno nikog.

[Anemona]

Iznenadila bi se, vjeruj mi. Potpisujem svako slovo koje je Sasa​ napisala.

Mene oduševljavaju ovakve rečenice, stvarno.
Ne negiram postojanje krajnosti u odgoju, ma u apsolutno svemu, ali mi ovdje ne pišemo o krajnosti nego nekom normalnom rasponu odgoja. Kako onda možeš tvrditi "iznenadila bi se"? Što to znači?
Neke mame su apsolutno u krivu jer misle da poznaju svoje dijete, a ustvari ga ne poznaju?

Kako znaš da si ti na dobrom putu?
Da je to što si ti odabrala (nebitno da li je to vrtić ili ne vrtić), najbolje za tvoje dijete. Da je Sasa odabrala dobro, Peterlin,...?

Ti si sigurna da dobro poznaješ svoje dijete, pa si dobro odlučila, a mayato ili neka tamo Anemona se ustvari zavaravaju?

[leonisa]

Pa, ali mi ne govorimo o slanju trogodišnjeg djeteta u inetrnat, već o trosatnom boravku van obitelji.
A povjerenje koje imamo prema osoblju u vrtiu je jednako kao i prema doktoru. Mlada žena rodi zdravo dijete, i onda bez da dijete pokazuje znakove bolesti, odvodi to svoje nejako novorođenđe pedijatru u prostor za koji zna dau njemu ima više bolesti nego drugdje s jedva mjesec dana, tamo ga nepoznati čovjek gleda, skida, razmata, dijete plače, vuče ga za ruke, oslanja na slabe nožice, dijete vrišti, a majka stoji sa strane puna povjerenja i ponasa ako ju pedijatar pohvali. A taj potpuni stranac, kojeg majka vidi prvi put u životu, ne posustaje, ispituje o njenim sisama, o stolicama djeteta, majka na sve spremno odgovara,i sluša svaku preporuku. Daje joj uputnicu za ultarzvuk kukova, kako bi još par nepoznatih ljudi moglo skidat i pipat njezino dijete, i čim izađe iz ordinacije, zove da naruči svoje dijete u nadi da će dobit termin do 6. mjeseca života, jer jaaaako je vaaaažno da se taj pregled do tada obavi, tako joj je rekao pedijatar, čovjek kojeg je prvi put vidjela prije petnaest minuta i kojem će odsad pa do 7 godine povjeriti takvu sitnicu kao što je zdravlje njenog djeteta.
Mislim ja sam stvarno zahvalna što živimo u svijetu gdje u većini slučajeva možeš imat povjerenje prema liječnicima, prema medicinskim sestrama, prema tetama u vrtiću, prema učiteljima, prema kolegama na poslu... Realno, svi oni mogli bi me napast iz prikrajka i ugrist za vrat, pa opet još me nisu ugrizli... Nekad nisu stručni, ali ne grizu.

ok, kad se vec povlace takve paralele (a nije bas da je isto, ne ostavljam dijete pedijatru, i dalje sam tamo i drzim ga u svome narucju dok ga pregledava, drzim ruku na djetetu dok lezi na UZVu itd), da pitam, sta sam jos jucer htjela- zasto se ne uci odmah bebu plivati? zna se da prvih 6mj imaju urodjenu sposobnost, no mi im ju unistimo time sto ih ne pustamo same u more. pa im onda narednih 7g dajemo pomocne rekvizite i kazemo: e sad ces u skolu, vrijeme je da naucis plivati i nemali broj propliva tako da ih netko doslovno baci u more.
i to je prihvacena praksa.
zamisli da se baci u more bebea od godinu dana (kada vec izgubi refleks) kao sto se baci onaj od 7. pa neka propliva.

ista stvar je s vrticem i "stjecanjem sposobnosti za daljnje normalno funkcioniranje u zivotu", dob 3 godine.

bas kao sto dijete do te 7. godine (ili ranije, ali uzela sam tih 7g jer vecina smatra da prije skole treba nauciti plivati i vezati znirance :cvijeta: ) ne boravi na obali, s godinu dana je u rukama roditelja i snjima pliva, pa kasnije s nekim drugim pomagalima, gleda kako drugi plivaju, pokusava i samo i onda u jednom trenu, sam ili uz poticaj roditelja, pusti svaki rekvizit i samo zapliva. eto, spremno je.
tako je i s frustracijama, ostamostaljivanjem, spremnosti i vrticem.

