mishekica... hug..
 |
|||
|
|
|||
mishekica... hug..
Ima nas ovdje sa svakakvim sudbinama i problemima.
Borimo se s bolestima, teškim, kroničnim bolestima pa i gorim od toga.
Zatražiti pomoć i prihvatiti ju nije nikakvo zlo, dapače.
Da, Tanči, baš to - ima vas sa svakakvim dijagnozama i sudbinama i ja, čije je dijete posve zdravo i uredne razvojne linije (osim "poremećaja s prkošenjem i suprotstavljanjem", očito) ispadam totalno nezahvalna, sebična i ne znam kakva ne. I zato se osjećam još gore i još jadnije.
Mislim da Tanci nije htjela da se osjecas lose.Originally Posted by mishekica
Da, Tanči, baš to - ima vas sa svakakvim dijagnozama i sudbinama i ja, čije je dijete posve zdravo i uredne razvojne linije (osim "poremećaja s prkošenjem i suprotstavljanjem", očito
samo , vjeruj , taj stalni osjecaj da ne razumijemo svoje dijete nije uobicajen pogotovo ako je stalno ptisutan.
istina , moram ti priznati, moj stariji je takav i uvijek u otporu prema svemu ( bio od kad se rodio i sad).
i to zaista nije lako.
Ali opet , tako intezivno se lose osjcati stalo, znas i sama, to nisi ti.
Joj, mischekice, malo si pobrkala…nemoj se tako osjećati zbog postova ovdje, jer stvarno nemaš zašto, isčitavaš nešto što nitko nije ni mislio niti napisao!Da, Tanči, baš to - ima vas sa svakakvim dijagnozama i sudbinama i ja, čije je dijete posve zdravo i uredne razvojne linije (osim "poremećaja s prkošenjem i suprotstavljanjem", očito
Tvoje dijete je takvo kakvo je, preporuka za stručnu pomoć je da TI ojačaš i naučiš se nositi sa svim tim OGROMNIM problemima i izazovima, jer oni TEBI SUBJEKTIVNO jesu takvi, koliko god bi se nekom drugom činili lakim.
Moraš sebe ojačati da bi mogla dalje, u kom god smjeru krenula...
I zaista ne moras nista vise pisati , ako ne zelis.
ne moras se nikome pravdati .
Samo , molim te , razgovaraj sa nekim . I trazi pomoc dok ju ne nades.
ne prihvacaj one koji ti govore da razmisljas pozitivno, jer da mozes , to bi se vec dogodilo.
Kada dobijes pomoc kakvu trebas , znati ces da ovo nije prirodno stanje i da si ti dobra majka .
Pomozi sebi, i tako ces pomoci svojoj obitelji.
Last edited by sirius; 11.05.2014 at 11:06.
Veliki potpis na ovo!
Uvijek postoji rješenje samo treba posegnuti za njim.
Ponekad nije lako smoći snage ni za takav korak, ako ti treba vremena da doneses odluku da potrazis pomoc uzmi si to vrijeme, samo nemoj donositi nikakve drasticne odluke prije nego porazgovaras s nekim strucnim.
Sigurna sam da ovdje svi pisu u najboljim namjerama i da te nitko nema namjeru osudjivati, ako si dosla ovdje potraziti pomoc vjerujem da je to zato jer imas povjerenja u zene koje ovdje pisu.
Nije vazno s kakvim se problemima drugi ljudi nose i koliko su ti problemi izvana gledauci teski, kad je svakome od nas njegov problem najveci i najtezi.
Drzi mi se :hug:
Da, Tanči, baš to - ima vas sa svakakvim dijagnozama i sudbinama i ja, čije je dijete posve zdravo i uredne razvojne linije (osim "poremećaja s prkošenjem i suprotstavljanjem", očito
Ne ispadaš nikakva. Ja kad čitam ovdje neke sudbine zapitam se šta je meni,zašto san nezahvalna
imam dobrog muža,dvoje zdrave djece...ali sve ovo i dalje mi nije priuštilo da se dobro naspavam,i luda san od toga više.
