Eto ja ne bježim od prosvjete, ali je ona pobjegla od mene nakon trogodišnjeg roditeljskog....
 |
|||
|
|
|||
Eto ja ne bježim od prosvjete, ali je ona pobjegla od mene nakon trogodišnjeg roditeljskog....
Slično razmišljam, Sasa, ali mi je trebalo nešto vremena da počnem tako razmišljati.sasa prvotno napisa
Nisam sigurna koliko dijete profitira od osrednjeg učitelja, ali sigurno profitira od života u kojem preuzima aktivnu i proaktivnu ulogu. A škola je dio života i u principu je onakva kakvo je društvo, kakvi smo mi i kakav je život.
Pa u tom smislu posto ne mogu organizirati kružok sa par ljudi sa harvarda, činim ono što mogu i mijenjamo ono što mogu. To mi se čini smislenijim od lamentiranja o drugima. A trudim se dijete aktivnost i proaktivnost usvoji kao modus operandi. U tom kontekstu od svih što ljudi, što situacija može nešto / puno naučiti.
A osnovno, što bi željela da nauči, jest da uvijek ima izbor, samo treba imati muda i djelovati.
E pa bas to, Seni!
Seni ja se potpuno slazem s tobom, iz svake situacije i od svake (uz pokoju iznimku) se moze uciti.
Ovdje na topicu se postavlja pitanje treba li to biti pod svaku cijenu ili se neke stvari mogu/smiju odgoditi.
Recimo, ja mogu da zbog vrtića napustim selo i odem sa decom u grad.
ili da se učlanim u savet roditelja-i ne uradim ništa, jer je naša teta zacementirana debelim političkim vezama.
ili da ne dam dete u vrtić-ali kod nas je predškolsko obavezno, ako nisu menjali.
ili da prihvatim vrtić takav kakav jeste, i počnem traganje za psihologom.
ali ne razumem ovu primedbu-ne lamentirati o drugima. Ne znam da li je lamentiranje ako ne umem da napravim taj mentalni skok da ubedim sebe da je nešto dobro, ako nije, da je neko stručan, ako nije, i da je sve za neko dobro-kad nije. Niti ako o tome ne ćutim.
ne stignem sve čitati. komentirat ću uvodni post.
ni ja nisam radila, s tri godine sina upisala u vrtić pa ispisala. bilo je strašno i njemu i meni. kad je imao 4 preselili smo se, počela sam raditi, upisala ga u drugi vrtić. malo je negodovao ali potpuno druga priča. sada vrtić obožava.
psihologica je napravila lošu stvar jer je napala majku umjesto da je osnaži.
Niti sam ti se prva obraćala, niti sam pokazala nerazumijevanje za tvoj stav, dapače. Tebi nije bilo jasno moje mišljenje ( na koje si nadovezala kojekakve nebuloze koje nisam napisala), i ja sam ti ga obrazložila. Niti sam igdje napisala da je vrtić neophodan. Ipak, zgodno je vidjeti kako ljudi svašta pridodaju riječima neke osobe, kreiraju koješta na temelju jedne, u ovom slučaju napisane, rečenice i slično. Krasan primjer pažljivog čitanja (u RL slušanja), razumijevanja pročitanog (u RL onog što se čulo) i interpretacije pročitanog.
Hvala na komplimentima rehab.
Jest, samo se o tome radi.
Nedavno sam na drugoj temi napisala da su mi sinu negativna školska iskustva na kraju bila dobra škola, i njemu i nama. Nakon što smo zauzeli iznimno proaktivan stav i rješenje problema stavili isključivo u njegove ruke. I to je dobar put i izbor.
Ali nemojte baš od mene tražiti da se složim da je škola upravo za to zamišljena.
ja ću ponoviti da sam apsolutno za da se neke stvari odgode, ako je to procjena roditelja, i ako postoji mogućnost izbora
svi mi radimo izbore za svoju djecu, svakog dana, ne znam po čemu se ova situacija razlikuje od bilo koje druge
dijete je ispisano iz vrtića, možda će kroz neko vrijeme opet ići, možda neće... i to je to
moje osobno mišljenje je da ništa posebno time ne gubi
Ili da zajedno s djevojčicom odeš do teta, da kažeš Moju kćerku boli kad joj se ostale djevojčice rugaju. Iva, Ana, Petra kako bi ti teta mogla pomoći kad ti se djevojčice rugaju? Tako će tvoja djevojčica vidjeti da uvažavaš njezin problem, da sama može reći kakva joj je pomoć potrebna, da je teta vaš partner, ali da nije neprikosnoveni autoritet koji sve zna najbolje i da ti rješavaš probleme razgovorom i uvažavanjem druge strane čak i ako druga strana ne čini isto. Tako će i tete shvatiti da dijete uistinu ima o problem, čuti kako mogu pomoći i shvatiti da nemaju neprijatelja pred sobom nego zabrinutu majku i jednu malenu povrijeđenu djevojčicu ili pak neće ali mogle bi, pa čak te i iznenaditi.
Mislim da nikad nije sve tako crno niti ili...ili... Postoji neki srednji put, ali često da bismo ga našli moramo vidjeti da i drugi ljudi jesu ljudi... Ja uvijek mislim... Ne slažemo se oko toga, ali jednako se svi ujutro budimo, jednako imamo djecu, muževe koje volimo i koji nas nekad ljute, svi smo nekad gladni, nekad uzbuđeni, nekad umorni... ljudi smo..sličniji smo nego li smo različiti... I ako nakon razgovora sve ostane isto, neće biti isto, jer će tvoja djevojčica znati da je njezin problem vidljiv i jasan, da teta odbija pomoći iako može i da ona nije odgovorna što joj se rugaju i što pomoć odgajatelja izostaje... Možda se čak ohrabri pa se i tim djevojčicama suprotstavi dovoljno čvrsto da zasluži njihovo priznanje ( a u ovom dijelu mislim da kvalitetan psiholog može jaaaako pomoći).