[leonisa]

Meni je malo cudno to idealiziranje proslosti i roditeljskog sudjelovanja u zivotu djece. Ne vjerujem da su nesto puno vise sudjelovali nego danas - djeca su se pretezno coporativno cuvala dok su roditelji radili, ili se nisu uopce igrala nego su radila tj pomagala u kuci, polju, obrtu i sl. Sigurno se mama s njima nije sjela pa dva sata izrezivala kolaz i radila ukrase za bor od slanog tijesta. Sto je zajednica bila "primitivnija" to su se djeca vjerojatno vise igrala a manje radila, no svejedno s tri godine su vec itekako bili odvojeni od roditelja i to satima, samo u puno manje sigurnim okolnostima za njih.

A to da se mogu upoznati s drugom djecom u "komsiluku" - valjda ovisi od toga gdje zivis, kod mene u kvartu po danu mozes sresti par mama na porodiljnom ili baka/cuvalica s jaslickom djecom, svi ostali su u vrticu. Da mi je dijete doma ne bi imalo se s kim igrati jer su svi u vrticu a niti ja poznajem njihove roditelje jer smo se doselili pred par godina u ovaj kvart i ne znam prakticno nikog.

upravo tako i zato sam rekla da sve one "dobrobiti" vrtica ne ovise o vrticu vec o osobi koja provodi vrijeme s djetetom, njegovom trudu i mogucnosti, svijetu oko njih (moj park je prepun).
isto tako znam puno grupa u kojima se po pola dana gledao crtic. nitko s njima nije izrezivao kolaz, radio ukrase od tijesta, itd.
JA sam to radila sa svojom. i prije nego je krenula u vrtic i nakon sto je krenula u vrtic.
valjda je to taj "stil" odgoja koji se spominje. jesam kakva jesam prema svjoj djeci i dajem im sta im dajem, kako znam i umijem isle u vrtic ili ne jer smatram da je to moja obaveza, a ne vrtica i zato valjda ne mogu shvatiti tu primarnu funkciju vrtica da oblikuje moju djecu za zivot.

[pulinka]

Za sillyme:
Čini mi se da vrlo slabo idealizujem, ali ne govorimo o istom vremenskom periodu. Jer naša vrsta postoji nekih 200 hiljada godina, od toga se poljuprivredom bavi tek 10 hiljada godina, otprilike 90% vremena svog postojanja mi smo bili lutajući lovci-sakupljači. Sam rod Homo je još puno stariji, i mahom se pretpostavlja da su već i njegovi predstavnici imali organizaciju porodice i rodbinskih veza.
Ja govorim od tim periodima, prvo vremenu roda Homo a zatim i o duuugom vremenu lovaca-sakupljača koje je oblikovalo nas kao vrstu sa porodičnom organizacijom i zajedničkim čuvanjem dece.
I nije stvar u tome koliko su se kvalitetno deca čuvala-očigledno dovoljno, čim smo preživeli kao vrsta, nego u tome da nam je urođeno da biramo za čuvare deci pouzdane ljude koje poznajemo (ne nužno rodbinu, ali mahom je najbliža bila rodbina) i poznati prostor, a ne neke strance koji dolutaju i odvuku decu na svoju teritoriju na par sati dnevno-odatle neželjen, ali urođen otpor koji (neke) majke i deca osećaju ka vrtiću.
Već sam više puta napisala da nisam apsolutni protivnik vrtića, bezveze mi je stvarno da ponavljam.