Kaže mi moja vlastita majka:"Nebudi nezahvalna" Ko kaže da sam nezahvalna..zahvalna sam itekako,ali ne zbog toga što mi bebi treba 36h na dan bit sljubljen uz mene,šta vožnja s njim zahtjeva meditaciju da izdržim to vrištanje,šta uopće spremanje za igdje
izgleda toliko kaotično jer moram ga "odložit" dok nas pospremim...šta spava najdulje pola sata,po noći se budi milijardu puta. Te kad vidim kako neki ovdje "to prihvaćaju" bezpogovorno samu bih sebe nekad počupala za kosuzato ti dajem uvid u ovu moju drugu stranu. Ja nisam u ppd,ali na dane isto prošvikam. I uostalom zašto i ti i ja i svi nebi bili malo sebični. Pa i to je normalno,nemože sve bit po knjizi. Neka su djeca jednostavno zahtjevna u ok je to ponekad ne moći podnositi. Pomoć koju ti cure predlažu i ja ti predlažem,jer bitno je da pokušaš sve najviše radi sebe. Da bi sutra bila načisto sa svojom odlukom,ma kakva god ona bila
Mishekica, prolaziš kroz nešto kroz što puno mama prolazi. I ja sam, kad sam rodila prvo dijete. I točno znam o čemu pričaš. ja sam tek naknadno shvatila da je to bila postporođajna depresija ali srećom, nije dugo trajalo i sigurno nije bila u teškom obliku jer je prošlo. da mi je netko rekao da je to to i da mi je svajetovao da odem kod doktorice, ja bi otišla jer da sam znala da postoji rješenje za moje loše stanje, loše raspoloženje, loše osjećaje itd..nebi previše razmišljala nego bi otišla. Kojeg smisla ima da se loše osjećaš, da kriviš sebe za nešto nepostojeće, da stvaraš o sebi lošu sliku majke..kad to ništa nije tako? Imaš li koju prijateljiuc s kojom si dobra, da s njom podijeliš sve te osjećaje, da možda s njom odeš kod doktora? odi kod svog, opće prakse, i oni ti mogu puno pomoći.
Ti si u depresiji. To je meni očito.Da, Tanči, baš to - ima vas sa svakakvim dijagnozama i sudbinama i ja, čije je dijete posve zdravo i uredne razvojne linije (osim "poremećaja s prkošenjem i suprotstavljanjem", očito
Depresija je bolest. Bolest koja se liječi i ima lijeka za nju.
Nije "kriva" ni beba, ni mama, ni muž, a ni ti.
Kriva je bolest za tvoje ovakvo stanje.
Odi doktoru. Čim prije.
Kad sam pokušala razgovarati sa svojim najboljim (i drugim) prijateljicama, dobila sam odgovore da stručna pomoć nikom ne treba, da psihoterapija ne pomaže (izrečeno od dipl. psihologa), da je svima teško, da su sva djeca zahtjevna, da je krivo dojenje, da će sutra sunce opet sjati... I tako dalje, i tako bliže. Sestra mi uvijek ima neke silne ispite i seminare za pisati i jednostavno nema vremena za mene. Očito, jelte, nemam nikog na koga mogu računati. No, nekakvu pomoć ću svakako potražiti, samo još nisam sigurna kamo da prvo krenem.
Kaj? Jesi to ti?
Ma jok, ni slučajno!Kaj? Jesi to ti?
Ovi škartoci na glavu toj što ti je rekla!
Baš tako..kod nje nemoj ići,to sigurno
E svašta!
Misekica, kao i u svakoj struci ima dobrih i losih strucnjaka.
diploma , pa cak niti rad u struci nije garancija da svi znaju dobro raditi svoj posao.
ali to ne znaci da treba odustati traziti pomoc kad nam treba.
ima dobrih ljudi, ima vrhunskih strucnjaka .
samo treba traziti.
za pocetak razgovaraj sa svojim obiteljskom lijecnicom , u vrijeme kad ona ima vremena.
pitaj za psihijatra koji ima iskustva sa postporodajnim depresijama.
ako ona ne zna, sigurno na forumu ima majki koje su trazile pomoc i koje mogu preporuciti nekoga tko razumije.
ne brini, sigurno ces naci nekoga tko ce ti pomoci da ponovo budes dobro .
sirius, dojadilo mi te lajkat pa te potpisujem
A sto ces , druzila sam se puno sa raznim terapeutima , pa nekad zabrijem da sam jedna od njih .sirius, dojadilo mi te lajkat pa te potpisujem
Dobro ti ide
čitam paralelno na oba topica i negdje si napisala da traženje stručne pomoći nosi posljedice - nikako mi nije jasno kakve bi to posljedice posjećivanje psihijatra moglo uzrokovati. ako tu misliš na osudu okoline (a čini mi se da ti je okolina šuknuta i nepodupiruća po tom pitanju), za to postoji jednostavno rješenje - nitko ne treba znati. mada, najiskrenije, osobe koje bi me odgovarale od traženja stručne pomoći nakon što im ispričam s čime se borim ne bih niti smatrala prijateljima (a na takvog psihologa ne želim niti trošiti riječi).
