Pa sad... moje iskustvo je drugačije. Godine mi nisu donijele pomanjkanje živaca, naprotiv...
Iz razreda mog starijeg sina na natjecanja idu upravo djeca roditelja koji su ih dobili u svojim kasnijim godinama - svi. Imaju iznadprosječne rezultate u školi, bave se svim i svačim itd. Govorim to na temelju vlastitog uvida, ne samo na temelju svoje djece iako se oni savršeno uklapaju u ovo.
Uostalom, Tanči ima potpuno isto iskustvo sa svojim djetetom
. Meni je dobro došlo upravo to kasno roditeljstvo jer sam u mladosti imala "puno kraći fitilj" nego sada. Vjerujem da svojoj djeci mogu pružiti više sada (emocionalno, materijalno, kako god...) nego da sam ih rodila s dvadeset, ali to vrijedi za mene - ostali nek govore za sebe.
Druga stvar - strpljenje: moja djeca trebala su u ranoj dobi dosta pažnje, od vježbi, terapija i koječega i nisam sigurna da bih to znala prepoznati kao mlađa niti bih imala strpljenja izaći s tim na kraj. Danas je sve to iza nas.
Mali dodatak - sigurna sam da ću svoju djecu motivirati da se rano (čitaj: na vrijeme) osamostale, zaposle i rade jer nema načina da ih dugo podupirem, ne što ne bih htjela, nego postoji opasnost da neću moći.