Iznenadila bi se, vjeruj mi. Potpisujem svako slovo koje je Sasa napisala.leonisa prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
Iznenadila bi se, vjeruj mi. Potpisujem svako slovo koje je Sasa napisala.
Mene oduševljavaju ovakve rečenice, stvarno.
Ne negiram postojanje krajnosti u odgoju, ma u apsolutno svemu, ali mi ovdje ne pišemo o krajnosti nego nekom normalnom rasponu odgoja. Kako onda možeš tvrditi "iznenadila bi se"? Što to znači?
Neke mame su apsolutno u krivu jer misle da poznaju svoje dijete, a ustvari ga ne poznaju?
Kako znaš da si ti na dobrom putu?
Da je to što si ti odabrala (nebitno da li je to vrtić ili ne vrtić), najbolje za tvoje dijete. Da je Sasa odabrala dobro, Peterlin,...?
Ti si sigurna da dobro poznaješ svoje dijete, pa si dobro odlučila, a mayato ili neka tamo Anemona se ustvari zavaravaju?
Anemona, ja mislim da je stvar u tome da mi roditelji ne vidimo svoju djecu objektivno.
Pa tako ja svoju dozlaboga razmaženu nećakinju vidim kao krasnu curicu kojoj fali discipline i odgoja, a njezina majka te iste stvari vidi kao izrazitu osjećajnost djevojčice.
Ili prosječno inteligentno i zrelo dijete (znači, koje odgovara svojoj dobi), majka vidi kao genija i svaki njegov potez ga označava kao čudo od djeteta.
Ili evo, najkonkretniji mi je primjer druge moje nećakinje. Majka ju je na jedvite jade na inzistiranje oca upisala u vrtić. Dijete je se odlično snašlo, počelo je super jesti (samo za stolom, konkretne obroke). Njezina mama mi je prokomentirala da je ona sama kao dijete bila nesigurna i bez samopouzdanja i da nije htjela upisati dijete u vrtić jer je mislila da je i njezino dijete takvo i da će se osjećati kao i ona. A o jelu da ne govorim, oni su bili uvjereni da je njihovo dijete i dalje premaleno da samo jede.
Dakle, mi često svoju djecu ne vidimo objektivno, često im ni ne dopuštamo da nauče i učine sve ono što mogu. Nismo ni svjesni njihovih sposobnosti i mogućnosti. Meni je to najveća odlika vrtića - što netko objektivan sa strane može meni pomoći u odgoju moga djeteta i pružiti mu prilike koje ja, radi vlastitih majčinskih ograničenja, ne mogu/ne znam.
Posljednje uređivanje od *mamica* : 20.02.2014. at 09:48
Ovo zvuči divno, ali šta kad nije tako u praksi?
S ovim se slažem, ali i dalje stojim kod toga da vrtić nije jedina institucija koja nam mora pomoči.
Roditelj treba rasti, razvijati se,... Svatko od nas napravi neku pogrešku, ali iz toga nešto naučiš i ideš dalje, drugi put postupiš drugačije.
Voljela bih da se roditeljima da malo više "kredita", malo više vjere da će ipak uspjeti odgojiti to dijete.
Ako previše štitim svoje dijete, nisam ja jedini faktor u njegovom životu, dijete ima i tatu, ravnopravnog roditelja s dvije noge na zemlji, koji isto sudjeluje, ima bake, djedove, tete, stričeve, susjede, ima logopeda, ima trenera, ima tetu u maloj školi, ma ima i slučajne prolaznike koji te naživciraju kad ti dobace nešto tipa "a zašto se ti sad tu penješ",...
To sve ima utjecaj na dijete i prije svega utjecaj na roditelja, pa se zapitaš ok, da li sam to stvarno trebala, pa promisliš, pa drugi put napraviš drugačije,...
Nije vrtić jedina i neophodna vertikala koja mora/može objektivno nešto vidjeti i popraviti roditeljsku grešku.