Da, mogla bih i to. Zvuči kao dobra ideja. (Ne verujem da će pokrenuti tetu, ali to ne znači da neću probati).
Mojoj devojčici ne nedostaje volje i borbenosti da se suprotstavi bilo kome, sprečava je, mislim, samo silna želja da bude prihvaćena od svakog-i mislim da joj treba nekad pomoć da prepozna da neko ili nešto nije baš dobro za nju.
Ipak, napisala sam već ali već sam se i ja pogubila gde, vrtić nastavljamo tek iduće jeseni jer je meni za ovu godinu bilo dosta vrtića nakon 2x10 dana hospitalizacije sa mlađim sinom-jednostavno se svaka vrtićka zaraza iako dobijena posredno, na njemu lomila neočekivano jako. Ali, svesna sam da mi je odluku olakšala moja lična antipatija prema teti.
Posljednje uređivanje od pulinka : 21.02.2014. at 15:19
I razumijem ja da je teško kad ti dijete pati. I baš ovo što si napisala da tvoja djevojčica ima silnu želju da bude prihvaćena je ono gdje psiholog može pomoći. Da shvati da ne mora biti prihvaćena od svakog, da ona ne vrijedi zato manje, jednako kao što i ona ne mora prihvaćati svakog i zato ti ljudi manje ne vrijede. I baš tome vrtić, po meni služi. Ne samo tome, ali i tome. I nadam se da su ti zdravi...
Zdravi su, za sada, hvala
Nikad nisam ni mislila da mi ćerka ima neke jako ozbiljne probleme u vrtiću, i deca iz te grupe su onako, sasvim obična dečica koja bi uz samo malo usmeravanja i pažnje činila divnu grupu bez nekih posebno teških ličnosti. I uz isto tako malo pedagoškog rada verovatno ni njoj ne bi trebao neki psiholog van vrtića, nije ni lako "probiti se" do nekog raspoloživog psihologa, ovde kod mene. Državni su uglavnom zatrpani decom sa mnogo ozbiljnijim problemima.
I nisam nimalo radosno povukla dete iz vrtića, bez obzira što sam ja mislila o njemu sve najgore, i što je njoj bilo u vrtiću daleko od idealnog, jer sam znala da ona želi da ide tamo. Niti mi je jako zabavan ovaj period adaptacije na "bez vrtića" uz jedno dete vrlo ljuto na mene-iako mislim da razume zašto, nije da joj se sviđa.
Zapravo valjda na ovoj temi lečim svoju frustraciju. Trebalo bi da otvorim posebnu temu, "da li ste nekad doneli odluku za dobrobit jednog deteta, a na štetu drugog?", ali znam da bi i tamo bilo debate, a ja trenutno još nisam raspoložena za virtuelnu kritiku.
casa lijepo pišeš i mislim da su ovakvi mehanizmi itekako primjenjivi i na školsku djecu
mene najviše užasava činjenica da većina ljudi oko mene nije zainteresirana da sagleda problem sa svih strana (govorim o "dječjim poslima")
što za posljedicu ima da se djecu uči oko za oko, zub za zub, nema govora o nekoj akciji u cilju učenja djece pozitivnom rješavanju nesporazuma, sukoba, problema
mislim, nije problem što se djeca zakače tu i tamo , nego poruka koja im se šalje
u vrtiću to često zna biti - vrati mu, bravo, neka si mu vratio ili princip neka sami rješavaju stvari između sebe
a to nije samo u vrtiću nego često i van njega, u privatnim druženjima
i onda čovjek koji svoje dijete uči sasvim drugom mehanizmu funkcioniranja, rješavanja konflikata, ostade da prostite po...an,
maltene budala koja dijete nije kadra podučiti osnovama preživljavanja
ko da smo u prethistorijskom dobu, maltene
istina je da smo mi roditelji često puta neobjektivni i gledamo ponašanje svoje djece kroz emotivnu prizmu
kada bi svi barem malo pokušali biti iskreni prema svijetu oko sebe i samima sebi neke stvrai bi se lakše prikazale u pravom svjetlu
a onda bi i rješenje bilo dostupnije
moje dijete ne ide još u vrtić, a ne znam hoće li i ići
to nije zbog straha od mogućeg tretmana već iz nekih drugih razloga
ne bojim se da će nešto puno izgubiti, iako vidim da bi joj prijalo društvo
trenutno nadoknađujemo druženjem u parku i ponekim kućnim druženjem
mayato je po mojoj procjeni učinila ispravno, pogotovo jer u ovom trenutku ima izbor
razmisljala sam kako bi rezimirala stav o vrticu i zakljucila da velika vecina u njemu, kad se zbroje plusevi i minusi, ode iz njega u nekoj nuli. meni je ta nula neutralna i ne dozivljavam je kao pozitivnu stavku. niti kao negativnu.
no nekako sam misljenja da podjednako ima onih kojima je opcija ne-vrtic pozitivnija od da-vrtic i onih kojima je da-vrtic pozitivnije od ne-vrtica.
to ne znaci da na vrtic gledam negativno, naprotiv, no isto tako da neidenje u vrtic gladam jednako. naprosto je previse faktora u igri da bi se mogla povuci jednan, pa i statisticki, zakljucak.