Frka, živimo u Hrvatskoj. Nema šanse išta zadržati u tajnosti.
Ako idem redovitim putem (uputnica), to ostaje u mom dosjeu, to se piše u moj liječnički prilikom zapošljavanja i sl., a za neke struke i poslove je jako važno da nemaš takvu "mrlju". Naravno da je moje preživljavanje trenutno najvažnije, ali ne živim od danas do sutra.
Molim vas, nemojte sad raspravljati o tome kako vama osobno ništa nije značilo to što imate takvu bilješku i kako vas nikad nitko o tome nije pitao jer sam se sama već susrela s tim.
Onda idi psihijatru koji ima iskustva sa postporodajnom depresijom privatno.
I tako koristimo sustav onda kada nam je to u interesu ili kada ne mozemo platiti privatno.
Ako netko ima takvo ime i prezime, neka mi javi na pp. Ako se nitko ne javi, otvorit ću temu.
Hvala vam.
P.S. Mislila sam na ovo što je sirius napisala - privatnog psihijatra koji ima iskustva s poslijeporođajnom depresijom.
Last edited by mishekica; 11.05.2014 at 20:50.
Drzi se draga. :hug:
Vidis da ti svi samo zele pomoci
Sigurna sam da ces uspjet i izvuci se iz problema i spasit brak, a sve na dobro svoje i svoje djevojcice i supruga.
Nisam nikad ni tvrdila drugačije.Vidis da ti svi samo zele pomoci
Nisam nikad ni tvrdila drugačije.
mishekica, pogledaj malo ovdje, i članak i adrese psihologa, odnosno psihijatra:
http://www.ordinacija.hr/budi-sretan...presija-1-dio/
http://ultrazvuk-tarle.hr/dijagnosti...sivni_poremeaj
Možda možeš porazgovarati s vašom vrtićkom psihologinjom/psihologom.
mi smo bili kod naše jer sam ja htjela pričati s njom o načinima kako najbolje objasniti razvod djetetu i na neki način upozoriti njih u vrtiću da obrate pažnju na potencijalne promjene ponašanja.
u svakom slučaju, bila je jako susretljiva. Možda ti on/ona može preporučiti nekog
mishekica imaš pp
sirius,Ali meni nije zao.
To je moj zivot . I uvijek sam ga prihvacala , nisam imala potrebu zeljeti da bude drugacije.
zato mislim da se ne trebas sama boriti ( sa sobom). Uvijek sam rado trazila razgovor i savjet , nisam se zbog toga osjecala nesposobno.
isto tako imam dijete sa ADHD-om i znam sto znaci stanje u mozgu kad mu fali dopamina ili serotonina.
uzalud je tu pricati o snazi volje, stvar je u biokemiji.
Ako sam za svoje skolovanje i posao mogla uloziti vrijeme i trud, sigurno to mogu i za svoju obitelj.
i ako to ne mogu sama, traziti cu pomoc bez razmisljanja.
Uvijek možeš ići privatno... (iako se ne moraš bojati tajnosti - liječnici su dužni čuvati tajnost podataka o svojim pacijentima, ali nemaš nikakvog razloga za sram i ustručavanje).Frka, živimo u Hrvatskoj. Nema šanse išta zadržati u tajnosti.
Ako idem redovitim putem (uputnica), to ostaje u mom dosjeu, to se piše u moj liječnički prilikom zapošljavanja i sl., a za neke struke i poslove je jako važno da nemaš takvu "mrlju". Naravno da je moje preživljavanje trenutno najvažnije, ali ne živim od danas do sutra.
Molim vas, nemojte sad raspravljati o tome kako vama osobno ništa nije značilo to što imate takvu bilješku i kako vas nikad nitko o tome nije pitao jer sam se sama već susrela s tim.
