A na temu: imam osobno iskustvo sa curom koja je krenula u vrtić sa 4.5g, do tada ju je čuvala baka. Ona se stvarno već zaželjela djece, baka joj je već bila dosadna...naravno da smo išli u prak, igraonice, išla je i na engleski za klince, ali opet, ona je jedva čekala vrtić, je ga je doživljavala mjestom za igru. Park i povremena druženja nisu joj bila dovoljna, baš je tražila društvo djece u vrtiću. I iz tog razdoblja imam samo pozitivna iskustva s vrtićem.

Onda dolazi braco, baka starija, deda bolesniji... (ja imam pak predrasude prema tetama čuvalicama kao neki prema vrtićima ) I odluka da braco ide u vrtić sa 1g i 10 mj, temeljena na pozitivnim iskustvima sa sekom. Totalni fijasko...Veliki strah od odvajanja, odbijao je igru sa djecom, kontakt sa tetama...pa je baka opet uskočila, i repriza je uslijedila godinu dana kasnije...on i dalje ne voli vrtić, jedva ostaje tih 3h-4h ujutro, ali stvar je u tome da nemamo izbora - i rekla bi da se sve svodi na to - ako imaš izbora, onda možeš odustati od vrtića i smatrati da je za dijete bolje da je doma. Ako nemaš, onda pošalješ dijete u vrtić i prikloniš se argumentima one druge strane. Tako se i ja nadam da ipak ima neke koristi od vrtića, iako nije da sam baš vidjela neki napredak, ako usporedim seku (bakin odgoj) i bracu (vrtić), u toj dobi je seka bila intelektualno naprednija, ali je pak braco samostalniji u nekim fizičkim stvarima (pranje ruku, oblačenje i sl.). No, to su ipak dvije o osobe, tako da je tu utjecaj i karaktera, a ne samo vrtića.