[Anemona]

valjda je to taj "stil" odgoja koji se spominje. jesam kakva jesam prema svjoj djeci i dajem im sta im dajem, kako znam i umijem isle u vrtic ili ne jer smatram da je to moja obaveza, a ne vrtica i zato valjda ne mogu shvatiti tu primarnu funkciju vrtica da oblikuje moju djecu za zivot.

X
Ovo potpisujem milijon puta.
Mene neopisivo smeta što se vrtiću daje funkcija čistog odgoja djece, a roditelji su neki tamo tutleki koji bolje da nemaju ništa s tim odgojem, jer će sigurno pogriješiti.

Razumijem da ljudi rade, da ih nema doma,... ali meni je neprihvatljivo da MM i ja nemamo primarnu funkciju u odgoju svojeg djeteta. Da, ta primarna funkcija traži i veliki angažman i u svakom slučaju traži da imaš za to vremena, ali ne može me nitko uvjeriti da će vrtić bolje odgojiti dijete od roditelja. Ne mogu to prihvatiti.

[*mamica*]

Mene oduševljavaju ovakve rečenice, stvarno.
Ne negiram postojanje krajnosti u odgoju, ma u apsolutno svemu, ali mi ovdje ne pišemo o krajnosti nego nekom normalnom rasponu odgoja. Kako onda možeš tvrditi "iznenadila bi se"? Što to znači?
Neke mame su apsolutno u krivu jer misle da poznaju svoje dijete, a ustvari ga ne poznaju?

Kako znaš da si ti na dobrom putu?
Da je to što si ti odabrala (nebitno da li je to vrtić ili ne vrtić), najbolje za tvoje dijete. Da je Sasa odabrala dobro, Peterlin,...?

Ti si sigurna da dobro poznaješ svoje dijete, pa si dobro odlučila, a mayato ili neka tamo Anemona se ustvari zavaravaju?

Anemona, ja mislim da je stvar u tome da mi roditelji ne vidimo svoju djecu objektivno.

Pa tako ja svoju dozlaboga razmaženu nećakinju vidim kao krasnu curicu kojoj fali discipline i odgoja, a njezina majka te iste stvari vidi kao izrazitu osjećajnost djevojčice.

Ili prosječno inteligentno i zrelo dijete (znači, koje odgovara svojoj dobi), majka vidi kao genija i svaki njegov potez ga označava kao čudo od djeteta.

Ili evo, najkonkretniji mi je primjer druge moje nećakinje. Majka ju je na jedvite jade na inzistiranje oca upisala u vrtić. Dijete je se odlično snašlo, počelo je super jesti (samo za stolom, konkretne obroke). Njezina mama mi je prokomentirala da je ona sama kao dijete bila nesigurna i bez samopouzdanja i da nije htjela upisati dijete u vrtić jer je mislila da je i njezino dijete takvo i da će se osjećati kao i ona. A o jelu da ne govorim, oni su bili uvjereni da je njihovo dijete i dalje premaleno da samo jede.

Dakle, mi često svoju djecu ne vidimo objektivno, često im ni ne dopuštamo da nauče i učine sve ono što mogu. Nismo ni svjesni njihovih sposobnosti i mogućnosti. Meni je to najveća odlika vrtića - što netko objektivan sa strane može meni pomoći u odgoju moga djeteta i pružiti mu prilike koje ja, radi vlastitih majčinskih ograničenja, ne mogu/ne znam.

[pulinka]

isto tako znam puno grupa u kojima se po pola dana gledao crtic. nitko s njima nije izrezivao kolaz, radio ukrase od tijesta, itd.

jesam kakva jesam prema svjoj djeci i dajem im sta im dajem, kako znam i umijem isle u vrtic ili ne jer smatram da je to moja obaveza, a ne vrtica i zato valjda ne mogu shvatiti tu primarnu funkciju vrtica da oblikuje moju djecu za zivot.

X
Moju je zapala takva grupa i takva teta.
I upravo to je i meni nejasno-premeštanje učiteljske uloge roditelja na neki bezlični uniformisani kolektiv-gde je osnovna premisa da je vođa kolektiva uvek i u svakom vrtiću "na nivou".
A sledeća osnovna premisa je da majke nikad nisu.
Meni je to baš neprihvatljiv stav struke sa kojom bi (valjda) te iste majke trebalo da sarađuju?

