Kad sam pokušala razgovarati sa svojim najboljim (i drugim) prijateljicama, dobila sam odgovore da stručna pomoć nikom ne treba, da psihoterapija ne pomaže (izrečeno od dipl. psihologa), da je svima teško, da su sva djeca zahtjevna, da je krivo dojenje, da će sutra sunce opet sjati... I tako dalje, i tako bliže. Sestra mi uvijek ima neke silne ispite i seminare za pisati i jednostavno nema vremena za mene. Očito, jelte, nemam nikog na koga mogu računati. No, nekakvu pomoć ću svakako potražiti, samo još nisam sigurna kamo da prvo krenem.