vrtic cak i nije realna preslika zivota, (nadovezujem se na zadnji casin post). toga sam bila svjesna u prvom vrticu i donekle me bilo strah sta ce joj skola donjeti. i bila sam u pravu. (pri tome mislim da socioloski aspekt i odnose unutar grupe djece).
no isto tako sam svjesna da bi s 3g u takvoj grupi ona potonula. izgubila se. postala nevidljiva. i da joj je bivanje 3g u "nerealnom" okruzenju pomoglo da se ona razvije i osnazi i da se danas zna postaviti u (nepravednim) odnosima unutar grupe u skoli.
i tocno sam vidjela taj trenutak kada je za nju postala- zrela.
i uzasno mi je drago sto sam odgodila skolu za 1 godinu, unatoc suprotnom misljenju struke, jer je ta godina bila presudna u njenom sazrijevanju.
i zbog toga mogu jasno razumijeti mayato i biti joj podrska u njenoj odluci.
i ja se slazem s tobom.
no isto tako ne znam da li bi se slozila da joj temelj nije bio sjajan.
da je u startu imala osrednje tete, da sam slusala struku i upisala je prosle godine u skolu, ne mogu garantirati da bi mogla potpisati ovaj post.
danas mislim da je dovoljno zrela za osrednje ucitelje i da joj ne treba motivacija. no isto tako znam da prije godinu dana nije bila. ne zato sto nije bila intelektualno na nivou, vec emocionalno. i tada, bez obzira sto bi ona usvojila znanje osrednjeg ucitelja, ona ne bi imala dovoljno povjerenja u sebe da to znanje pokaze. danas ga pokazuje samoinicijativno, onda ju se trebalo "povlaciti za rukav" da ga pokaze, a to jedan osrednji ucitelj ne bi radio i ona ne bi pokazivala realnu sliku svog intelektualnog napretka- znanja.
zato mislim da, ako postoji izbor, nije uvijek plus baciti djecu lavovima (da malo karikiram) prije nego li su za njih spremni. i da se vrlo lako moze dogoditi da ih lavovi pojedu umjesto da oni pojedu lavove.
Posljednje uređivanje od leonisa : 22.02.2014. at 13:14
Kad smo kod stava o vrticu, moje dijete ce iz tog razdoblja ponijeti neizmjerno puno predivnih uspomena, naprosto obozava tete i djecu iz grupe, ali isto tako moram reci da je rijec o uistinu iznimnim tetama (kojima nije dosla slucajno, nego sam se raspitivala i trazila da ide bas njima) kojima rijetko tko moze naci zamjerku. Mozda bi joj lakse bilo u skoli da je imala manje dobre tete, ali nije mi zao. Dijete ne moze docekati jutro da ide u vrtic, trazi da je ostavljam u dezurstvu, voli sve tete koje je upoznala u zamjenama. A i meni je inace vrtic ostao u divnoj uspomeni i moja teta s kojom sam i dan danas u kontaktu. Ja sam za vrtic sto posto a ipak sam prije nekoliko godina postupila slicno kao pokretacica teme, jos i drasticnije, sto je i tada izazvalo sablazan nekih mojih poznanika. S distance sam uvjerena da sam postupila ispravno maa ni tada nisam dvojila. Jedina razlika je sto mene nitko iz strucnog tima nije ribao, ali mozda jesu medjusobno otkolutali
nikako stići pročitati sve što ste napisale u malo vremena a brzinom svjetlosti
Htjedoh reći casa svaka čast, vrlo zanimljivo i mudro zboriš u vezi osnaživanja i osamostaljkivanja djece te pronalaženja rješenja.
Mogle bi otvorit jednu temu na izazovima na kojoj bi se iznosili konkretni problemi a mi bismo jedne drugima svesrdno pomagale s mogućim rješenjima.
isto tako i sasa, jako mi zanimljivo čitati vaše postove.Sa stavovima se 100% slažem.
By the way bila sam na Rajoviću u petak, čovjek je fantastičan!!!!! I baš je spomenuo u jednom trenu da će prezaštićivanje upropastiti današnju djecu (on se referirao na zaštićivanje razne vrste, tipa raditi stvari umjesto djece, hraniti ih i sl, jer time onemogućavamo djeci da razvijaju svoje motoričke vještine što je usko povezano s njihovim kognitivnim razvojem). Uglavnom 2satno predavanje je prošlo u tren, bilo je iznimno korisno, zanimljivo i poučno. Sorry za OT.
S druge strane vidim da neki ovdje 3-godišnju djecu smatraju maltene još bebama, meni je to nezamislivo, ok moja djeca su drugačija,al općenito mi ne leži stav tipa mali su oni još, kad se od djeteta radi beba, od odraslog čovjeka dijete i slično.Karikiram malo.
Moj 2,5 godišnjka mene traži da mu zovnem na igru prijatelja B. iz jaslica, ne bi da se dovoljno ne izigraju u vrtiću. I njih dvojica se tako lijepo igraju od prvog dana, odmah su mi tete rekle da su kliknuli u kutku građenja. I L. isto tako od rane dobi ima svoju ekipu u vrtiću i kad mi netko kaže socijalizacija iza 3. godine, meni u glavi ???!!!! iza vrtića, njene cure jure na ritmiku i tamo se grle i ljube ko da se nisu vidjele cijeli dan. A na ritmiku idu zajedno od 2,5 god, neki od 3 god. Najnormalnije slušaju tete i upute i plešu po zadanim pravilima.