[pulinka]

Dakle, mi često svoju djecu ne vidimo objektivno, često im ni ne dopuštamo da nauče i učine sve ono što mogu. Nismo ni svjesni njihovih sposobnosti i mogućnosti. Meni je to najveća odlika vrtića - što netko objektivan sa strane može meni pomoći u odgoju moga djeteta i pružiti mu prilike koje ja, radi vlastitih majčinskih ograničenja, ne mogu/ne znam.

Ovo zvuči divno, ali šta kad nije tako u praksi?

[Anemona]

Dakle, mi često svoju djecu ne vidimo objektivno, često im ni ne dopuštamo da nauče i učine sve ono što mogu. Nismo ni svjesni njihovih sposobnosti i mogućnosti. Meni je to najveća odlika vrtića - što netko objektivan sa strane može meni pomoći u odgoju moga djeteta i pružiti mu prilike koje ja, radi vlastitih majčinskih ograničenja, ne mogu/ne znam.

S ovim se slažem, ali i dalje stojim kod toga da vrtić nije jedina institucija koja nam mora pomoči.
Roditelj treba rasti, razvijati se,... Svatko od nas napravi neku pogrešku, ali iz toga nešto naučiš i ideš dalje, drugi put postupiš drugačije.
Voljela bih da se roditeljima da malo više "kredita", malo više vjere da će ipak uspjeti odgojiti to dijete.

Ako previše štitim svoje dijete, nisam ja jedini faktor u njegovom životu, dijete ima i tatu, ravnopravnog roditelja s dvije noge na zemlji, koji isto sudjeluje, ima bake, djedove, tete, stričeve, susjede, ima logopeda, ima trenera, ima tetu u maloj školi, ma ima i slučajne prolaznike koji te naživciraju kad ti dobace nešto tipa "a zašto se ti sad tu penješ",...

To sve ima utjecaj na dijete i prije svega utjecaj na roditelja, pa se zapitaš ok, da li sam to stvarno trebala, pa promisliš, pa drugi put napraviš drugačije,...

Nije vrtić jedina i neophodna vertikala koja mora/može objektivno nešto vidjeti i popraviti roditeljsku grešku.

[larmama]

Sigurno je drugačija stvar kad se malo dijete upisuje u vrtić, a ima se na raspolaganju puno drugih mogućnosti. Tako da se meni ne čini ništa strašno što je mayato ispisala dijete. Vjerujem da bi i ja na njenom mjestu. Pa pokušala za koju godinu, a u međuvremenu našla neke druge načine.
Inače moja je s 14 mjeseci krenula. Nije bilo lako nikome, a najmanje njoj. No kako su nam početne pretpostavke i cilj bili jasni bili smo usmjereni na to. Naravno uvijek je moglo drugačije, da li bi bilo bolje ili gore za nju nikada neću znati.
MM i ja nismo išli u vrtić i ne vidim neke razlike između nje i nas u daljnjem školovanju.

[vertex]

Naravno da postoje roditelji neadekvatni na različite načine. Kao i oni koji sumnjaju u sebe, pa misle da ne bi mogli nešto što de facto mogu. Ima i lijenih, kojima je lakše da drugi obave stvari za njih. Ima djece za koju je vrtić doslovno spas od doma, jer je dom užasno mjesto.
I ništa od toga ne pokazuje da je vrtić nužnost i obavezna razvojna stepenica.
Jer ima i adekvatnih, sposobnih i dovoljno normalnih roditelja i okolina u kojima rastu primjereno odgajana djeca.
I to mi se čini toliko jednostavnim i logičnim, da se stvarno pitam čemu tolika potreba da se dokazuje suprotno?

[*mamica*]

Nije vrtić jedina i neophodna vertikala koja mora/može objektivno nešto vidjeti i popraviti roditeljsku grešku.