Nije, ali jest najmjerodavnija jer tu rade ODGAJATELJI. Ljudi koji su završili fakultete i educirali se da ODGAJAJU djecu. Za razliku od MM-a i naših baba koji meni slijepo vjeruju i koji će me nekada podržati i u stvarima koje radim pogrešno. Eto, u tome je razlika između vrtića i ostalih ljudi koji su upleteni u život i odgoj naše djece.
I svo to rezuckanje i lijepljenje koje vi spominjete, u vrtiću nije svrha samo sebi. Sve ono što djeca rade i uče, ima svoj smisao i cilj u razvoju i odgoju djeteta.
Anemona, da me ne bi pogrešno shvatila, ja uopće ne mislim da vrtić treba preuzeti funkciju roditelja i ne mislim da su roditelji fikusi u odgoju djeteta niti bi to trebali biti, dapače. Oni su primarno polazište u odgoju i razvoju, temelj i oni koji i zaslužuju, što ti veliš, najviše kredita. Ali vrtić je tu da pripomogne, kao i učitelji, nastavnici i treneri kasnije... Isto koliko mi smeta stav roditelja koji svoju djecu u potpunosti prepuste vrtiću i školi, toliko mi smeta i stav da je vrtić mjesto gdje bivaju djeca koja nemaju kamo i da je njegova funkcija da se tu djeca čuvaju i igraju.
Iskreno, posle četiri godine u vrtiću i ukupno osam teta (vrtić je jedna velika mešana grupa) ja više u ovo ne verujem.
Da, oni su radili i rade sa decom, tu nema zbora (grafomotorika, pesmice, predstave...).
Ali ono osnovno zbog čega deca idu u vrtić, socijalizacija, nisu odradile. Nema nikakve grupne dinamike, ne podstiču se prijateljstva među decom, jedino što tete podstiču je čovek čoveku vuk, udri i ti njega, izbori se, snađi se. Meni se to ne dopada i mislim da moje dete u tom smislu socijalizacije nije profitiralo. I ta "stručnost" teta mi se uopšte ne dopada.
Pa, evo, ovo je napokon post na koji imam osjeaj da mogu odgovoriti, tako da se razumije da drugačije gledamo ne samo na vrtić nego na svijet. Mislim po stoti put da vrtić nije nužan ali je krasna prilika. Ja, da sam imala takvo iskustvo s vrtiem, smatrala bih da su tete dovoljno pozitivne i otvorene ličnosti, koje dopuštaju da djeca sama uređuju svoje međusobne odnose, da ih smatraju juulovski komeptentnima i da nisu vanjski autoritarne prema cijeloj skupini djece, već da dopuštaju da se grupna dinamika odvija onako kako grupa želi. Ovo sve pod pretpostavkom da nije bilo fizičkog zlostavljanja među djecom... a ako su se ponekad i potukli, pa nije li najprirodnije da s mladunčad bori... Ja to ne bih doživjela kao poticanje čovjek je čovjeku vuk stava, nego kao poticanje stava svatko je kovač svoje sreće... Nismo svi uvijek racionalni ni sretni ni jaki, i u redu je da je tako. To ne treba mijenjati...
Moram prvo reći da imaš divne babe. Meni je moja rodbina najstrožiji kritičar, uvek imam utisak da ostanu začuđeni svakim napretkom moje dece...
I ponavljam, meni je super ovo što si napisala o vrtiću, samo ja to nisam doživela od te jedne konkretne tete sa kojom sam imala posla.