Šta ja znam, meni nakon 1,5 god dijete smatram djetetom koja zna što želi i hoće, onako već velikim. Rano ih osamostaljujem u pogledu oblačenja, hranjenja, spavanja na krevetu na kat
a moj stav za vrtić msilim da se na forumu zna (kao što znamo imena koja su na onoj drugo strani)
A pokretačica teme je ostavljala dijete na boravku u vrtiću samo 3 sata, pa to ni ne smatram "pravim" vrtićem, mišljenja sam da bi bilo dobro za dijete starije od 3 godine da boravi 3 sata odvojeno od mame. Tu ne govorim radi komoditeta majke nego radi dobra djetetu i učenja "odvajanja".
A osnova za ovo moje razmišljanje je već pojasnila casa pa da sad ne kopiram text, tko bi ga uostalom našao u ovom mnoštvu.
P.S.pulinka, drago mi je da si iskreno i otvoreno rekla što te muči na temu vrtića jer sam osjetila u tvojim postovima da tu ima još "nešto", a temu otvori kad budeš spremna. sretno!
ma joj, znam da se vraćam na temu i stvarno sam se trudila čitati sve postove open minded
i da mama neće pomoć.
uostalom, to je sigurno i do karaktera roditelja.
evo, meni je npr nezamislivo kroz bilo što prolaziti - sama.
naučiti nešto hard way. a može biti easy.
valjda sam razmažena.
računam na pomoć svih bliskih oko mene.
da će uskočiti, ako mogu.
i s 40 odbijam biti samostalna
pa sutra akterica topika može dobiti posao ako ga traži i onda će dijete imati prilika i prilika učiti se samostalnosti i iskoristiti sve moguće blagodati vrtića. i tri sata i osam sati, a bome i deset sati. kao veliak većina naše djece.
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 25.02.2014. at 20:04
potpisujem cvijetu.
moje osobno iskustvo: dvoje djece je krenulo u vrtić s tri godine, prilagodba uobičajena.
treće dijete( ono u sredini) reagiralo je strašno.
pa sam ga ispisala, jer sam bila doma i on je to znao. počela sam raditi kad je imao 4 i nije bilo problema.
dijete se treba osamostaliti, dijete se treba osnažiti... ali SVI bi trebali biti spremni s tri godine? ako je netko spreman sa 4 ili 5 zauvjek je izgubio utrku sa samostalnošću? ma, kajgot
za mene te čarobne granice su samo statistika.
u španjolskoj djeca kreću u predškolu s 3 godine. za većinu djece to znači boravak u klupama 9-12, ručak i igranje na dvorištu 12-15, 15-17 sjedenje u klupama. slova i brojevi..
nema spavanja. moraju ići ili neće naučiti... gledala sam dva blizanca kako godinu dana vrište i na dolasku i na odlasku..grozno.. ali to se mora..da nauče..
u italiji djeca kreću u školu sa 5 godina,kod nas neka s 6 a neka sa skoro 8.
u finskoj sa punih 7
kad sam krenula raditi bila sam sigurna da je vrtić najbolje rješenje, pa je i moj sin to osjetio. dok nisam radila za njega vrtić nije bio najbolje rješenje.
Potpis cvijeti
A kako znaš da će baš tad biti spremno?ma joj, znam da se vraćam na temu i stvarno sam se trudila čitati sve postove open minded
i da mama neće pomoć.
uostalom, to je sigurno i do karaktera roditelja.
evo, meni je npr nezamislivo kroz bilo što prolaziti - sama.
naučiti nešto hard way. a može biti easy.
valjda sam razmažena.
računam na pomoć svih bliskih oko mene.
da će uskočiti, ako mogu.
i s 40 odbijam biti samostalna
pa sutra akterica topika može dobiti posao ako ga traži i onda će dijete imati prilika i prilika učiti se samostalnosti i iskoristiti sve moguće blagodati vrtića. i tri sata i osam sati, a bome i deset sati. kao veliak većina naše djece.
Ovo oko tvoje samostalnosti, no offence al fakat takvo ponašanje zvuči "razmaženo". Znam da se ti nećeš ljutiti.
Vidiš ja uopće ne računam na tuđu pomoć (i ne tražim je) pored mene žive i zdrave. Osim ne dao Bog nužde.
vezano uz osamostaljivanje i prezasticivanje svodi se na to da se kod djeteta treba prepoznati zelja, inicijativa, onaj prvi korak i taj trenutak nadogradjivati.
da se opisno izrazim, primjerom cipela. djeca u nekom trenu prolaze fazu "sam/sama" i pokusavaju sve sami napraviti. i onda se tu uplete roditelj koji nema zivaca i vremena gledati kako dijete prije izlaska iz stana 45 min pokusava samo obuti cipele jer za 45min vec treba biti na drugom kraju grada, pa ga prekine i obuje ga. prvi, drugi, treci put. cetvrti dijete prestane pokusavati i pusa da ga obuje roditelj. ista stvar je s hranjenjem. a bogme i socijalizacijom.
zasto nitko ne ocekuje da 10mjesecno dijete samo obuva svoje cipele? nije da nema djece koja nece vec tada pokazivati interes da to ucine sami. ali ima i onih koji ce to pokazati tek s 3.
imam doma oba primjera.
ista stvar je s djecom koja s 2,5g zovu druge doma na igru. kao i one koji to nece ni s 4.
i bottom of line, dijete nece prestati zeljeti samo obuvati cipele ako ga se jednom (a i vise puta) prekine, bas kao sto nece shebati svoj socijalni i emotivni zivot ako se tocno ili pogresno procijeni da za njega u tom trenu nije spreman.
btw. u parku mojoj mladjoj ulijecu nepoznate zene i bake i primaju je da joj "pomognu" da se popne i mene gledaju s visoka zasto je pustam samu kad vidim da se "muci", svako malo vicem da je se pusti da to (nesto) sama napravi jer zeli i moze, da joj se tek pri kraju kad se vidi da zaista ne moze sve sama mrvicu pomogne, no ne ucini umjesto nje, ali ce se te iste osobe pitati zasto ne ide u vrtic i kada ce. smijesno, zar ne?