Nije, ali jest najmjerodavnija jer tu rade ODGAJATELJI. Ljudi koji su završili fakultete i educirali se da ODGAJAJU djecu. Za razliku od MM-a i naših baba koji meni slijepo vjeruju i koji će me nekada podržati i u stvarima koje radim pogrešno. Eto, u tome je razlika između vrtića i ostalih ljudi koji su upleteni u život i odgoj naše djece.

I svo to rezuckanje i lijepljenje koje vi spominjete, u vrtiću nije svrha samo sebi. Sve ono što djeca rade i uče, ima svoj smisao i cilj u razvoju i odgoju djeteta.

Anemona, da me ne bi pogrešno shvatila, ja uopće ne mislim da vrtić treba preuzeti funkciju roditelja i ne mislim da su roditelji fikusi u odgoju djeteta niti bi to trebali biti, dapače. Oni su primarno polazište u odgoju i razvoju, temelj i oni koji i zaslužuju, što ti veliš, najviše kredita. Ali vrtić je tu da pripomogne, kao i učitelji, nastavnici i treneri kasnije... Isto koliko mi smeta stav roditelja koji svoju djecu u potpunosti prepuste vrtiću i školi, toliko mi smeta i stav da je vrtić mjesto gdje bivaju djeca koja nemaju kamo i da je njegova funkcija da se tu djeca čuvaju i igraju.

[vertex]

Usput, moji su svi vrtićarci i volim taj njihov vrtić. Svašta su naučili, stekli prijatelje, zaljubljivali se. Ali da je nešto od toga bilo ključno za njihov razvoj, to stvarno ne bih mogla ustvrditi. Niti da je vrtić nešto bitno korigirao naš odgoj. Pruža jedan uvid sa strane, i to je ok i može biti korisno.

mamice, mog najstarijeg su u vrtiću proglasili iznimnim djetetom (što mi nismo baš u tolikoj mjeri vidjeli). I učiteljica ga je proglasila iznimnim. Onda su ga u 5. razredu po kratkom postupku proglasili iznimno napornim. A nije poludio preko ljeta. Tako da - netko je tu bio neobjektivan.
Također, vrtić je drugog sina proglasio "sasvim drugačijim" od brata. Pa se ispostavilo da i nije baš toliko drugačiji. Naravno, druge je osobnosti.

I ne znam kako ne vidite koliko osobno projicirate na opće.
Ne razumijem zašto se ne može zadržati na jednostavnoj tvrdnji: s obzirom na naše okolnosti, profitirali smo od vrtića.

[sirius]

Vertex, mislim da dobar broj sugovornika na temi zapravo ima vrlo kratko iskustvo sa ustanovama.
Tako da im fali vremenski odmak da vide rezultate.

[vertex]

Vertex, mislim da dobar broj sugovornika na temi zapravo ima vrlo kratko iskustvo sa ustanovama.
Tako da im fali vremenski odmak da vide rezultate.

Ma znam. Ali to se ne smije reći

[vissnja]

Nije, ali jest najmjerodavnija jer tu rade ODGAJATELJI. Ljudi koji su završili fakultete i educirali se da ODGAJAJU djecu. Za razliku od MM-a i naših baba koji meni slijepo vjeruju i koji će me nekada podržati i u stvarima koje radim pogrešno. Eto, u tome je razlika između vrtića i ostalih ljudi koji su upleteni u život i odgoj naše djece.

Iskreno, posle četiri godine u vrtiću i ukupno osam teta (vrtić je jedna velika mešana grupa) ja više u ovo ne verujem.
Da, oni su radili i rade sa decom, tu nema zbora (grafomotorika, pesmice, predstave...).
Ali ono osnovno zbog čega deca idu u vrtić, socijalizacija, nisu odradile. Nema nikakve grupne dinamike, ne podstiču se prijateljstva među decom, jedino što tete podstiču je čovek čoveku vuk, udri i ti njega, izbori se, snađi se. Meni se to ne dopada i mislim da moje dete u tom smislu socijalizacije nije profitiralo. I ta "stručnost" teta mi se uopšte ne dopada.

