Citiraj *mamica* prvotno napisa Vidi poruku
Cvijeta, svidja mi se nacin na koji razmisljas, ali da planiras dijete, a imas 4 dana godisnjeg, bi li ostavila taj posao?
ma nema šanse
i, vjerojatno, odnosno sigurno - ne bih bila u pravu. i bila bih nesretna, a možda za bzvz. al šta ćeš, svatko svoj neki križ ima, meni je valjda toliko usađeno od djetinjstva taj rad da bih se patila i tražila drugi posao, al ne bih dala otkaz.

neki dan mi priča jedna poznanica kako je dala otkaz u jednoj poznatom lancu odjeće, gdje je bila na visokoj poziciji, jer nije više mogla podnositi taj pritisak. žena je samohrana mama dvoje djece, ima ušteđevinu za godinu dana i dečka, ali ništa preozbiljno i ona je - dala otkaz. radi pritiska. meni je to s jedne strane super - a s druge skroz, kako bih rekla, nedostižno razmišljanje.

sigurno tu puno upliva ima i priča s kojom sam odrasla - što bi moja mama da nije radila u situaciji u kojoj se našla? 32 godine, djeca od 4 i 9 godina i umro muž. ok, snašla bi se nekako, to sam sigurna, ali ipak nije isto raditi samo zato jer moraš zaraditi ili raditi posao koji voliš i za koji si se školovao.

sad se znam s njom i posvađati, kad mi počne pilati za, ne znam, neku drugu frendicu, udana za sportaša, troje djece i doma je - kad me mama sa onim svojim pogledom pita - a šta ona radi? pa kako to ne radi? đizs. pa šta će oni kad on prestane igrati? a do sad je zaradio pet put više novaca nego mi da tri života radimo. ili kad još bedastije pita - a šta on nije završio niti jedan faks