A sad konkretno i javno, da ne misliš da si jedina ili među malobrojnima - ja bila prije dosta godina na psihološkom savjetovanju kad sam mijenjala posao (raspala sam se, baš mi je to bilo potrebno), kod ove gospođe (psiholog): http://www.imago-terapijaodnosa.hr/i...peuti&Itemid=6
Išla sam nekoliko mjeseci i u savjetovalište obiteljske medicine kod ove gospođe (psihijatar), baš u početnoj fazi braka (trebala mi je pomoć da izađem na kraj sama sa sobom, pa onda i sa svim ostalima): http://www.poslovna.hr/lite/privatna.../subjekti.aspx Ostala mi je u krasnom sjećanju, ali ima tome već 15 godina, pa ne znam koliko ti znači konkretna informacija.
Ne pišem to zato da te tamo pošaljem, pišem zato da razbijem mit o tome da nam takve usluge ne trebaju... Trebaju nam. Meni je puno značilo što sa stručnom osobom (koja me prvi put vidi i potpuno je objektivna) mogu porazgovarati o stvarima koje me muče. Išla sam privatno samo iz jednog razloga - nestrpljiva sam osoba i nisam mogla čekati da me netko u državnoj službi uzme u obradu. Bila sam zadovoljna oba puta.
Da ponovim i na ovom topicu ono što sam napisala topicu o vođenju ljubavi - tvoje zdravlje treba u prvom redu TEBI, a onda (nimalo manje važno, možda i važnije) tvom djetetu, tvojoj obitelji i svima s kojima dolaziš u dodir. Ne da se isplati oko toga potruditi, nego ja mislim da sama sebi to jednostavno dugujemo. Ne ja i ti nego svatko.
Sretno ti bilo!
Mishekica
Pouzdano znam da je najtraženija uputnica kod dr opće prakse upravo ona za psihijatra.
Nije nikakva sramota otići psihijatru i potražiti pomoć, dapače, to je odgovorno i razumno ponašanje zbog kojeg ćeš si jednog dana biti jako zahvalna. bez obzira na to što na kraju odlučiš vezano uz brak, znat ćeš da si napravila sve što si mogla da pomogneš sebi i svojoj obitelji. sretno
mishekica ,
Nakon svega pročitanog,moje mišljenje je da ti treba makac od tvoje svakodnevice.Od muža,od djeteta (kak god to grozno zvučalo..),doslovno od kuće,i svih stvari koje te svakodnevno okružuju.
Naravno,neznamo detalje tvog odnosa sa TM,ali po onom što si napisala,kao da zbilja nemate ništa više zajedničko.Ili je rođenje djeteta to potaknulo,neznam..možda je sva ova briga oko zahtjevnog djeteta jednostavno "potukla" vaš partnerski odnos kao muža i žene,možda je samo negdje zakopan i treba ga pronači iz početka.
A možda zbilja nema svrhe tratiti život na ovakav odnos u kojem nitko a ponajprije ti,niste sretni.
Život je kratak,i zašto ga potrošiti?Kad možeš biti sretnija.
Za početak,otiđi negdje,makar na dan,dva,vikend.
Zašto ne kod fingertips.
Dobro će doći i tebi a i TM malo odmaka jednom od drugog.
Možda te iznenadi jutro,nakon konačno dobro prespavane noći!
A potom (ili prije),popričaj s nekim..profesionalnim ako možeš.Znam da su privatnici skupi,na up se čeka a i kak sama kažeš to ostavlja pismeni trag..a opet,ako nemaš neku frendicu od utjehe,ma i posudi lovu ako treba.Ali reci nekom što te muči,lakše je kad izbaciš to van.
Držim fige da ovaj krizni period prebrodiš što prije.
siriusini postovi su izvrsni
izvrsni
svaki dobro pročitaj
mi smo kemija, mi smo elektronika, nismo čudotvorna bića
nema kome se na neki način ne može pomoći, ako ne mora umrijeti- to je jedino što moramo
i uvijek se sebi mora pokušat pomoći, ići redom dok ne dođemo tamo di treba
I ja potpisujem Sirius u svemu. I već sam ti pisala na drugom topicu, nemoj uzimati stvari k srcu kao da naši postovi osuđuju tebe kao osobu i majku. Nisu, dapače. Sve mi prolazimo kroz teška razdoblja i drago nam je pročitati da ima netko tko nas razumije i možda netko tko je znao kako se postaviti u našoj situaciji.
Mi ne možemo točno znati kakva je tvoja situacija, možemo samo zaključivati iz tvojih postova.