[Mima]

Da vrtići tako dobro odgajaju djecu i uče ih suživotu u kolektivu, onda valjda ne bismo imali te silne probleme sa disciplinom i nasiljem već u nižim razredima osnovne škole.
U moje vrijeme sigurno pola razreda u OŠ nije uopće išlo u vrtić - tada je bilo stvarno neuobičajeno da djeca koju je imao tko čuvati idu u vrtić (barem tako tvrdi moja mama, niti je bilo mjesta, niti je vrtić bio jeftin) -- a disciplina i razredni suživot su bili na neusporedivo višem nivou nego danas.

[seni]

Casa i sasa, užitak vas je čitati.
Samo mislim, da većina kodira vaše pisanje na razini "pragmatičnih savjeta", a ne na razini odnosa i relacije među ljudima. Pa mi rasprava onako malo izgleda kao o juulu. Jedni o kompetenciji i oonom što je na pragmatičnih nivou teško obuhvatljivo, a drugi: a što ćemo sa čarapicama kad je vani -10.

Sto se tiče rasprava o vrtiću pro i contra, nakon dugih godina na forumu najbliža sam peterlininom stavu: ako ga roditelji ne prihvaćaju, neka nađu druga rješenja, a oni koji ga prihvaćaju, neka se trude na društvenom nivou napraviti ga što boljim mjestom.

Što se tiče konkretne situacije mayato i njena djeteta, pošto ne poznajem ni nju, ni dijete, ni vrtić, ni psihologinju, niti sam bila nazočna razgovoru, teško bih mogla nešto pametno reći.

Ono što mi je zapravo interesantno u ovoj raspravi je doticanje od strane sase i case, onog nivoa odnosa između roditelja i djece koji je mene uvijek najviše interesirao, a to je naprosto puni, dubinski odnos dvoje ili više ljudi, koji je samo djelomično definiran, njihovim statusom (npr. Roditelj - dijete, mada naravno što je dijete mlađe to je odnos nešto jače determiniran ulogama), odnosno svim onim sto bih uvjetno rečeno nazvala "vanjskim" karakterstikama. A puno više onim sto osoba jest ili nije u svoj punini te riječi.

Problem je u tome da su ljudi zbog nekog razloga uvjereni da sve odluke u životu, moraju imati nekakav "plemeniti" razlog. Ne pada mi bolja riječ na pamet, ali pod tim podrazumjevam ono uzvišeno, čojstvo, herojstvo,...itd.
I uvjeravaju što sebe. što druge u to. Ja sve manje u to vjerujem. Dapače prilično sam uvjerena da
80-90 posto našeg djelovanja, naših odluka je jedna šarena mješavina naše ličnosti, iskustva, težnji, strahova, želja, linije manjeg otpora, ovog, onog, ukratko života. (Dobra literatura na tu temu - korekcije, sloboda, od franzena)
Super je to sto kvaliteta i življenja i odnosa leži upravo u onom što bih ja nazvala djelovanje, a ne u onom sto bih nazvala razlog ili objašnjenje nekog djelovanja. Pogotovo što razloge vrlo često ni ne možemo definirati, a često ih ni ne želimo definirati.
Što isto nije problem. Živjeti se i može i mora na razne načine.

Ali ako zaista želimo spoznati dubinske slojeva nas samih, te odnosa koje imamo sa djecom, bliskim i ne bliskim osobama, te i razumijeti i osjetiti na koje sve načine utječemo jedni na druge, onda su iskreni razgovori samih sa sobom jako interesantni i poučni. Ponekad dugoročno, ponekad bolni, ali nikada beskorisni.
Gledam to svoje skoro 14godišnje dijete i više nego ikada razumijem snagu relacija.
Tako da svakome koga interesira sve ono ispod površine, bih mogla samo preporučiti put u dubine samog sebe.
Pri tom je jedna stvar neobično važna:
Ne radi se uopće, o krivom ili ispravnim, niti o nekoj možebitnoj grižnjoj savjesti, još manje o pravim i krivim razlozima (svi mogu biti i pravi i krivi, čak ponekad u isto vrijeme).
Radi se o dubinskom razumijevanju, o uvidu koji čovjeka naprosto tako obuhvati, da ima osjećaj da leti i plutaju istovremeno.

