Sillyme, to i jesu lepe stvari u vrtiću-ali stvarno nisu ograničene samo na vrtić-one se dešavaju i kasnije u školi, a mogu se desiti i nevezano od vrtića jer dete može sve to naučiti i u komšijskoj kući/stanu, jer su često i komšije dovoljno različite od nas da budu totalno drugi svet-evo moju ćerku je 80.-to godišnja komšinica naučila recitaciju na mađarskom, koju ja nisam znala, i njoj će to biti ako ništa drugo bar draga uspomena.
Casa hvala za odgovor. Ali ljudi jesu vrsta majmuna...Po biološkoj klasifikaciji, po nizu osobina itd.
Ja znam da se rodbinsko čuvanje više ne može ostvariti svugde u praksi, i ne mislim da je ono zlatni standard, naprotiv. Ja sama sam odrasla u porodičnoj zajednici, a odabrala da ne živim u njoj. Takođe nisam ni apsolutni protivnik vrtića, naprotiv.
Pričom o evoluciji i starim vremenima hoću da kažem da smo mi ljudi spolja napredovali i odmakli jako puno, postigli i izmenili naše društvo, način ishrane i života, ali smo to uradili u tako jako kratkom vremenu da naša unutrašnjost ne stiže da prati te promene. Jer kakav god bio naš stil života, mi smo i dalje sisari iz grupe majmuna sa dobrim dnevnim vidom koje odlikuje dug život, produžen period detinjstva, život u društvenim zajednicama tipa porodica i izrazita sposobnost komunikacije itd, itd.. I dalje nas uznemirava miris dima u vazduhu ili plač bebe, trepnemo ako nam nešto leti u lice itd, itd. Te reakcije je izuzetno teško suzbiti jer su one uzidane nasleđem kao sastavni deo nas.
Meni je logično da je jednako i deo našeg nasleđa da se ljudska deca osećaju dobro u poznatom okruženju i sa poznatim ljudima. I da se mame osećaju dobro dok su deca sa ljudima koji im ulivaju poverenje. I da je to ponašanje koje je generacijama usađeno duboko duboko u srž onoga što mi, ljudi jesmo-i da se ljudi jako teško odriču tog ponašanja upravo zato jer je ono autentično njihovo, i taj način života se na kraju krajeva pokazao za nas izuzetno uspešnim inače ne bismo bili tu gde jesmo.
I onda se javi struka koja kaže da je normalno za dete i majku da dete ide na par sati u vrtić. E pa, ja mislim da je jednako normalno, a ko ne i normalnije, da vrtić izaziva i kod majke i kod malog deteta izuzetno jake negativne reakcije-jer se princip ostavljanja u vrtiću vrlo duboko kosi sa svime onim što ljudi kao vrsta osećaju. Majka oseća da malo dete treba da bude na sigurnom-ali, ostavlja ga u nepoznatom prostoru. Sa pouzdanom osobom-ali ona prvi put u životu vidi vaspitačicu. U sigurnom okruženju-ali tamo je gomila potpuno nepoznate dece. Za divljenje, je, zapravo, to što mi ostavimo dete i što dete uopšte pristane da ostane.