Moji najgori trenutci su bili dok sam dojila Tamarul. Ona je zahtjevala potpunnu tišinu, a Filip je tada istraživao može li se izvući zaštita iz utikača, namazati krema za guzu na namještaj, gurati batarije iz daljinskog u usta, ili je jednostavno samo lupao igračkama po podu iz sve snage; na svaku zabranu reagirao je užasnim vrištanjem. Da ne pričam koliko puta je krenuo u nepodopštinu baš kad bih počela s dojenjem, a on onako kao vražićak gleda kad ću ja krenuti s opomenama. Koliko sam mu samo supermenskih pogleda uputila...
A najljepše nam je počelo biti oko Tamaranine 2 godine - tada su postali pravi prijatelji. Iako je naravno bilo svađa oko igračaka uvijek su sve dijelili, zajedno odlučivali što će se igrati ( i s lutkama i s autićima), pazili jedno na drugo kad prelaze preko ceste, šuškali svoje tajne...
Još uvijek je tako. Samo se sada druže više s djecom iz razreda i više de dijele na "muške i ženske".
A Domagoj će odrastati sam.