Ono što sam ja zaključila iz tvojih postova jest da imaš muža koji ti je velika pomoć u odgoju djeteta i koji zajedno s tobom suodgaja dijete. A vjeruj mi, takvi se danas svijećom traže. I da sada opet tražim partnera, sa ovakvom pameti i iskustvom, ta značajka bi mi sigurno bila na vrhu liste željenih osobina. (Mislim, MM je već takav partner, ali sreća moja da jest).
Ja sam isto tražila i dobila pomoć psihologa, nakon bolesti i smrti našeg djeteta. I kada više MM i ja nismo prepoznavali jedno drugo i nismo znali što bismo sa svojom boli i nemoći. Znala sam ja svu teoriju napamet - o tugovanju, o depresiji, o PTSP-u... ali opet mi je bilo puno lakše kada sam to čula od nekoga drugoga koji je još i stručnjak na tom polju. Mogu reći da nam je taj odlazak psihologu spasio brak. I taj tvoj dip.psiholog sigurno gluposti priča.
Ako ništa, netko će te saslušati i pomoći ti da razumiješ svoje vlastite osjećaje i koji je uzrok njima.
Molim te, stani na loptu. Stavi na papir posebne lijepe trenutke koje pamtiš sa svojim MM-om i sve one dobre osobine koje on ima. Dobro pročitaj to što piše na papiru, a onda odi po pomoć.
Još jedna stvar koju ti želim reći - većina nas idealizira roditeljstvo, želi biti savršen roditelj i ne ponoviti pogreške svojih roditelja. Svi mi mislimo da baš mi znamo najbolje što treba našem djetetu i kako biti najbolji roditelj.
Ali roditeljstvo je, kao i veza i brak uopće, također u mnogočemu stvar kompromisa. I to što ti i TM ne vidite način odgoja na isti način.. pa, to je tako u 99% slučajeva. I moraš prihvatiti činjenicu da ćeš morati olabaviti ponegdje i dopustiti da TM učini po svom.
Ponekad kada moram biti cijeli dan odsutna i ostaviti dijete MM-u, dođe mi da mu sve detaljno zapišem kada i što će jesti, kada spavati, kako zaspati, kada šetati, kada se igrati, što ovako, a što onako... I onda odustanem. Iako sve vrišti u meni kada vidim da mu je utrpao nogavice od hlača u različite čarape, dao mu jabuku treći put taj dan i stavio ga spavati sat i pol kasnije od predviđenog vremena. Ali onda sama sebi kažem - on je njegov roditelj kao i ja, ima pravo razvijati svoj odnos sa njim, metode odgoja i hendlanja i ako je dijete sretno i on sretan, neću se miješati. Možda su ovo banalne sitnice o kojima pišem, možda se kod vas radi o dubljim stvarima, ali svejedno - moraš shvatiti da nemaš ekskluzivno pravo na odgoj svog djeteta.
Oprosti ako sam gruba, ne želim te povrijediti. Nadam se da će ti naši postovi biti od nekakve pomoći.
Vrlo kratko cu ti reci, meni je kod razvoda razgovor sa psihologom jako pomogao. Moj suprug je poprilicno uzdrmao moj svijet, nisam vise znala sto je pravo, sto je krivo. Inace racionalna, pocela sam jako sumnjati u samu sebe, svoja razmisljanja, svoje odluke. Psihologica mi je svojim pitanjima pomogla da postanem ona stara "ja" i da donesem, tu jako vaznu odluku o razvodu. Savjet, kao i gore, prvo razgovor sa strucnom osobom, a onda potpuno sigurna donijeti odluku. Isto, ako sam dobro razumijela, ne svidja ti se njegov nacin odgoja djeteta. S druge strane, dijete bi povjerila njemu. To mi nije jasno...
Lijepo si sve napisala, a posebno ti hvala za ovaj izdvojeni dio. Ponekad zaboravim da dijete nije samo moje. Moj je muž itekako prisutan u životu našeg djeteta od onih nošenja za podrigivanje (a toga je bome bilo), presvlačenja, uspavljivanja, dizanja i nosanja po noći, hranjenja, kupanja, šetnji... Tu stvarno nemam pravo ništa prigovoriti. Mene više muče oni neki sustavi vrijednosti i vjerovanja koji su nam se počeli razilaziti.
@ Teta Eta - nije njegov pristup odgoju loš, samo je drugačiji od mog. Ovo što sam iznad napisala - vrijednosti su problem. Kako *mamica* kaže, nemam ekskluzivno pravo na odgoj. A nemam ni ekskluzivno pravo na tvrdnju da su moje vrijednosti (jedine) ispravne.