[vertex]

Mima, to je zato što nažalost i roditelji imaju utjecaja po pokvare posao vrtiću.

[Mima]

da, doduše zanimljivo je da kod onih koji prave najveće probleme roditelji baš ne djeluju kao da se puno petljaju u odgoj

[pulinka]

Nije, ali jest najmjerodavnija jer tu rade ODGAJATELJI. Ljudi koji su završili fakultete i educirali se da ODGAJAJU djecu. Za razliku od MM-a i naših baba koji meni slijepo vjeruju i koji će me nekada podržati i u stvarima koje radim pogrešno. Eto, u tome je razlika između vrtića i ostalih ljudi koji su upleteni u život i odgoj naše djece.

Moram prvo reći da imaš divne babe . Meni je moja rodbina najstrožiji kritičar, uvek imam utisak da ostanu začuđeni svakim napretkom moje dece...
I ponavljam, meni je super ovo što si napisala o vrtiću, samo ja to nisam doživela od te jedne konkretne tete sa kojom sam imala posla.
Nikakva komunikacija sa roditeljima, ništa informacija o detetu, jednosložnim rečima odgovara i uopštenim frazama na bilo koje pitanje, imala sam utisak da stalno udaram u zid pri svakom pokušaju razgovora...Zaboravila je da me pozove na roditeljski na kome se potpisivalo ko sme dete da uzme iz vrtića, nije se nikad ni setila, ja saznala od drugih mama slučajno posle deset dana. Davala mi potpuno pogrešne informacije o nekim stvarima tako da su je već i koleginice sa čuđenjem ispravljale. U toku 4 sata boravka bar 45 minuta su gledali crtać, a neodređen br. minuta ih je čuvala spremačica, citiram "dok vaspitačica popije kafu i obavi wc". Prvih 5 nedelja su apsolutno svaki dan bojili drvenim bojama i nijednom drugom tehnikom, pesmicu je naučila jednu za tri meseca. I nikakva efikasna kazna za decu nasilničkog ponašanja osim priče da "nije drugarski udarati se"...Ja sam se nakon 3 meseca osećala potpuno bespomoćno i glupo, bez ikakvog poverenja u "stručno lice". Naš vrtić svakako nema pedagoga niti psihologa, ima ih samo centralna zgrada koja je 3km dalje.

[leonisa]

ali to je toliko idealisticki...
da, istina je, u vrticu je moja govorila uvijek i bez iznimke izvoli, hvala, molim, doma bas i nije, (u skoli mi je prisla teta iz kuhinje da vidi mamu cije to dijete uvijek kaze hvala) ali to je nesto sto samje JA ucila, ne vrtic. doma ne sprema igracke osim ako ju se ne potjera verbalnim bicem, u vriticu je bila glavna spremacica igracaka, ali i to sam je JA naucila, ne vrtic. bila je poznata po velikoj empatiji i stavljanju grupe na mjesto ispred same sebe ako je u grupi bila, i to sam cula od teta i takvu sam je JA odgojila, ne vrtic. iz pelena sam je ja skinula, ne tete u vrticu. istina, obuvanje i zakopcavanje kao i samostalno oblacenje mi bas i nije islo, pripomogla je grupa. za razliku od mladje koja to savladava sama i puno ranije.
ne kazem da vrtic i odgajatelji nisu nista ucinili, ali niti ne dopustam da uzmu kredit za ono sto nisu i da bi imala jednako dijete bez njihove "pomoci".
mozda isto tako razmisljam jer sam kod njih u velikoj vecini slucajeva dobivala potvrde za ucinjeno i percipiranje svoga djeteta, bas kao sto i sada, u skoli, imam sumnje (nisam tuka pa da ne preispitujem samu sebe i svoje metode, nacine, poteze...pa cak i drugim djetetom mijenjam neke stvari koje smatram da sam mogla drugacije ili bolje s prvim) i razgovaram s uciteljicom gdje bi na kraju dobila da previse kriticki promatram i dijete i moj pristup njoj, da nemam sta mijenjati.