Posljednje uređivanje od leonisa : 26.02.2014. at 00:01
mislim da je cvijeta bila saljiva kad je napisala da nije samostalna i s 40.
ovo o cemu ona pise je solidarnost.
tome sluzi obitelj i tome sluze prijatelji.
to ne znaci da ona nije sposobna brinut se za sebe i svoju obitelj, ali kako s bliznjima dijelimo lijepe i sretne trenutke, i zajeno im se smijemo i zajedno ih prozivljavamo, sasvim mi je normalno da se dijele i oni koji su manje lijepi i koji zahtjevaju pomoc.
da vidim da mi nekom bliznjem treba pomoc, i da znam da mogu pomoci i da ce moja pomoc olaksati, bilo bi mi sebicno (i sadisticki) pustiti je da se sama bakce sa svime samo zato jer ima 40 i sad je samostalna.
naprosto, drukciji pogledi na zivot.
Posljednje uređivanje od leonisa : 26.02.2014. at 00:07
leo, mudro i ti zboriš.
al ta individualna spremnost se tako puno naglašava, a onda odjednom kad mama počne, radit dijete mora bit spremno. Kako?!
ako je iznenadno, mislim da je tad djetetu još teže nego da je išlo pomalo 3h u vrtić pa makar i ne svaki dan.
nije spremno, al sljivis ga, nema se izbora.
a i dijete drukcije reagira kad zna da nema izbora.
a ovo da dijete ide po par sati i ne svaki dan je dvosjeki mac. jer kad dodje trenutak da ce morati svaki dan i na cijeli dan, znat ce da je do sada islo samo malo i samo nekad, da vrtic nije obavezan. i kako mu onda objasniti da odjednom- je.
takav odgovor sam ja dobila kad je starija krenula i kad sam ja razmislajla na isti nacin.
kao, ako se nama izbora, metoda skidanja flastera je nabezbolnija jer je najkraca. razvlacenje je ko razvlacenje flastera preko rane. krenes, pa place, pa stanes, pa krene, pa place pa stanes, a tek si skinula 2 milimetra :D
dobra ti je usporedba ovo s flasterom. u pravu si.
ma samo sam htjela reći da je "zdravo" da se 3-godišnje dijete nekad i odvoji fizički od mame na 2-3 sata (po mogućnosti može i malo više
meni je to zdravo za mamu
ajd odo spat sad, imam sastančenje sutra na poslu.
Laku noć!
Sve čekam Anemonu da se javi na temu
rekla bih da je to zdravo za oboje.meni je to zdravo za mamu
ma naravno. to se podrazumijeva, s mamom sam htjela i nju ubaciti u jednadzbu :D
slazem se da je potrebna separacija, no i dalje podupirem tezu 1 na 1 ako je dijete negativno reagiralo na grupu.
st aje 2h? pa toliko vremena se provede u parku.
vjerujem da svako trogodisnje dijete (a i mladje) je sposobno provesti bez trauma i negodovanja 2-3g bez majke u aranzmanu kako mu najvise odgovara. a uzivat ce dokle god ce mu biti zanimljivo. pa ako ne ide s vrticem, tu je valjda baka. a i tata.
zapravo, stalno se provlaci to da dijete nije odvojeno od majke 3h a meni je to neshvatljivo. pa valjda i tata ima 1 na 1 vrijeme sa svojim djetetom? (ne mislim konkretno na mayato).
ulete baka i dida. sestre, braca, necakinje...
laku noc i ugodno sastancenje.
(taman me je ova tema vratila u mode pred spavanje nakon odgledane zadnje epizode true detective
Evo mene, taman stigla.ajd odo spat sad, imam sastančenje sutra na poslu.
Laku noć!
Sve čekam Anemonu da se javi na temu
Nemam volje, ali potpisujem leonisu i cvijetu.
E da i dodajem da se slažem da je "zdravo" (i za mamu i za dijete) trogodišnje dijete povremeno odvojiti na 3 sata od mame, ali naravno u revijalnom tonu dodajem da to ne mora biti vrtić, ima drugih načina odvajanja.
A sad sam se več navukla, a što s ovim Lili:
?Vidiš ja uopće ne računam na tuđu pomoć (i ne tražim je) pored mene žive i zdrave. Osim ne dao Bog nužde.