Nikakva komunikacija sa roditeljima, ništa informacija o detetu, jednosložnim rečima odgovara i uopštenim frazama na bilo koje pitanje, imala sam utisak da stalno udaram u zid pri svakom pokušaju razgovora...Zaboravila je da me pozove na roditeljski na kome se potpisivalo ko sme dete da uzme iz vrtića, nije se nikad ni setila, ja saznala od drugih mama slučajno posle deset dana. Davala mi potpuno pogrešne informacije o nekim stvarima tako da su je već i koleginice sa čuđenjem ispravljale. U toku 4 sata boravka bar 45 minuta su gledali crtać, a neodređen br. minuta ih je čuvala spremačica, citiram "dok vaspitačica popije kafu i obavi wc". Prvih 5 nedelja su apsolutno svaki dan bojili drvenim bojama i nijednom drugom tehnikom, pesmicu je naučila jednu za tri meseca. I nikakva efikasna kazna za decu nasilničkog ponašanja osim priče da "nije drugarski udarati se"...Ja sam se nakon 3 meseca osećala potpuno bespomoćno i glupo, bez ikakvog poverenja u "stručno lice". Naš vrtić svakako nema pedagoga niti psihologa, ima ih samo centralna zgrada koja je 3km dalje.
A da li možemo barem složiti da ima dobri i loših odgajatelja?
Ustvari ne mogu objasniti što me smeta kod odgajatelja, jer inače nemam problem s osobama educiranim za nešto.
Npr. moj dr. - sama sam ga odabrala na temlju njegovog rada, ako mi se ne sviđa promijeniti ću ga.
Stomatolog - isto.
Djetetov dr. - isto.
Logoped - isto.
Trener - isto.
Ma i muž - isto.
I onda nađem onog kojem stvarno vjerujem.
A odgajatelja ne mogu vidjeti u radu, pa odlučiti, ne mogu ga promijeniti ako mi se ne sviđa, jednostavno moram slijepo prihvatiti da on radi u korist moga djeteta, čak što više bolje od mene jer je on educiran da ODGAJA, a ja nisam.
Osvrnula bih se na ovo.
Meni je ravnateljica vrtića u jednome razgovoru rekla da u vrtiću ima manji broj iznimnih odgajatelja, ali i manjih broj odgajatelja koji svoj posao ne rade najbolje što mogu i znaju, ili jednostavno nisu za taj posao, dok je velika većina jenegdje u sredini i korektno obavlja svoj posao.
E sad, koliko je to "korektno" dovoljno nekim roditeljima, to je pitanje.
Znam dosta roditelja koji su imali djecu kod naših teta pa sam se raspitala, neki su roditelji imali samo riječi hvale za njih, neki ih nisu mogli prestati ogovarati. No, primjetila sam i da su to dvije "stilski" različite grupe roditelja.
Priznajem da su me neki komentari bili preplašili pa oči držim jako otvorene, o nekim stvarima sam tetama rekla mišljenje, neke stvari toleriram... Nisu idealan tip teta, ali čini mi se da se trude, da ih moje dijete voli i to mi je najvažnije.
Na jesen iz jaslica prelazi u vrtić i nadam se da ćemo upasti kod nekog iznimnog, lol.
A sad o temi topica, ne mislim da je otvaračica teme napravila neku kardinalnu grešku i ne mislim da će dijete biti nemoguće ponovo upisati. Znam mnogo djece koja nisu bila spremna za vrtić, odnosno za takvo okruženje, u nekome trenutku, dok kasnije jesu.
Mislim da je vrtić dobra stvar, ali ne nužno za svako dijete u svakoj dobi.
Ok, ja sam čitajući post od seni jasno shvatila da sam vrlo plitka. I to je valjda neki početak uvida u sebe.
Za desetak godina, možda se i meni razbistri.
Joj Anemona, ja šumom, a ti drumom. Upravo suprotno od onoga što pišeš, ja ne smatram da najbolje poznajem svoje dijete i da je moj majčinski instikt nepogrešiv. Upravo zato sam se u odgoju, njezi i obrazovanju djeteta okružila rodbinom, odgajateljicama, liječnicima, susjedama.... I smatram da od svakoga mogu čuti i naučiti nešto korisno i da mi svi skupa mogu pomoći da složim objektivniju sliku o svom djetetu. Naravno da krajnje odluke donosimo mm i ja, i te odluke također ne moraju uvijek biti ispravne. Ali previše je roditelja koji smatraju da oni znaju najbolje i da im nema što netko drugi govoriti, i to smatram lošim stavom, bilo da se radi o normalnom rasponu odgoja ili krajnostima.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom