Citiraj trampolina prvotno napisa Vidi poruku
Kad nisam dojila mislila sam da je svemoguće.
Kad sam dojila mislila sam da je precijenjeno.

Sad s odmakom (iako mala još sisa) mislim da je to samo crtica u djetetovom životu. Vrlo praktična, doduše, ali se ne bih baš grizla i da nikog nisam dojila.
Interesantno, ali s prvim mi je nedojenje bilo mini smak svijeta, baš sam se osjećala kao nedobra majka.

Ah, valjda sam odrasla.
Ja sam umalo ostala bez bradavica, samo što nisu otpale... al sam dojila i plakala od bola, a cura je plakala od gladi iako je visila na sisi od-do...

I kad sam "obaviještena" da je cura cijelo vrijeme glaaaaadna, osjećala sam se tako jadno pa sam još dugo, dugo plakala sama sa sobom radi toga. Izdajala sam koliko god sam mogla nakon toga, sve dok nisam presušila.Taman negdje do 6og mjeseca. I onda sam odahnula.

A sad...mmmm... sad kad rodim, ma dat ću opet sve od sebe, ali više mi ne pada na pamet jadikovati oko dojenja. Ima-ima, nema-nema. Toliki stres, tolike suze, a i skoro mjesec dana gladovanja moje cure jer nisam htjela ni čuti za opciju da nemam mlijeka dovoljno, ma nije vrijedno ničega. Ako ne bude pape u sisi, biti će pape u flašici.

Mogu oni pisati i za i protiv dojenja, ma kao da je mene tko pitao što hoću? Tako mi je bilo kako mi je bilo. Bitno je da znam da sam dala sve od sebe da mi beba bude sretna, zdrava i sita!