Ali nema baš puno stručnjaka koji imaju znanstveno utemeljeno mišljenje kako desetomjesečno dijete ima potrebu naučiti vezati vezice na cipelama, a valjda 95% stručnjaka se slaže da dijete od tri godine ima potrebu za socijalizacijom i odvajanjem od majke... I ne vidim kako se to može promijeniti, osim znanstvenim istraživanjem ili relativiziranjem znanosti kao takve. Za prvu opciju sam skroz otvorena, ali čini mi se da se na forumu često polazi od druge opcije, a to mi nije prihvatljivo, kao i neprimjenjivanje antibiotika kad ga stručnjak prepiše, kao i necijepljenje ako ga stručnjak preporučuje kao i zadaća ako ju je učitelj dao, kao i da se u predškolskoj dobi vježba izgovor slova r i l na preporuku logopeda , kao što se počinje sve ranije s učenjem jezika na preporuku psihologa....( Jednako tako vjerujem u osobnu odgovornost pojedinca, pa shodno tome i slobodu odlučivanja.) Vjerujem u znanost, vjerujem da danas znamo više i da stoga naša moralna prosudba mora ovisiti i o tom znanju, koje možemo uključiti ili pak isključiti ve kako osjećamo da je ispravno. A često mi se čini da se bira iz tog znanja ono što nekome u određenom trenutku odgovara. I ljudi onda kažu: ja se ne slažem s psihologom, doktorom, učiteljem... kao da smo svi podjednako znanstveni u svim područjima. Pa, nismo. Potpuno mi je u redu da netko smatra da ne želi da se njegovo dijete u dobi od tri godine ičemu poučava uz patnju, da smatra da je samostalnost danas visoko precijenjena, ali sasvim mi je neprihvatljivo da smatra da zna bolje od stručnjaka kako djeca funkcioniraju, da su svi dokazi prikupljeni dosad i sva znanstvena istraživanja nedorasla njegovom intuitivnom uvidu u stvari.da se opisno izrazim, primjerom cipela. djeca u nekom trenu prolaze fazu "sam/sama" i pokusavaju sve sami napraviti. i onda se tu uplete roditelj koji nema zivaca i vremena gledati kako dijete prije izlaska iz stana 45 min pokusava samo obuti cipele jer za 45min vec treba biti na drugom kraju grada, pa ga prekine i obuje ga. prvi, drugi, treci put. cetvrti dijete prestane pokusavati i pusa da ga obuje roditelj. ista stvar je s hranjenjem. a bogme i socijalizacijom.
zasto nitko ne ocekuje da 10mjesecno dijete samo obuva svoje cipele? nije da nema djece koja nece vec tada pokazivati interes da to ucine sami. ali ima i onih koji ce to pokazati tek s 3.
imam doma oba primjera.
ista stvar je s djecom koja s 2,5g zovu druge doma na igru. kao i one koji to nece ni s 4.
i bottom of line, dijete nece prestati zeljeti samo obuvati cipele ako ga se jednom (a i vise puta) prekine, bas kao sto nece shebati svoj socijalni i emotivni zivot ako se tocno ili pogresno procijeni da za njega u tom trenu nije spreman.
btw. u parku mojoj mladjoj ulijecu nepoznate zene i bake i primaju je da joj "pomognu" da se popne i mene gledaju s visoka zasto je pustam samu kad vidim da se "muci", svako malo vicem da je se pusti da to (nesto) sama napravi jer zeli i moze, da joj se tek pri kraju kad se vidi da zaista ne moze sve sama mrvicu pomogne, no ne ucini umjesto nje, ali ce se te iste osobe pitati zasto ne ide u vrtic i kada ce. smijesno, zar ne?
možda bih se složila da nisam imala potpuno drugačije iskustvo :D
ja sam, kao i svimbalo, mrzila, mrzila vrtić. bila sam jako nesretna tamo. mama nije imala izbora i morala sam ići. nije mi zbog toga bilo lakše (zbog toga što ona nema izbora)
dal sam bila razmažena, ne znam. možda. mislim da sam i sad razmažena :D
sviejt se nije vrtio oko mene- kao što je svimbi to rekla, s 4,5 godina sam bila i starija i mlađa sestra i proživjela smrt jednog roditelja. možda je i sve to kumovalo mojem odbijanju tog vražjeg vrtića, teško je reći.
pišem ovo jer je netko gore pisao o tome koliko dijete od tri godine razumije majku. ja o mami nisam uopće razmišljala, samo o sebi. nije to sebično nego mislim da dijete u toj dobi ne može uopće razumjeti druge već gleda sve iz svoje perspektive.
ili sam to bila samo ja
mama me upisala u školu s jedva navršenih 6 godina i 20 kila
očito nekom djetetu pomogne jedna godina više u vrtiću, a meni jedna godina manje :D
i slažem se s cvijetom. kao i leo, njezin post sam shvatila kao solidarnost, ne kao nesamostalnost, nesigurnost ili što već.
leo, i da, moram i ja pogledati još zadnju epizodu true detective
svaka me strese pa se ne mogu smiriti i zaspati :D
opet cu se vratiti na primjer odgode skole.
znaci samo sam ja vidjela da moje dijete nije emocionalno zrelo za skolu.
na 10min testiranju pedagogica nije. ni na 10 minutnom testiranju uciteljica nije. ni na sistematskom doktorica. ni u 15min razgovoru logopedica.
no oni nisu ni imali priliku procijeniti njenu emocionalnu zrelost.
dok vrticke tete jesu i one su se slagale samnom. no one su "samo" tete, ja sam "samo" mama.
inace se ne smatram da sam popila svu pamet svijeta, no u ovom slucaju sam vidjela da strucnjaci i ja ne ocjenjujemo jednako spremnost i zrelost za skolu.
i nisam smatrala da sam u krivu. nisam smatrala ni da su i oni, dapace, ono sto su oni "otestirali" zaista je onako kako kazu. no nisu uzeli u obzir sve aspekte koje su trebali, ne jer su losi i ne znaju svoj posao vec jer imamo los sustav.
takodjer u danasnje vrijeme dostupnosti podataka i studija, nije tesko ni educirati se vise nego u vrijeme kad se slijepo vjerovalo svakome i nije se niti moglo uvidjeti da tvoje dijete ne stane u kalup. i da je to normalno.
s druge strane, koliko je strucnjaka koje je vrijeme pregazillo?
recimo, danas se smatra da dijete aktivno sudjeluje u socijalizaciji od rodjenja. da nije pasivno bice koje se u odredjenom trenu treba nauciti socijalizaciji tako da ga se stavi u grupu djece.
mala je obavila ritual na tuti pa sam brze bolje zgotovila post ispustajuci poantu kao odgovor casi.