Poslušala sam vaše savjete pa sam se na jedan dan (trenutno ne mogu više, ali uskoro ću i to) maknula od svih. Bilo nam je svima puno bolje kad sam se vratila. Trenutno se osjećam odlično, no znam da to nije dugoročno. No, bitka je svakako započela.
Misekica tako sam sretna da se nesto dogada, ma iz ovog tvog posta se vidi da si vec malo bolje, da si otvorenija za promjene i da vjerujes u bolje.
Sent from my GT-I9195 using Tapatalk
Meni osobno je bilo najteže prihvatiti da nema ništa loše u tome da MM radi stvari na svoj način i gleda na život svojim očima.
Prije tog mog prosvjetljenja bili smo u gadnoj krizi, a dugo smo bili zajedno prije toga.
Ali otkad sam to nekako provarila u sebi, puno nam je bolje, zapravo meni je puno bolje u našem odnosu.
Ne znam zašto sam nekad mislila da postoji samo jedan ispravan način i jedno ispravno mišljenje o nečemu-naravno moje.
mishekica, sretno
Mishekice, tek ste zakoračile u svijet. Tvoje dijete će (pretpostavljam) krenuti u vrtić, pa u školu, družit će se s djecom iz kvarta, puno će tu biti ponašanja i vrijednosti koje će ono upijati, a koje se tebi neće sviđati. To je tako, ne možeš dijete izolirati i odgojiti ga u savršenom kalupu. Meni se čini da imaš stvarno dobrog muža s kojim se da razgovarati i naći kompromis, šteta je to olako odbaciti.
Debeli potpis! Ali meni je to morala reći psihijatrica i to više puta... No, isplatilo se.
x
I *mamica* je sve jako lijepo i istinito napisala. Nemam što dodati.
Vidim da imaš averziju prema odlasku socijalnom psihijatru i strah da je to općepoznata činjenica.
Kaže neka dnevna novina da su hrvati potrošili milijun i 700 kutija antidepresiva u 2012. A broj je u porastu.
A piju bez selekcije i pripisivanje se vidi u kartonu ko i odlazak psihijatru.
Zar nije onda bolje otići psihijatru i SUSTAVNO se liječiti?
Slažem se s tobom.
Nije moja averzija prema soc. psihijatru tolika koliko se to možda dalo zaključiti.
Malo sam istraživala u zadnjih par dana i razgovarala s ljudima koji su to prošli (ili prolaze) i većina mi je rekla istu stvar - jako je teško naći socijalnog psihijatra čiji će ti rad odgovarati i koji će ti doista moći pomoći. Razlozi su razni. Evo što sam čula iz prve ruke (dakle, od tih ljudi, a ne od drugih):
- ženska u PPD, razvedena, došla k psihijatru; umjesto da joj propiše lijekove, pozvao ju je na spoj(nije prihvatila, usput rečeno)
- psihijatrica koja na svaku pacijentičinu žalbu odgovara sa: "Joj, da, tako je i meni."
- psihijatar koji komentira kak danas ionako nitko više nije normalan pa dotični pacijent i nema potrebe za liječenjem
Ne da mi se to. Dugačke liste čekanja, naručivanje tko zna kako i onda naletiš na ovako nešto? Pa bilo bi mi samo gore.
Zato ću radije platiti nekome za koga znam da će biti na raspolaganju MENI određeni dan, u određeno vrijeme. Ni privatnici mi ne moraju odgovarati, jasno... ali zato uvijek možeš platiti jednom i nikad više im ne doći ako nisi zadovoljan. Barem ja tako gledam na stvari.
Dobila sam neke preporuke na pp. Ako imate još, bila bih zahvalna.
Ja sam čula samo pozitivne priče od ljudi koji su išli po pomoć psihijatrima ili psiholozima. Razlozi su bili razni, od depresije zbog razvoda, raznih poremećaja zbog trauma iz djetinjstva, alkoholizma..ma svašta ljudi prolaze ali o tome se ne priča javno. U svakom slučaju, ti ljudi su krenuli po pomć i dobili su je. Neki su se spasili razgovorom, neki ljekovima. najgore je stajati na mjestu i čekati da se stvar popravi sama od sebe. Postporođajna depresija je danas općeprihvaćena stvar, mislim, zna se da je česta, da postoji, nije više toliki tabu..Kreni i pomozi sebi
Posting Permissions
Reply With Quote