inace meni nitko slijepo ne vjeruje, kod mene vjecno neke polemike i diskusije koje i mene tjeraju na preispitivanje.

no da se vratim na vrtic. zadnju godinu provela je sizeci sto tete sjede vani u hodniku i piju kavu a oni veliki i najstariji moraju cuvati mladje.
koji smisao i cilj ima to u razvoju i odgoju djeteta?

ne mislim da je vrtic, niti odgajatelji presudan u razvoju i odgoju djeteta.
da, mogu imati, kao popravak pogresnog, no vrtic i tekako moze biti nesto sto se poravljati mora.
mogla bi do sutra nabrajati krasote koje je moja naucila u vrticu od druge djece koje se ne uklapaju u moj pogled na zivot, odnos, prijateljstva, komunikaciju itd. i koliko traje ispravljanje krive drine.


edit. odgovarala sam na ovaj post, ocito malo preeeedugo :D

Nije, ali jest najmjerodavnija jer tu rade ODGAJATELJI. Ljudi koji su završili fakultete i educirali se da ODGAJAJU djecu. Za razliku od MM-a i naših baba koji meni slijepo vjeruju i koji će me nekada podržati i u stvarima koje radim pogrešno. Eto, u tome je razlika između vrtića i ostalih ljudi koji su upleteni u život i odgoj naše djece.

I svo to rezuckanje i lijepljenje koje vi spominjete, u vrtiću nije svrha samo sebi. Sve ono što djeca rade i uče, ima svoj smisao i cilj u razvoju i odgoju djeteta.

Anemona, da me ne bi pogrešno shvatila, ja uopće ne mislim da vrtić treba preuzeti funkciju roditelja i ne mislim da su roditelji fikusi u odgoju djeteta niti bi to trebali biti, dapače. Oni su primarno polazište u odgoju i razvoju, temelj i oni koji i zaslužuju, što ti veliš, najviše kredita. Ali vrtić je tu da pripomogne, kao i učitelji, nastavnici i treneri kasnije... Isto koliko mi smeta stav roditelja koji svoju djecu u potpunosti prepuste vrtiću i školi, toliko mi smeta i stav da je vrtić mjesto gdje bivaju djeca koja nemaju kamo i da je njegova funkcija da se tu djeca čuvaju i igraju.

[Anemona]

Nije, ali jest najmjerodavnija jer tu rade ODGAJATELJI. Ljudi koji su završili fakultete i educirali se da ODGAJAJU djecu.

A da li možemo barem složiti da ima dobri i loših odgajatelja?

Ustvari ne mogu objasniti što me smeta kod odgajatelja, jer inače nemam problem s osobama educiranim za nešto.
Npr. moj dr. - sama sam ga odabrala na temlju njegovog rada, ako mi se ne sviđa promijeniti ću ga.
Stomatolog - isto.
Djetetov dr. - isto.
Logoped - isto.
Trener - isto.
Ma i muž - isto.
I onda nađem onog kojem stvarno vjerujem.

A odgajatelja ne mogu vidjeti u radu, pa odlučiti, ne mogu ga promijeniti ako mi se ne sviđa, jednostavno moram slijepo prihvatiti da on radi u korist moga djeteta, čak što više bolje od mene jer je on educiran da ODGAJA, a ja nisam.

[vertex]

I još nešto. Sva pogreške koje smo napravili u odgoju, ni jednu nam vrtić ni škola nisu ispravili. Sve su fino čekale nas da se njima pozabavimo.
Vrtić je naučio A. da jede šljive, recimo. To da.

[pulinka]

Ok, ja sam čitajući post od seni jasno shvatila da sam vrlo plitka. I to je valjda neki početak uvida u sebe.
Za desetak godina, možda se i meni razbistri.