da, zakonska granica je polazak u skolu sa 6,5g ni ti ne znaci da ce bas sva djeca, ko po spagi, u toj dobi biti za nju spremna.
tako je i sa 3g.
to sto je struka izvela brojku tri ne znaci da nece biti djece koje ce biti spremna i ranijei kasnije.
a u toj dobi ipak roditelj najbolje pozna svoje dijete.
ma sta u toj dobi... i samo ministarstvo ima naputak da u postupku zalbe na rjesenje o odbijanju zahtjeva roditelja za prijevremeni ili odgodjen upis u skole, rjesavaju prema zahtjevu roditelja jer je roditelj taj koji, osim sto je zakonski odgovoran za odgoj i naobrazovanje, najbolje pozna svoje dijete.
da, struka zna, ali struka cesto nema mogucnost individualnog pristupa te zato postoje roditelji da urigiraju kad uvide da im dijete iskace iz "prosijeka".
Posljednje uređivanje od leonisa : 26.02.2014. at 08:57
Naravno, stručnjaci mogu pogriješiti i ne mogu uvidjeti dijete u punini svog bića u 15 minuta. I roditelj može donijeti bolju odluku od njih, pa i goru jer mu to odgovornost roditeljstva donosi. O ovome sa surfanjem ili educiranjem ne bih, jer mi se čini da se nikako ne bismo složile. No, ovo sve što si ti leo napisal i meni više manje stoji , samo uz uvjet da ako ja zaključim da moje dijete nije spremno na odvajanje s tri, ne mogu zaključiti da djeca općenito ni ne trebaju biti. Očekivano je i normalno da diete bude spremno i d atim odvajanjem profitira, pa ako moje nije spremno, nije i ja se s tim nosim kako želim, ali ona općenita postavka o spremnosti i dalje stoji.
Slikovito, djeca u dobi od 9 godina govore jasno l i r, a moj sinak ima 12 i dalje ne govori. Nakon dvije godine terapije kod logopeda, iako je bio vidljiv napredak, mi smo odustali. Ja i on smo procijenili da je za njega i nas manje strašno da on do kraja života govoli l i j nego da ide i dalje logopedu... Ali to ne znači da je to normalno da ljudi govole tako u dobi od 12 godina i kasnije, i ja nikada nikom ne bih lekja da je to individualno kad će dijete leći l... Jednako tako, ja najozbiljnije vjerujem da je i život bez r i l lijep život, i da on uvijek u životu može savladati r i l ako bude želio ( iako će mu to kasnije biti teže nego što bi mu bilo prije 5 godina). Sve to ne mijenja na stvari da većina logopeda smatra da to treba ispravljati prije polaska u školu i da su ti logopedi po meni u pravu, iako ja guglanjem mogu naći 4 logopeda koji kažu da je za dječake, smeđih očiju s dvoje braće, kakav je moj sin, bolje ne korigirati izgovor... Nadam se da se može shvatiti što želim reći...
casa stoji sve sto pises, no da bi se to preselilo u kontekst vrtica i trogodisnjaka, ta dobna granica o kojoj pricamo onda (vuceci paralele s r i l u 12godisnjaka) je 5-6 zar ne?
da vidim da mi dijete od 3g ima problem separacije, radila bi na tome ostavljajuci dijete 1 na 1 s ocem, bakom, cuvalicom... da vidim da mi dijete s 3g ima problem separacije u vrticku grupu u kojoj je 22. djece na 1 tetu, a ja imam mogucnost pricekati, pricekala bi. da imam dijete od 5-6g koje ima problem bivanja u grupi, potrazila bi pomoc.
razlika izmedju tebe i mene je sto ja separaciju i socijalizaciju vidim i u odnosu 1 na 1 i smatram takodjer da je dijete na njega spremno, no ne vidim nuznos u odnosu 1 na 22 niti nuznost da dijete od 3g na njega mora biti spremno. ne mora.
i strucnjaci i dalje tvrde da odnos 1 na 22 nije zdrav u toj dobi, dapace da nije ni human, ali eto, nema se para, nema se s cim, pa je i takav odnos- prihvatljiv.
i tu je ono gdje ja vidim glavnu razliku i mogucnost i toleranciju odstupanja i mislim da nitko od strucnjaka nece sugerirati pomoc djetetu koje s 3g nije spremno na takav oblik separacije jer u njemu nije problem separacija vec odnos koji je do jucer bio 1 na 1 a sada je kaoticnik 1 na 22.
da, sugerirat ce ako dijete nema izbora i mora se prilagoditi, ali da ce kao i logopedi pred skolu sto testiraju djecu i upucuju ih na terapije, nece.
eto, ne moram objašnjavati svoju nesamostalnost jer su to učinile leo i anci.
ovo o neimanju izbora -ne znači da će dijete zavoljeti vrtić ako nema izbora.
ali ne znam kako bi se osjećala da si mrzila vrtić, kao što si ga mrzila (mrzila, mrzila :D ), a da je mama bila doma i nije radila.
i da si znala da nema u principu zapreke da budeš s njom doma, osim vrtićke pedagogice (i case
ne znam, evo još jedan primjer - zajedničko spavanje.
na upisu u školu sam lagala da j spava sam u sobi.
jer je to pitanje postavljeno, od stručne osobe, na takav način da mi je odmah bilo jasno da ako ne lažem da smo oboje nagrabanjali
ja bih dobila tiradu sličnu kao mayato, a j bi dobio neku opasnu dijagnozu, edipov kompleks il štoveć. i, kako sam čula od drugih - bila bih u pravu.
