A i da ne zaboravim i moja kćer ima san.
Ona bi naime rado studirala na Oxfordu, Stanfordu ... Ili možda na ETH Zuerich.
E sad. Prvo će se morati jako potruditi da bude primljena.
A ako bude primljena onda ćemo se i ona i mi jako, jako morati potruditi da to isfinanciramo.
I što sad?
Da li je to njen osobni projekt, ili bi to "društvo" ne samo trebalo taj njen projekt isfinancirati, nego uopće omogućiti, da se ona tamo upiše bez ikakvih i ispita i slicno. Koji su znamo stres, te vrlo često u koliziji s toplom večerom. Da li je to sad u ovom slučaju žalosno, ili je to njen život za koji ona snosi odgovornost.

Da li je bit:
evo a imam san! I što nije žalosno, da se drugi ne polome da mi taj san ostvare?

A svojih ću vas snova poštediti.