j je dugo spavao s nama u krevetu. govorio je da mu nije jasno zašto odrasli, mama i tata, mogu spavati zajedno, a samo djeca moraju spavati sama u krevetu. i da je to nepravedno.
savršeno samostalan, socijaliziran, može tjednima biti kilometrima daleko od svih nas (po ljeti je tri tjedna bio kod moje prijateljice i svoj prijatelja na otoku), sam ide na skijanje, odvaja se bez problema od kad je prohodao
ali, hebaj ga, ne voli da smo svi mi u jednom krevetu, a on sam
ono, ako baš mora, ok, ali ako ne mora...
i dan danas se voli učučmuriti s nama u krevet. ok, to je jako rijetko, jer pubertetski, najviše ipak voli biti sam u carstvu svoje sobe, al uvati ga tu i tamo.
casa, čemu taj strogi stav struke?
da je od malena spavao sam u sobi, čvrsto vjerujem da ne bio nit lošiji, nit bolji.
jedino bi si uskratili neke lijepe trenutke svi zajedno, a potpuno bespotrebno.
Ne moraš daleko tražiti... Meni su doslovce ovo isto (o perfekcionizmu izgovora) rekli logopedi kojima vjerujem - moj prijatelj kojem je to struka i profesorica iz Suvaga koja je jasno i glasno rekla da u terapiji često dođe trentak kad treba ocijeniti elemente ZA/PROTIV i odlučiti hoćemo li tjerati mak na konac s izgovorom (ili motorikom u slučaju mog djeteta) ili ga mirno pustiti da veselo odrasta sa svojom nesavršenošću.
SOrry na offt. ali čini mi se da je tako i s vrtićem, upisom u školu i svim ostalim... Uostalom, čini mi se da je mayato pametno odustala od ove teme, a mi se ostali još tu češemo, svatko tamo gdje ga svrbi (nisam iznimka
vidim da sam se mozda pogresno izrazila. nisam uopce mislila da ce dijete zavoljeti vrtic ako nema izbora.
ono je bilo pisano u kontekstu kako dijete cita majku, pa ako majka ima izbora djete ce to "procitati" i u skladu toga se i ponasati. bas kao sto ce "procitati" majcinu odlucnost i ne-neckanje jer izbora nema i da ce biti manje burna adaptacija ako zna da nema izbora. sto ne znaci da nece biti bure samo da bi, da zna da ima izbora i da je prisiljen na vrticki izbor, bila jos i burnija.
Anemona,
Ono za pomoć se referiralo na cvijetu kad je rekla da i sa 40 ne voli sama prolazit neke stvari i uvijek računa na tuđu pomoć.Eto ne voli sama.
Mayato, di si nam?
Casa, opet te potpisujem.
Ne moraš daleko tražiti... Meni su doslovce ovo isto (o perfekcionizmu izgovora) rekli logopedi kojima vjerujem - moj prijatelj kojem je to struka i profesorica iz Suvaga koja je jasno i glasno rekla da u terapiji često dođe trentak kad treba ocijeniti elemente ZA/PROTIV i odlučiti hoćemo li tjerati mak na konac s izgovorom (ili motorikom u slučaju mog djeteta) ili ga mirno pustiti da veselo odrasta sa svojom nesavršenošću.
SOrry na offt. ali čini mi se da je tako i s vrtićem, upisom u školu i svim ostalim... Uostalom, čini mi se da je mayato pametno odustala od ove teme, a mi se ostali još tu češemo, svatko tamo gdje ga svrbi (nisam iznimka
Vidiš peterlin ovo nisam znala. Svašta ću još ovdje naučiti.
Stručnjak iz područja psihologije, pedagogije i srodnog je izvrsna pomoć ako je i stručan i pametan. Kad mu jedno od toga fali (a gore je ako fali pamet, čini mi se), onda je to ajme majko. Pogotovo ako je na poziciji moći, a takvi stručnjaci u odgojnim i obrazovnim ustanovama na neki način to jesu.
Naravno, Lili
Ja se potpuno slažem sa Leonisom, naročito za onaj deo o odnosu 1:22 (tete:deca), mada naš vrtić čak ima nešto bolji odnos od 1:18, opet mislim da je taj broj prevelik za udobnu i opuštenu socijalizaciju, pogotovo trogodišnjaka. Opet mi je u sećanju kako smo mi u detinjstvu, kada smo imali prilike da se sami organizujemo u igri, retko pravili grupe veće od 7-8 dece, samo za nekakve igre loptom i sl.-veće grupe su se spontano raspadale na manje.
Mene zanima nešto drugo, što sam htela da pitam Lili75-kako ti. Lili, vidiš sebe u životu svoje dece? Tvoja deca su vrlo samostalna, provode oko 10 sati dnevno bez tebe-šta očekuješ od sebe, šta je tvoja uloga u njihovom daljem životu do, recimo, 18 godine? Šta još želiš da im pružiš TI, lično? Kakve uspomene sa tobom? Čemu da ih naučiš, lično TI? Nadam se zaista da ovo ne zvuči oštro ili uvredljivo, nekad mi se čini da sama razlika u jeziku doprinosi da ne izrazim baš verno ono što sam htela.
Off topic - nisu mi jasni omjeri teta i djece o kojima govorite. Kod nas u jaslicama su dvije tete na 15 djece, a u vrtiću dvije na - u prosjeku - 21 dijete. Dan počinje i završava jednom tetom, ali najveći dio vremena su dvije. Je li moguće da negdje ima samo jedna teta cijeli dan ili sam nešto krivo pohvatala?
U pravu si. Za jaslice. Nakon treće godine vrijedi ova druga brojka. Mislim da je tako čak i po pedagoškom standardu (stara, zaboravila...)
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
